Tahir Mujičić bio je antologijski dramski pisac, pjesnik, scenarist, redatelj, scenograf i kostimograf, lutkar, kazališni menadžer, ravnatelj i umjetnički voditelj, novinar i urednik. Osnivao je družine, pisao kazališnu kritiku, radio za televiziju, a u filmu pokrenuo obnovu profesora Baltazara. Autor je više desetaka drama, jedanaest zbirki poezije i romana. Njegova je riječ jednako pripadala hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti, spajajući dijalekte, humor i  memoriju Zagreba. U svemu što je radio bio je izvrstan i njegov odlazak označava nenadoknadivi gubitak.

U Zagrebu je, 22. februara 2026., u 79. godini života preminuo Tahir Mujičić, umjetnik rijetke polivalentnosti i još rjeđe književne samosvojnosti. Njegov odlazak ujedno označava promjenu u našem jezično-književnom krajoliku jer odlazi autor koji je hrvatsku književnost, posebno njezinu kazališnu i pjesničku liniju, sustavno osvježavao onim što se danas čini gotovo nemogućim spojem: I radikalnom zaigranosti i ozbiljnom sviješću o tradiciji. A istodobno, odlazi pisac koji je bošnjački kulturni kod i bosansko porijeklo unosio u urbani zagrebački “štimung” bez folklorne razglednice, bez patetike, ali s punom emotivnom i jezičnom legitimacijom.

BIOGRAFSKA ESTETSKA MAPA

Mujičić je rođen 21. jula 1947. u Zagrebu, gdje je diplomirao komparativnu književnost i jugoslavistiku (1974.) na Filozofskom fakultetu. Radio je kao novinar i urednik („Vjesnik“, „Egmont“), ali i kao ravnatelj i umjetnički voditelj u ključnim kazališnim institucijama poput Zagrebačkog kazališta mladih, osječkog Dječjeg kazališta, Zagrebačkog kazališta lutaka. Bio je i umjetnički ravnatelj Zagreb filma.

Ovaj katalog funkcija mogao bi zvučati kao suha biografija, ali kod Mujičića nije riječ o “poslovima”, nego o jednoj kontinuiranoj poetici rada. U njegovu se slučaju kazalište, lutkarstvo, film, scenarij, pjesništvo (okušao se i u prozi) preklapaju kao različite discipline iste opsesije – jezikom.

Živa jezična igra, u njegovu životu, institucionalno se potvrđivala i kroz kazališne družine. S Borisom Senkerom utemeljio je „Malik Tintilinić“ (1971), a bio je i suosnivač „Histriona“ (1975). S Igorom Mrduljašem utemeljio je Lutkarski erotsko-sadistički cabaret „MManipuli“ (1985–88). U kasnijim desetljećima djelovao je i kao urednik, voditelj, organizator festivala, član žirija; imao je status slobodnog umjetnika od 2004., te je bio član niza strukovnih i međunarodnih organizacija (DHK, PEN, ITI, UNIMA, ASIFA…).

No, čak i kad nabrojimo sve te uloge, ostaje to da se iz takve biografije rađa književni i kazališni jezik koji ne priznaje granice ni između žanrova, ni između “visokog” i “niskog”, ni između “hrvatskog” i “bošnjačkog” kao zatvorenih registara.

AUTORSKI TROJAC I KULTURA “PUČKE” SUBVERZIJE

Mujičićevo “prvo” veliko polje bila je drama. Književna povijesnica naglašava da je njegove dramske tekstove obilježila parodijska, često i satirička narav, oslonjena na tradiciju pučkog teatra i vodvilja, a publiku su osvajali “duhovitim dijalozima i situacijama” te nekonvencionalnošću.

Presudna je bila suradnja u “autorskom trojcu” s Borisom Senkerom i Ninom Škrabeom. Među njihovim naslovima – „O’Kaj“, „Novela od Stranca“, „Priobalni triptih“ ili „Domagojada“, „Kavana Torso”, „Hist(o/e)rijada“, „Trenk iliti Divji baron“– danas se jasno vidi program travestiranja nacionalnih i kulturnih mitologema, ali ne tako da ih se izbriše, nego da se razgoliće, provjere, nasmiju i time spase od lažnog svetog.

