Sarajevski Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa okončao je veliki projekat. Riječ je o “Arhitektonskoj mapi čaršijskih i mahalskih džamija iz osmanskog perioda sačuvanim na području Sarajeva” čiji je cilj bio dokumentirati i predstaviti džamije i mesdžide iz osmanskog perioda, najpoznatije ali i one manje, lokalne, koje su važan dio urbanog identiteta Sarajeva, a često ostaju zanemarene. Autor projekta, Damir Hodžić, za “Bosnu” govori o tome kako su mapom htjeli skrenuti pažnju na historijsku, društvenu i arhitektonsku vrijednost džamija, podsjetiti na obavezu zaštite tog dijela kulturne baštine ali i naglasiti sve izraženiju ugroženost ovih dobara zbog narušavanja njihove spomeničke vrijednosti usljed raznih neadekvatnih intervencija.

Sarajevo se budi drugačije nego većina evropskih gradova. Dok sunce polako prelazi preko Trebevića, ulice čaršije već mirišu na svježe pečene pite, samun i kahvu. Još prije nego što su trgovci otvorili svoje radnje, kroz grad se čuo ezan za sabah-namaz – glas mujezina koji nije bio samo poziv na molitvu, već i podsjetnik da je Sarajevo već više od pet stoljeća oblikovano i utemeljeno na jednoj urbanoj matrici, matrici džamija oko kojih su rasle mahale.

“Kao Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, godinama radimo na evidenciji i dopunjavanju podataka o islamskom sakralnom graditeljskom nasljeđu iz osmanskog perioda. Za svaku džamiju i mesdžid u Kantonu Sarajevo imali smo tačnu lokaciju, naziv, godinu izgradnje, historijske podatke i arhivsku dokumentaciju. Sve je to već bilo mapirano i praćeno evidencionim kartonima. Dodatni poticaj za izradu mape džamija dobili smo iz ranijih projekata u okviru kojih su za nekoliko gradova izrađene slične mape nacionalnih spomenika. To nas je navelo da i ovo naše, dotad „sirovo“ gradivo, doradimo: ponovo obiđemo teren, provjerimo podatke i oblikujemo ih u cjelinu formata A2. Na jednoj strani mape nalazi se pregled trenutnog stanja svih zabilježenih džamija, a na drugoj arhivske fotografije i prateći tekst”, kaže autor projekta, Damir Hodžić.

“Ipak, iznad svih okolnosti i tehničkih razloga, naš glavni motiv bio je isticanje spomeničke vrijednosti mahalskih džamija, ali i svijest o tome da su mnoge od njih danas ugrožene. One su tihi, ali značajni svjedoci prošlosti, i vjerujemo da ovakva mapa može doprinijeti njihovom prepoznavanju, očuvanju i zaštiti. Također, smatramo da mapa može poslužiti kao dobar način da ih predstavimo široj javnosti i otvorimo priču o njihovom značaju i potrebi za očuvanjem.”

Da bismo razumjeli zašto je Sarajevo postalo grad džamija, moramo se vratiti u 15. stoljeće. Osmansko Carstvo ulazi u Bosnu 1463. godine. Samo nekoliko decenija kasnije, na mjestu male tvrđave Isa-bega Ishakovića izrasta varoš sa razvijenom čaršijom, hanovima, mostovima i – džamijama.

Najpoznatiji vakif, Gazi Husrev-beg, gradi monumentalnu džamiju 1531. godine. Ona i danas dominira gradskim pejzažem, ne samo svojom veličinom, nego i simbolikom. Ali, istovremeno, širom padina izrastaju desetine manjih bogomolja. One prate širenje mahala, jer u osmanskoj urbanističkoj logici, nijedna kuća nije trebala biti predaleko od džamije.

