Jedan od rijetkih koji o tome javno govori je bivši vojnik Max, američko-izraelskog državljanstva, koji je nakon dva mjeseca službe na libanskoj granici napustio vojsku. Danas je član pokreta Soldiers for the Hostages i svjedoči: “Mnogi se vojnici vraćaju s PTSP-om i dubokim psihološkim ožiljcima koji im onemogućavaju normalan život. Vlada, umjesto da im pruži pomoć, vrši pritisak da se vrate u službu. To je institucionalno napuštanje.”

Od početka napada na Gazu, Izraelske odbrambene snage (IDF) bilježe zabrinjavajući porast broja samoubistava među vojnicima. Prema zvaničnim podacima, najmanje 28 vojnika izvršilo je samoubistvo od sedmog oktobra 2023. godine – dvostruko više nego tokom cijele 2022. godine, kada su zabilježena 14 slučaja, i znatno više u odnosu na 11 iz prethodne godine. Iza ove brojke kriju se duboke psihološke traume, institucionalna šutnja i neprepoznavanje mentalnih poremećaja kao posljedice ratnog angažmana.

Jedan od najtragičnijih slučajeva jeste onaj 24-godišnjeg Daniela Edrija. Njegovo ugljenisano tijelo pronađeno je petog  jula u automobilu, u kojem se sam zapalio nakon mjeseci bezuspješnih pokušaja da dobije psihijatrijsku pomoć. Kako tvrdi njegova porodica, Daniel je više puta pokušavao da bude hospitaliziran u psihijatrijskim centrima, ali mu je ulazak odbijen najmanje dvaput. Njegovo mentalno zdravlje narušeno je učestvovanjem u izraelskim vojnim operacijama u Gazi i Libanu, gdje je, prema riječima njegove majke, razvio posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

“Govorio mi je da stalno osjeća miris mrtvih tijela i da ih vidi svuda. Budio bi se noću s napadima panike, misleći da je usred borbe”, ispričala je majka. Nedavno joj je rekao da želi okončati svoj život jer se bojao živjeti s PTSP-om do kraja. “Vidjela sam to dolaziti. Bojala sam se. Stalno smo bili zabrinuti za njega”, kazala je. Danas njegova porodica traži od vlade Benjamina Netanyahua da Edrijevu smrt prizna kao posljedicu vojne službe, što bi mu omogućilo vojni pogreb s počastima. “Izgubio je dušu u vojsci, a život je izgubio zbog vojske”, rekla je njegova majka. “Ako mu već nisu mogli spasiti život, neka mu barem ne oskrnave tijelo i dušu po drugi put.”

Međutim, IDF tvrdi da se vojni pogrebi dodjeljuju isključivo vojnicima koji su aktivno služili u trenutku smrti, bilo u regularnim jedinicama ili u rezervi. Kako Daniel u trenutku smrti nije bio službeno mobiliziran, vojska odbija da ga prizna kao “mučenika IDF-a” i samim tim mu ne priznaje pravo na vojni sprovod.

Izraelsko Ministarstvo unutrašnje sigurnosti također bilježi da oko 9.000 vojnika pati od psiholoških posljedica rata od sedmog oktobra. Ipak, govoriti o mentalnom zdravlju u kontekstu izraelske vojske i dalje je tabu. Pokazivanje ranjivosti se unutar vojnog sistema smatra nepoželjnim, što dodatno otežava pristup pomoći i doprinosi tome da se mnogi slučajevi prepoznaju tek kada je prekasno.

Jedan od rijetkih koji o tome javno govori je bivši vojnik Max, američko-izraelskog državljanstva, koji je nakon dva mjeseca službe na libanskoj granici napustio vojsku. Danas je član pokreta Soldiers for the Hostages i svjedoči: “Mnogi se vojnici vraćaju s PTSP-om i dubokim psihološkim ožiljcima koji im onemogućavaju normalan život. Vlada, umjesto da im pruži pomoć, vrši pritisak da se vrate u službu. To je institucionalno napuštanje.”

Max dodaje da je ovakva praksa nastavak neodgovorne politike izraelske vlasti tokom cijelog sukoba – i prema Izraelcima, i prema Palestincima u Gazi. “To se dešava i utiče na mnoge. Ne može se više ignorisati”, kaže. Ovaj kontekst, ističe, djelimično objašnjava i sve veći broj rezervista koji odbijaju ponovo služiti u IDF-u. Samo prošle godine, 144 vojnika potpisala su zajedničku izjavu o odustajanju od službe, navodeći da su se prijavili nakon sedmog oktobra s ciljem da pomognu u oslobađanju talaca, ali sada smatraju da rat više nema taj cilj.

Studije pokazuju da su mladići između 19 i 20 godina najrizičnija grupa za samoubistvo unutar vojske. Zanimljivo, vojnici s najvećim rizikom nisu oni najslabiji, već naprotiv – fizički zdravi, s visokim koeficijentom inteligencije, dobrim psihometrijskim rezultatima i snažnom motivacijom. Mnogi od njih bivaju raspoređeni u borbene jedinice na prvoj liniji fronta. Najveći broj samoubistava događa se u prvoj godini vojne službe, posebno u decembru, dok se u oktobru bilježi osjetan pad.

Sapir Sluzker, bivša vojnikinja koja je napustila vojsku s 19 godina, tvrdi da više nije mogla izdržati ni sekundu: “Sistem ne razumije. Njegova funkcija je da ratuje.” U tekstu za +972 Magazine, navodi da su joj roditelji spasili život tako što su njeno psihičko zdravlje stavili iznad vlastite sramote. “Ne bih preživjela bez njihove podrške.”

Ona tvrdi da je vojska nesposobna da prepozna ozbiljne probleme jer sve posmatra kroz prizmu sumnje i birokratije. “Kao da svi koji traže pomoć samo žele iskoristiti sistem. Ne vjeruje se da neko zaista pati.”

“Tražiti medicinsku pomoć unutar vojske znači beskonačnu borbu s administracijom”, kaže Sluzker. “A kada se iscrpiš, borba za pomoć postaje teret koji više ne možeš nositi.”

Neki mladi – iako rijetki – odlučuju da se usprotive vojnoj službi čim napune 18 godina, uprkos strogoj kazni. Sophia Or, danas 20-godišnjakinja, jedna je od njih. Zbog svoje odluke provela je više mjeseci u vojnom zatvoru. “Pokušavali su me prisiliti da promijenim mišljenje, čak su me pokušali ušutkati dok sam bila u zatvoru”, prisjeća se.

Za Sophiju, zatvor nije bio trauma, već potvrda njenog uvjerenja: “Taj sistem nije greška. On je osmišljen da dehumanizira. On koristi silu da riješi sve – i to se vidi na svim nivoima.”

Tragična smrt Daniela Edrija i sve veći broj vojnika pogođenih psihičkim traumama otvaraju pitanja koja izraelsko društvo i vojska predugo ignorišu: kolika je cijena rata, ne samo po palestinske živote, već i po vlastitu omladinu? I zašto je za mnoge jedini izlaz – samoubistvo?

IZVOR: El Confidencial