„O’Kaj“ je opisan kao “kajbojski glazbeni strip” – ostao na repertoaru do 1986. i ostvario 272 izvedbe, što je podatak koji govori o jedinstvenom spoju popularnosti i dramaturške inovacije. A glazbeni trag te predstave potvrđuje i zapis o scenskoj glazbi (Alfi Kabiljo) i izvedbenom kontekstu ZKM-a iz 1974.

U tim se dramama uspostavlja ono što će kasnije postati Mujičićeva velika pjesnička tema, jezik kao polifoni prostor identiteta. Kazalište mu je dalo najvažniju školu, jer tu rečenica nije samo informacija već i uloga.

Zato nije slučajno da Ivo Žanić (u osvrtu o Mujičiću) insistira na igri kao zajedničkom nazivniku recepcije njegova opusa, i bilježi kako su kritičari i pisci u njegovim knjigama prepoznavali “poetski kabaret” i “montažu atrakcija”, kolaž citata, parafraza i travestija – kao nastavak kazališno-kabaretskih inovacija “drugim sredstvima”.

POETSKI KABARET KOJI NE BJEŽI OD METAFIZIKE

Mujičić je u poeziju ušao relativno kasno. Prva zbirka, „Kokot u vinu“, objavljena je 1994. Ta “kasnoća” nije bila hendikep, jer u poeziju ne ulazi kao debitant koji traži glas, nego kao autor koji je glas već izgradio u kazalištu, kritici, režiji, scenariju i sada ga prenosi u stih.

Književnik Sead Begović taj fenomen opisuje precizno: Mujičić “pjesničku valorizaciju doživljava nešto kasnije”, a knjige se izdvajaju iz “recentnog strujanja suvremene hrvatske i bošnjačke poezije” i po vremenu, prostoru i jeziku, presudno je “dvosmjerno kretanje između domicilne Hrvatske i Bosne”. Begović primjećuje i da parodiranjem i lakrdijanjem (kulturom smijeha) Mujičić postupno ostvaruje “jezični ekumenizam” i “metafiziku zajedništva”, što je puno ozbiljniji pristup od toga da ga se svede na “poetski kabaret”.

No, u takvoj formulaciji “poetski kabaret” dobiva svoju dubinu jer kabaret nije bijeg od ozbiljnog, nego ozbiljno sredstvo protiv lažne ozbiljnosti. Mujičić je, dakle, “zabavljač” koji zna da je smijeh često jedina etička metoda u vremenima dogme.

Zato njegovo pjesništvo, koliko god bilo ludizmom, nije neobavezno. U njemu se, kako Begović opisuje, jezik “uznemiruje” na svim razinama: fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj i stvara se idiolekt koji živi od “namjerno izvrnutih leksema” te zagonetki koje čitatelj mora odgonetati.

A kad objašnjava naslov „Kokot u vinu“, Mujičić to čini kao autopoetičku gestu: francusko jelo postaje ironijska metafora vlastite pozicije, “fino i tečno” i “živahno mrtvo” u isti mah: “… iako je mrtav, ali to je jedan živahno mrtav pijetao.” U toj slici se otkriva cijeli Mujičić, hedonistički vitalan, a svjestan tame; razigran, ali bez zablude da je svijet uredan.

 SLAMNIGOV “PLANET” I MUJIČIĆEVA SAMOSVOJNOST

Mujičićev književnopovijesni položaj teško je opisati bez spomena Ivana Slamniga. I Begović i kasniji kritičari primjećuju srodnost, obojica su majstori dosjetke, parodije, dijalekta, foničkih i semantičkih obrtaja. Begović ide korak dalje i ustvrđuje da se ne radi  o imitaciji već o srodnom temperamentu, uz razliku u izvedbi jer Slamnig “teži da bude upamćen”, dok Mujičićeve pjesme, zbog “lingvističkog plesa”, često odbijaju memoriranje u korist stalnog iznenađenja.

Književnik Ervin Jahić, u tekstu uz zbirku „Vlaška 99“, tu je relaciju opisao metaforom gravitacije. Naime, “planet Slamnig” privlači mnoge, a “crna rupa” gutala je oponašatelje, ali Mujičić se nije raspao u imitaciji, sačuvao je ime jer je od “svu silu jezika” napravio vlastitu “neobuzdanu” igru.

To je važno i za hrvatsku i za bošnjačku književnost jer Mujičić nije tek “most” između tradicija, on je dokaz da tradicije nisu granice nego materijali. U tom smislu njegovo pjesništvo se može sažeti kao ironijsko, oslonjeno na više jezičnih i kulturnih tradicija: kajkavsku, dalmatinsku i dubrovačku, te, naravno, bošnjačku.