“One nisu samo mjesta molitve, nego i ključni svjedoci urbane i kulturne povijesti, dio identiteta mahale i harmonije prostora koja je, barem djelomično, očuvana do danas. Arhitekta Josip Pospišil prepoznao je u mahalskim džamijama pravo narodno graditeljsko umijeće, koje je zabilježio na crtežima koji danas imaju kulturnu i dokumentarnu vrijednost. Smatrao je da se, unatoč uskim ulicama i gustoj izgradnji, savršeno uklapaju u okolinu, čuvajući ljepotu i sklad starog Sarajeva”, priča nam Hodžić, nastavljajući:

“Na tragu literature koja se bavi mahalskim džamijama, posebno u radu profesorice Madžide Bećirbegović, autorice knjige Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, jasno je istaknuta njihova arhitektonska i kulturna vrijednost. Upravo zbog ovih manjih, lokalnih džamija i mesdžida mapa je izrađena, kako bi se njihov značaj prepoznao i dokumentovao. Ove džamije i mesdžidi nisu tek uključeni u mapu zato što pripadaju širem korpusu islamske sakralne arhitekture, nego su upravo oni glavni motiv i središnja tema ovog projekta.”

U Sarajevu nema mahale bez džamije. Čaršijske džamije, podignute mahom u 15. i 16. stoljeću, bile su simboli moći i religijskog identiteta vakifa, graditelja i dobrotvora. Mahalske džamije i mesdžidi, međutim, nastajali su u skromnijim uslovima, ali su bili možda još značajniji za život ljudi.

“Arhitektonskom mapom čaršijskih i mahalskih džamija na području Sarajeva obuhvaćene su sve sačuvane džamije i mesdžidi iz tog perioda, odnosno njih 74, sve locirane na području općina Stari Grad i Centar. Mapom nismo uključivali džamije nastale u drugim historijskim periodima, niti smo tretirali džamije iz osmanskog perioda koje su porušene, a da se nije desila rekonstrukcija tih objekata”, pojašnjava Hodžić.

Tokom izrade mape Hodžić je sa svojim suradnicima dokumentovao brojne intervencije i promjene nastale tokom obnove koje su itekako utjecale na autentičnost mahalskih džamija.

Nije samo protok vremena, kaže Hodžić, ostavio trag na ovim spomenicima. Niz različitih okolnosti i nepovoljnih uslova takođe su uticali na njihovo stanje i autentičnost. Osim ratnih razaranja, kroz stoljeća su na njih djelovale političke promjene, urbanizacija i modernizacija grada, socijalne i demografske promjene, ekonomske teškoće, promjene u vjerskoj praksi, nemar, ali i prirodne neprilike. Osim toga, turizam i komercijalizacija, kao i zakonski i arhitektonski utjecaji prilikom neadekvatnih obnova, nerijetko su dovodili do gubitka njihove izvornosti i vrijednosti.

Topal Inhanova (Lubina) Džamija na Vratniku je sagrađena prije 1525. i bila je rušena i oštećena nekoliko puta. Najveću štetu pretrpjela je kada je Eugen Savojski palio Sarajevo 1697. godine i tada u požaru potpuno izgorjela. Obnovio ju je tada jedan od najbogatijih Sarajlija, hadži Ahmed Lubo, zbog čega je prozvana Lubina džamija. Njena posebnost je u natpisu iznad ulaza, koji svjedoči o kontinuiranom životu vjernika kroz stoljeća. Tokom agresije na našu zemlju 1992-1995. bila je također devastirana, a obnovljena je poslije rata. Nakon poslijeratne obnove, džamija je u potpunosti rekonstruisana i iznutra i izvana.

Danas, Lubina džamija, jedna od najstarijih u Sarajevu, doslovno sija punim sjajem, ističući svaki kutak modernom rasvjetom i drvenim ukrasima. Ipak, ovakva prekomjerna modernizacija, iako impozantna, nosi rizik da zasjeni i izobliči istinski identitet ovog značajnog spomenika, a ujedno i da postane neprimjeren uzor drugima, udaljavajući ih od historijske autentičnosti.

“Uočili smo niz intervencija koje direktno utiču na njihovu autentičnost. Naravno, svjesni smo da se s vremenom javljaju nove potrebe zajednice i da je ponekad nužno prilagoditi prostor savremenim okolnostima. Prihvatljive su one izmjene koje se mogu lako ukloniti ili vratiti u prvobitno stanje, koje se ne nameću izgledu objekta i nenametljivo se stapaju s njegovim karakterom – poput uvođenja podnog grijanja i ventilacije na diskretan način, poboljšanja pristupačnosti, postavljanja ambijentalne rasvjete ili uklonjive tehničke opreme za vjerske i obrazovne aktivnosti”, kaže Hodžić, pojašnjavajući:

“Nažalost, zabilježili smo daleko više primjera koji idu u suprotnom smjeru. Najradikalniji su slučajevi ‘obnove’ u kojima prethodno stanje nije dokumentovano niti praćeno, pa je podignut objekat koji svojim mjerilom i proporcijama potpuno odstupa od izvornog volumena. Takve građevine, iako ponekad zadržavaju poneki tradicionalni element – poput minareta – zapravo su savremene konstrukcije koje tek površno imitiraju staru formu, dok je centralni molitveni prostor izgubio prostorno-arhitektonske vrijednosti. Primjer je Uskudari Ahmed Ćelebije džamija u Pasjoj mahali.”

