Na današnji dan 1963. godine počela je akcija grupe Tolić–Oblak. Ta je akcija predstavljala prvi ozbiljan pokušaj destabilizacije Jugoslavije od strane novoformirane ustaške organizacije u egzilu – Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). Bila je to operacija koju će kasnije historičari označiti kao početak otvorenih terorističkih akcija Hrvatske revolucionarne emigracije, ali i kao prvi poraz

Sve je počelo hiljadama kilometara daleko, u australskim predgrađima, među  iseljeništvom koje je između rata i mira ostalo u ideološkom vakuumu. Tamo gdje su se veterani propale Nezavisne Države Hrvatske miješali s novom generacijom – djecom koja su tek naučila hodati kad je Pavelić bježao pred partizanima. Među njima bio je i Ilija Tolić, rođen 1930. u selu Lupljanica kod Dervente.

Tolić je iz Jugoslavije pobjegao 1956. godine, a nekoliko godina kasnije povezao se s Josipom Oblakom, deset godina mlađim idealistom iz Španovice pokraj Daruvara. Njih dvojica dijelili su isti poriv: nezadovoljstvo inertnim politikama hrvatske emigracije i uvjerenje da je vrijeme za djelovanje „odmah i svim sredstvima“.

Tako je u Australiji rođena ideja o organizaciji koja će se kasnije pretvoriti u ono što će Jugoslavija zvati ekstremističkom organizacijom – Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB). HRB je osnovan 1961. godine u Australiji među hrvatskim emigrantima koji su bili nezadovoljni radom tadašnjeg Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP), političkog nasljednika ustaške ideologije Ante Pavelića.

Kako navodi Bože Vukušić u svojoj knjizi „HRB – Rat prije rata“, osnivači HRB-a – među kojima su b ili i Tolić i Oblak su vjerovali da zapadne sile odgađaju raspad Jugoslavije, te da je potrebno preduzeti nasilne akcije kako bi se ubrzao njen kraj.

Prema istim izvorima, HRB je brzo razvio militariziranu strukturu. Organizacija je bila podijeljena u trojke – sabotersko-terorističke, propagandne i obavještajne jedinice. Svaka je imala komandanta, izvidnika i atentatora. Cilj: formirati do 10.000 takvih jedinica spremnih za diverzije unutar Jugoslavije.

„Načela su prepisana iz ustaškog pokreta“, zapisano je u jednoj od analiza tadašnje UDB-e, jugoslavenske tajne službe. HRB je imao Glavni stan, sabotersko-propagandne trojke, komandante, izvidnike, atentatore. Cilj im je bio srušiti socijalitički poredak i osnovati nezavisnu Hrvatsku s granicom na Drini.

Jugoslavenske službe su ih odmah registrirale kao prijetnju. Sumnjalo se da su ih podržavale neke zapadne službe – možda iz tihe želje da se u Titovu nesvrstanu Jugoslaviju unese nemir. No kad se devetorka HRB-a, Ilija Tolić, Josip Oblak, Dražen Tapšanji, Radoslav Stojić, Branko Podrug, Vlado Leko, Mirko Fumić, Krešimir Perković i Stanko Zdrilić, u ljeto 1963. godine počela okupljati u Italiji, niko nije mogao slutiti da će cijela operacija završiti kao težak poraz.

U noći sa šestog na sedmi juli 1963. godine, devetorica muškaraca – s eksplozivom, oružjem i šiframa – tiho su prešli granicu kod Kozine, između Italije i Slovenije. Prethodno su se mjesecima pripremali – prvo u Australiji, zatim u okolini Milana. Vježbali su bacanje bombi, snalaženje u šumi, šifrirane poruke, gađanje i bijeg.

Grupa se podijelila u tri trojke. Tolić, Oblak i Radoslav Stojić krenuli su prema Slavoniji i sjevernoj Bosni. Tapšanji, Podrug i Leko ka Gorskom kotaru. Perković, Fumić i Zdrilić prema Lici i Dalmaciji.

Njihov glavni cilj bio je minirati prugu Zagreb–Karlovac. U tome su djelomično uspjeli – eksplozija jeste odjeknula, ali šteta je bila manja od očekivane. A potraga za njima je tada već bila u toku.

Prva trojka – Perković, Fumić i Zdrilić – nakon što su odbili izvršiti zadatak, odlučila je pobjeći. Uhapšeni su 19. jula kod Sežane. Druga trojka uhvaćena je 21. jula u Gorskom kotaru, a glavna – Tolić, Oblak i Stojić – uhvaćena je kod Karlovca dan kasnije, 22. jula.

U međuvremenu su pokušavali stupiti u kontakt s rodbinom, tražiti pomoć od „jataka“. To će ih, kako su i njihovi saborci kasnije priznali, koštati slobode. Tolić se, navodno, pokušao sastati sa svojom familijom u okolini Dervente. Neko ih je izdao.

Proces pred sudom u Rijeci bio je zatvoren za javnost. No 19. aprila 1964. američka agencija UPI prenijela je vijest o presudi: „Jugoslavenski sud osudio je danas devetoricu terorista na zatvorske kazne od šest do 14 godina zbog pokušaja rušenja komunističke vlade predsjednika Tita.“ Tolić i Oblak osuđeni su na po 14 godina zatvora. Tapšanji je dobio 13, Stojić, Podrug i Leko po 12, Zdrilić sedam, a Fumić i Perković po šest godina.

Za Iliju Tolića, kazna je kasnije dodatno produžena. U zeničkom zatvoru optužen je da među zatvorenicima širi „neprijateljsku propagandu“, pa mu je dodano još osam godina. Ukupno – 22 godine. Po izlasku iz zatvora, pobjegao je u Njemačku. Umro je 1993, u godini kad se Jugoslavija raspadala.

Josip Oblak nije doživio ni to. Umro je 1984. u zatvoru, navodno nakon teškog zlostavljanja.

Nakon što su uhapšeni, u emigrantskom biltenu HRB-a objavljeno je kratko saopćenje: „Sve je bilo dobro isplanirano. Ilija je podijelio trojke. Mogli su uspješno izvršiti zadatke. A onda su otišli u rodna mjesta, pokušali uključiti rodbinu, pisali pisma. Udba je tada već imala sve što je trebala.“

I danas, šeste decenija kasnije, ostaju neizgovorena ista pitanja: jesu li ih jugoslavenske vlasti pustile da uđu samo da bi ih pohapsili? Je li to bila klopka? Je li HRB bio iznutra kompromitiran?

Akcija Tolić–Oblak bila je prva, ali ne i posljednja. HRB će nastaviti sa sabotažama, podmetanjima bombi, atentatima. Ipak, pad devetorke iz 1963. godine bio je rana od koje su se teško oporavili.