VLAŠKA 99 I ODLAZAK NA TAHIRET

U zbirci „Vlaška 99“ (2009.), a potom i u nastavcima njegova književnog bavljenja memorijom i gradom, Mujičić piše ono što bismo mogli nazvati “urbanim muslimanskim bildungsromanom u stihu”. Ta knjiga, prema Žaniću, sadrži i sliku nena koje “padaju na sedždu… između ganjka i špajze / šlafcimera i mutvaka”, dakle u prostoru koji je istodobno zagrebački stan i mentalna Bosna, svakodnevica i genealogija.

Ervin Jahić je tu knjigu zahvatio i simbolički, preko riječi koja je postala jedan od najljepših kritičarskih nalaza o Mujičiću, “tahiret”. U anegdoti o verbalnoj dosjetki – “kad ćeš ti bolan / već jednoć na taj tvoj / tahiret” – riječ za “onaj svijet” postaje Mujičićeva metafora književnosti kao posebne posthumne domovine, prostora u kojem jezik nastavlja živjeti i nakon što život prestane.

Ne treba taj motiv čitati religijski usko, treba ga čitati poetološki jer Mujičićev “tahiret” je prostor u kojem se iskustvo preobražava u izvedbu, a izvedba postaje pamćenje.

Ivo Žanić, u istom “republikinu” bloku o Mujičiću, predlaže da se njegov opus čita “kao jezik”, kružno, jer je “poput ponornice”, ono što negdje “načas usfali” izronit će drugdje. A onda, gotovo kao epitaf koji je istodobno i program, prenosi rečenicu “na tahirskom”: “Pišem ti na hrvatskom prem ni to nije lahko.”

To je, zapravo, vjerojatno najtočnija definicija Mujičićeva doprinosa i hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti, pisati “na hrvatskom” (u Zagrebu, iz Zagreba) i pritom ne pristati na to da “hrvatski” bude jedinstven, sterilan, jednobojan, nego ga raširiti na spektar “ od šprehe do sevdaha, od soneta do slenga, od mutvaka do Savskog mosta.

HAMLET KAO DOKAZ KONTINUITETA

Mujičić književnu pojavnost zatvara i otvara u prozi. Romani su mu prožeti književnim aluzijama – „Pripovijest o O-u“ (2010) i „Budi Hamlet, pane Hamlete!“ (2012) – te kasnije prozne knjige memoarsko-filmofilmskog nadahnuća („Mali romani“, 2023, „Malo manji romani“, 2025).

Roman „Budi Hamlet, pane Hamlete!“ dobio je književnu nagradu tportala, u obrazloženju žirija stoji da je, iako mu je to “romaneskni prvijenac”, Mujičić u njemu “sažeo… kazališno/dramsko iskustvo… pjesnički ludizam i… humorno osjećanje svijeta.” Taj citat je potvrda kontinuiteta pa zaključujemo da u Mujičića nema “žanrovskog prelaska”, ima samo promjena pozornice.

Tahir Mujičić je ostao autor koji je vjerovao u jezik, ali ne u jezik kao normu, nego u jezik kao događaj. Zato je, paradoksalno, njegovo djelo i teško “smjestiti” i nemoguće mimoići, ono se upisuje u hrvatsku književnost kao jedna od rijetkih dosljednih linija kulture smijeha koja nije površna, a u bošnjačkom čitateljskom prostoru ostaje kao dokaz da se muslimanska intimna memorija može pisati zagrebački, bez kompleksa i bez egzotizacije, kao vlastiti životni materijal.

Njegova će se djela i dalje igrati, citirati, prepjevavati, prepričavati, jer on je pisao tako da tekst uvijek ostane “za izvedbu”, čak i kad je na papiru. Ostaje da se prepozna ono što se najlakše izgubi – slobodu da se jezik ne poštuje kao relikvija, jer je živi organizam. I da shvatimo kako je, u njegovu slučaju, ta sloboda bila oblik etike. Tahir Mujičić nije bio rubna epizoda “postmodernog šarenila”. Ostaje upisan kao autor koji je ozbiljno shvatio igru i koji je, igrom, ozbiljno zadužio i hrvatsku i bošnjačku književnost.