Hodžić kaže kako “posebno zabrinjavaju dogradnje, odnosno zatvaranja ili pregrađivanja koje mijenjaju osnovni volumen ili proporcije džamije. Sve što vizuelno dominira nad izvornim oblikom remeti njegovu prepoznatljivost.

“Slično se dešava i kod izgradnje abdesthana i sanitarnih prostorija, koje prvobitno nisu postojale. Nerijetko se ovi prostori grade na dijelu otvorenih sofa ili čak ukopavaju ispod njih. Zamjena tradicionalnih materijala modernim – betoniranje trijema, ugradnja aluminijske ili PVC stolarije umjesto drvene, uklanjanje ćerpiča s krovova – dodatno mijenja autentični izgled i vizuelni identitet objekta. Često se javljaju i manje, reverzibilne intervencije unutar džamija – zamjene ćilima, uvođenje LED rasvjete, klima uređaja i drugih tehničkih elemenata. Iako same po sebi ne narušavaju trajno osnovni arhitektonski izraz, one mijenjaju vizuelni dojam i oblikovnost prostora, jasno pokazujući koliko kontinuirani niz takvih zahvata kumulativno utiče na autentičnost i prostornu harmoniju objekta. Ono što posebno zabrinjava jeste da se takve intervencije i dalje provode potpuno izvan nadzora službi zaštite, odluke donose mali odbori ili pojedinci, bez stručnih projekata i odobrenja. Takva praksa, iako naizgled bezazlena, u konačnici trajno mijenja izgled i autentičnost objekta“, zabrinuto će Hodžić, koji upozorava:

“Ako se ovakav trend modernizacije i potpune prilagodbe individualnim praksama i potrebama nastavi, rizikujemo da mahalske džamije izgube svoju autentičnost – ne samo u arhitektonskom izrazu, nego i u kulturnoj vrijednosti koju nose. Time bismo izgubili i njihovo simboličko značenje za zajednicu i njen identitet.

Upravo zato poseban cilj koji želimo ostvariti i kroz ovakve projekte je jačanje saradnje s Islamskom zajednicom u BiH, posebno Medžlisom u Sarajevu, kroz pružanje smjernica i stručne podrške pri svim radovima na ovim dobrima. Uključivanje Službi zaštite u sve radnje i zahtjeve osigurava da odluke o zaštiti i konzervaciji kulturnih dobara ne ovise isključivo o pojedinačnim džematima ili upraviteljima, već se provode prema stručnim preporukama i uz institucionalnu podršku Zavoda. Na taj način razvijamo praksu u kojoj Islamska zajednica, uz naše stručno vođenje, aktivno koristi dostupnu podršku i smjernice za očuvanje ovog naslijeđa.”

Zašto su džamije toliko važne za identitet Sarajeva? Odgovor nije samo u religiji. Džamije su bile i ostale društveni centri. Tu se okupljalo, razgovaralo, pomagalo. Vakufska logika podrazumijevala je da džamija bude okružena hanom, školom, česmom. Dakle, grad je rastao iz džamije a ne obratno. U tom smislu, mapa džamija je i poziv na oprez. Ona nas podsjeća da kulturna baština nije samo „sačuvati zidove“, nego očuvati duh prostora.

Da bi se razumjela uloga džamija u Sarajevu, najbolje je krenuti pješke kroz mahalu. U starim osmanskim gradovima, sokaci su krivudali tako da su uvodili čovjeka u intimni prostor. Na kraju sokaka uvijek bi čekala džamija, poput svjetionika. Šetajući danas niz Kovače, Vratnik ili Bistrik, čovjek osjeti da džamija i dalje ima tu funkciju. Ona je orijentir, ne samo topografski, nego i emocionalni. Ulazak u džamiju uvijek je prelazak iz jednog svijeta u drugi. Iz buke ulice i mirisa bureka i kahve, korak kroz drvena vrata vodi u prostor smirenosti. Sofe obasjane mekim svjetlom, ćilimi ručno tkani, miris drveta i voska.

Mnoge sarajevske džamije nose ime po vakifu, ali i po nazivu mjesta, karakteristikama ili drugim licima. U osmanskoj tradiciji vakif nije bio samo graditelj, već i čuvar zajednice, a njegovo ime ostajalo je trajno vezano za zgradu – kao poruka budućim generacijama.

Najpoznatiji među njima je Gazi Husrev-beg, ali iza mnogih manjih džamija stoje ljudi čija se imena danas manje pamte: Gazi Mehmed-beg Ishakbegović, Mustafa Čekrekčija, Šejh Magribija, Jahja-paša ili, u rijetkim slučajevima, žene poput supruge Sinan-vojvode koja je na Vratniku sagradila 1552.godine džamiju koja se i službeno zove Sinan-vojvode hatun, dok je u narodu poznata kao Mala džamija ili džamija Pod orahom.

Hodžić pojašnjava kako se sačuvane džamije u Sarajevu mogu podijeliti u tri osnovne tipološke grupe: jednoprostorne potkupolne džamije s kamenom munarom i otvorenim sofama; jednoprostorne džamije s četverovodnim krovom i kamenom munarom; te jednoprostorne džamije s četverovodnim krovom i drvenom munarom, sve s otvorenim sofama.

“Najčešće arhitektonske karakteristike džamija i mesdžida osmanskog perioda u Sarajevu proizlaze iz njihove funkcionalne i estetske uloge u strukturi mahale ili čaršije. Riječ je o jednoprostornim objektima s pravougaonim tlocrtnim osnovama orijentisanim prema kibli, u kojima molitveni prostor najčešće ima veću dubinu nego širinu. Ključni elementi unutrašnjeg prostora uključuju mihrab, minber (u džamijama), ćurs i mahfil”, detaljno će Hodžić.

“Na vanjskoj strani džamije i mesdžida, sa obje strane ulaza nalazi se izdignuta sofa (trijem), koja prvenstveno ima ulogu za obavljanje namaza kada je džamija puna ili zatvorena, a ujedno služi kao zaklon od padavina. Ograđeni harem sa sofom ispred džamije je prijelaz između ulice (svijet buke) i džamije (mjesta tišine). Suštinska razlika između džamije i mesdžida je što džamije obavezno imaju minber (govornica za imama u vrijeme hutbe, prostor na desnoj strani u odnosu na mihrab). Mesdžidi nemaju minber (kao ni redovnog imama) te su predviđeni samo za obavljanje pet dnevnih namaza, ne i za džumu i bajram namaze. Ova se podjela odrazila i na arhitekturu mesdžida, objekti su jednostavnije građeni, sa skromnijom izvedbom. Mesdžidi imaju drvenu munaru, ili su građeni bez munare, dok džamije imaju kamenu ili drvenu munaru.”

Kroz stoljeća, Sarajevo je preživjelo više ratova, požara i opsada. Džamije su često bile prve na udaru. Austrougarska okupacija donijela je rušenja manjih mesdžida koji su smatrani „suvišnima“. U Drugom svjetskom ratu mnoge su oštećene. A tokom opsade 1992–1995. čak 80% sarajevskih džamija bilo je pogođeno granatama ili minobacačima.

Sarajevske su džamije obnovljene nakon Opsade, ali mnoge su intervencije često bile problematične. Najpoznatiji takav primjer je onaj obnove Begove džamije, no on nije jedini, niz je primjera koji pokazuju kako neadekvatne prilagodbe narušavaju spomeničku vrijednost objekta.

“Nakon opsade Sarajeva 1992–1995, brojne džamije su pretrpjele značajna oštećenja, te su bile predmet restauratorskih intervencija nakon opsade. U mnogim slučajevima adaptacije ili rekonstrukcije sprovedene su bez dovoljno konzervatorske rigoroznosti, što je posebno vidljivo kod minareta, unutrašnjih dekoracija i detalja fasada. Jedan od primjera takve poslijeratne obnove je Magribija džamija. Ona je tokom rata teško stradala, a njena munara je u potpunosti srušena. Nakon obnove, džamija je vraćena u funkciju, ali, kako navode prof. dr. Emir Fejzić i dr. Irma Fejzić, prilikom obnove munare nisu korišteni dijelovi originalnog materijala pronađeni na licu mjesta, već su primijenjeni novi materijali. Zbog toga je rekonstrukcija izvedena više kao interpretacija nego kao faksimilska rekonstrukcija.

Međutim, ovdje ne govorimo samo o poslijeratnim obnovama ni o neadekvatno primijenjenim mjerama zaštite ili propustima u njihovoj primjeni. Govorimo, ustvari, o prilagodbi prostora, usljed kojih je nastao veliki broj neadekvatnih intervencija – i to je jedan od ključnih razloga izrade mape, da se detektuju i evidentiraju stanja koja narušavaju arhitektonski izraz i spomeničku vrijednost džamija. Neke od tih promjena postojale su i prije rata, a poslijeratnom obnovom ta prostorna stanja su i ponovljena, zadržavajući neautentične elemente”, pojašnjava Hodžić.

Dalje, pojašnjava Hodžić, među najozbiljnijim primjerima su slučajevi gdje je stara džamija uklonjena, a na njenom mjestu izgrađena nova, formalno po uzoru na prethodnu, ali sa znatnim odstupanjima u tipologiji, proporcijama i materijalizaciji. Time su izgubljeni ključni prostorni elementi, a arhitektonska vrijednost znatno umanjena. Takvi primjeri su Mesdžid Abdi-halife u Budakovićima, Pačadži hadži-Nesuhov mesdžid u Bardakdžijama, Hadži-Turhanova džamija, te Komatin hadži-Memijina džamija. Takvim pristupom ne stvara se nova arhitektura, već se samo parcijalno imitira prethodna matrica, pri čemu se istovremeno gubi njezin originalni karakter i potencijal za suvremeni izraz.

U vremenu Osmanskog carstva, Sarajevo je bilo i svojevrstan arhitektonski laboratorij. Svaka džamija bila je pokušaj da se pronađe balans između funkcionalnog i estetskog. Na primjer, mnoge džamije u mahalama imaju jedinstveno rješenje – minaret od drveta. To nije bilo uobičajeno u Istanbulu, ali je ovdje postalo praksa jer je drvo bilo dostupno i lako za gradnju. Također, interijeri su često kombinirali lokalne elemente: rezbarene tavanice podsjećale su na bosanske kuće, dok su orijentalni ornamenti dolazili s istoka. Taj spoj stvorio je prepoznatljivi „sarajevski stil“, koji se ne može pronaći nigdje drugo.

„U bosanskim kućama postojala je poluotvorena veranda koja je bila prijelaz iz dvorišta u kuću, a džamijska sofa bila je arhitektonski rođak tog elementa. Po tom elementu nalazimo ambijentalnu uklopivost u arhitektonski kolorit mahala – zapravo simbiozu stambene i sakralne arhitekture, isti tip prijelaznog, poluotvorenog prostora prilagođen dvjema različitim funkcijama: u kući za porodični i svakodnevni život, a u džamiji za zajednički, vjerski i društveni život.“, dodaje Hodžić.

Tokom velikog požara 1697. godine, kada je princ Eugen Savojski spalio Sarajevo, mnoge džamije su izgorjele. Kasnije su obnovljene zahvaljujući vakufima i upornosti stanovnika. Stoljećima poslije, prvih značajnijih intervencija i izmjena originalnog izgleda sarajevskih mahalskih džamija bilo je tek dolaskom Austro-Ugarske.

“Na primjer, džamija Čoban Hasan Zade pretpostavlja se da je krajem 19. stoljeća rekonstruisana tako da je zatvoren prostor vanjskih sofa. Sličan slučaj je i džamija Šejh Feruhova (Abdesthana), gdje su bočni dijelovi pretvoreni u zatvorene prostorije sa novim funkcijama. Hadžijska (Vekil Harčova) džamija je više puta obnavljana. Obnova iz 1938. godine izmijenila je drvenu krovnu konstrukciju, a pokrov od ćeramide zamijenjen je crijepom. Pri tom je izveden krov strmijeg nagiba u odnosu na izvorno stanje, što predstavlja intervenciju koja je utjecala na oblik i proporcije objekta”, kaže Hodžić, nastavljajući:

“Naravno da takvih primjera ima još. Posebno smo ih uočili kroz praćenje i poređenje stanja, bilo putem dostupne dokumentacije ili arhivskih fotografija, gdje su često vidna odstupanja. Kod mahalskih džamija, na primjer, nakon obnove drvenih munara primjećuju se razlike u proporciji, visini i detaljima. Kod sanacije fasada, detalji prozorskih otvora znaju se mijenjati, a slične promjene mogu se uočiti i kod niza drugih elemenata koji se gube kroz nove intervencije. Ove promjene su uopćene i teško je precizno utvrditi kada su nastale, ali kroz novu evidenciju i usporedbu s prethodnim stanjem moguće je identificirati odstupanja i bolje razumjeti proces transformacije objekata.“

Pitanje autentičnosti mahalskih džamija iz osmanskog doba danas se nameće kao ključno u razumijevanju njihove historijske, kulturne i duhovne vrijednosti. Autentičnost se ne svodi samo na starost ili činjenicu da je riječ o sakralnom objektu, već se može jasno definirati kroz nekoliko međusobno povezanih komponenti: očuvanje originalnih arhitektonskih elemenata, tipološke pripadnosti i proporcija, korištenje izvornih materijala i graditeljskih tehnika, te očuvanje prostornog i ambijentalnog konteksta u kojem su nastale. Sve ove dimenzije zajedno čine prepoznatljiv identitet džamije unutar njenog kulturnog i historijskog okvira.

Prema istraživanjima stručnjaka poput Alije Bejtića, autentičnost džamije čuvaju osnovni unutrašnji elementi – minber, mihrab, ćurs i mahfil – ali i vanjski prostorni sklopovi poput otvorenih sofa uz ulaz i harema ograđenog zidom. Ti elementi nisu puka dekoracija; oni definiraju jedinstvenost i tipološku prepoznatljivost mahalske džamije. Sofe, na primjer, imaju i funkcionalnu i simboličku vrijednost: one su prijelaz između javnog prostora mahale i duhovnog prostora unutrašnjosti džamije, prostor socijalne interakcije i mjesto gdje se stvarala veza zajednice sa svojim sakralnim središtem. Njihovo zatvaranje, mijenjanje proporcija ili materijala znači i ozbiljno odstupanje od izvorne ideje.

“Takođe, očuvanje proporcija i osnovnog dizajna, odnosno tipološke arhitektonske pripadnosti, od presudnog je značaja. Promjene koje mijenjaju volumen, oblik ili odnos elemenata često rezultiraju gubitkom izvorne estetike i funkcionalnosti, čemu doprinosi i korištenje neskladnih materijala. S obzirom na to da su mahalske džamije obično mali, skromni objekti jednostavnih dimenzija i funkcija, svaka promjena na njima – pa makar i mala – postaje izrazito vidljiva i potencijalno štetna. Zamjena tradicionalne opeke, kamena i drveta modernim građevinskim materijalima poput betona ili PVC stolarije ne samo da vizuelno odstupa od originala, nego može dovesti i do tehničkih problema u dugoročnom očuvanju objekta”, pojašnjava Hodžić.

“Ne smije se zanemariti ni važnost patine i tragova vremena, koji su kroz decenije i stoljeća utisnuti u materijalnu strukturu džamije i koji doprinose osjećaju autentičnosti i povezanosti s historijom. Pretjerana modernizacija brišu te vrijedne znakove korištenja i trajanja, čineći džamiju manje ‘živom’ i manje vjerodostojnom.”

Uloga lokalne zajednice u očuvanju ovih objekata od presudne je važnosti. Na terenu se često susreće svojevrsni paradoks: ljudi prepoznaju da je džamija stara, da ima historijsku vrijednost i da svjedoči o prošlim vremenima, ali ne razmišljaju dovoljno o tome kako pojedine intervencije mijenjaju njenu izvornu arhitekturu i smisao. U razgovoru se osjeti ponos kada neko kaže: “Ova džamija je iz 1528. godine”, no taj ponos obično ne prati svijest o tome šta znači očuvati autentičnost. Džematski odbori uglavnom brinu da džamija funkcioniše kao mjesto molitve – da krov ne prokišnjava, prostori budu uredni i da zajednica nesmetano obavlja svoje aktivnosti. Ova praktična briga često dominira nad sviješću o historijskoj i arhitektonskoj vrijednosti objekta, koja u svakodnevnom održavanju ostaje u drugom planu, pa interes za zaštitu prema izvornim principima često manjka, jer se pažnja preusmjerava na praktične potrebe zajednice a u skladu sa finansijskim mogućnostima.

Džamije se tako “prilagođavaju” sadašnjim zahtjevima – dodaje se prostor za mekteb, zatvaraju se sofe radi komfora, koristi se jeftiniji materijal radi lakšeg održavanja. Sve to rezultira odstupanjem od izvornog arhitektonskog koncepta.

“Naši prethodnici kroz vijekove su ova dobra stvarali, nasljeđivali, prenosili i obnavljali za naredna pokoljenja, tipološki gledano, identično onako kako su ih i zatekli. Koncept koji smo naslijedili obuhvata jednoprostorne džamije sa kamenom ili drvenom munarom, pokrivene krovom ili kupolom, sa otvorenim sofama. Neke najstarije ilustracije, poput onih kod Šejha Sejfudina Kemure s početka 20.stoljeća, upravo to pokazuju. Bitno je naglasiti da je svaka estetika kojoj se divimo proizašla prvenstveno iz funkcije – dobro riješene i smislene funkcije koja je odgovarala svim prilikama i načinu korištenja. Na temelju toga može se zaključiti da su sve značajnije preinake koje odstupaju od naslijeđenog, zapravo rezultat promjena koje su se dogodile u posljednjih stotinu godina, s naročitim intenzitetom od sredine prošlog stoljeća do danas”, kaže Hodžić.

Najilustrativniji primjer utjecaja nepovoljnih intervencija na autentičnost jesu upravo sofe. Kao otvoreni prostor služile su funkciji zajedništva i socijalne interakcije, bile su izražaj arhitektonske tradicije i prijelaznog prostora između vanjskog i unutrašnjeg svijeta, te su odražavale religijski i kulturni osjećaj gdje su prirodni uvjeti prihvaćani kao sastavni dio života i duhovnog okruženja. Ljudi su se tu sastajali, čekali početak molitve, razgovarali i rješavali svakodnevne poslove. Simbolički, otvoreni trijem slao je poruku dobrodošlice, naglašavajući da džamija nije samo mjesto molitve nego i središte društvenog života mahale.

„Zatvaranjem sofa, bilo punim zidovima, bilo staklenim portalima, džamija gubi taj prijelazni prostor – izvornu smisao i arhitektonsku vrijednost. Nestaje tampon-zona između spoljnog i unutrašnjeg svijeta, narušava se tipološki kontinuitet, a improvizirane preinake mijenjaju vizualni sklad fasade i proporcija. Razlozi za zatvaranje sofa variraju: od potrebe za dodatnim prostorom, preko uvođenja abdesthana ili mekteba, do ekonomskih razloga (održavanje drveta) i osjećaja sigurnosti. Evidentirano je do 30 džamija sa takvom izmjenom, a upečatljivi primjeri su Čokadži hadži-Sulejmanova džamija (Jediler), Hadži-Sejidiji mesdžid, Hadži-Hajdarev mesdžid, džamija Kulin hadži Bali Čekaluša i Mevlana Arebi Džedid džamija, gdje su trijemovi zatvoreni i prilagođeni za mektebske prostorije, ili djelomično i abdesthane”, kaže Hodžić.

Jedna od dilema koja se stalno vraća jeste: da li džamije treba konzervirati kao muzejske objekte ili ih ostaviti kao živa mjesta vjere i okupljanja? Odgovor je složen. Ako se konzerviraju do kraja, rizikuju da izgube život, da postanu prazne ljušture koje turisti obilaze, ali u kojima se više ne čuje ezan. Ako se pak prepuste vremenu, prijeti im degradacija kroz loše adaptacije. Rješenje je u ravnoteži. UNESCO govori o konceptu „žive baštine“, očuvati oblik, ali i dopustiti život. Upravo to Sarajevo treba: džamije koje su istovremeno i naslijeđe i svakodnevica.