Pjesnici su probuđena svijest građanskog i intelektualnog svijeta. Mada ne mogu promijeniti taj svijet, oni su savjest čovječanstva i, ako su angažirani, kritični i beskompromisni, govore važnije stvari od političara i njihovih trabanata svih fela. Njihov pjesnički dah je ono što nikada ne umire – duh u vremenu. To se najočiglednije vidi u pjesmama Šabana Šarenkapića, Feride Duraković, Seada Begovića, Zilhada Ključanina, Huseina Haskovića, Amira Brke, Faruka Šehića itd.

Povod za razgovor s književnikom Almirom Zalihićem je objavljivanje antologije „Novi milenij — bošnjačka poezija 2000–2025“, obimne i zahtjevne knjige objavljene u Zagrebu, u ediciji „Behar“ Biblioteke Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Riječ je o pažljivo priređenoj antologiji koja okuplja više od devedeset autora i povezuje Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, Hrvatsku i bošnjačku dijasporu u jednu čitljivu mapu pjesničkih iskustava posljednjih dvadeset i pet godina.

U priopćenju za medije knjigu se s razlogom opisuje kao jedan od za Bošnjake najvažnijih kulturnih događaja u novije vrijeme, ne samo po opsegu (oko 700 stranica) nego i po ambiciji da zahvati duhovni, estetski i identitetski horizont savremenog bošnjačkog pjesništva. Naš sagovornik je pjesnik, pripovjedač, esejist, antologičar i književni kritičar s bogatim opusom.

Uz vlastitu liriku, Zalihić je dugogodišnje priređivačko iskustvo gradio i antologijama sandžačke književnosti, što mu daje jedinstvenu perspektivu na policentričnost bošnjačkog književnog polja. S njim razgovaramo o statusu i brizi za bošnjačku književnost danas, o suodnosima s drugim književnostima kroz reprezentativne izbore, o manjku antologijskih i kritičkih pregleda, o ulozi institucija i politici koja često ne prepoznaje stratešku vrijednost kulture, o interesnim klanovima i urušenim vrijednosnim kriterijima, o snažnoj sandžačkoj sceni i o značaju bošnjačkih pisaca u Hrvatskoj.

Polazeći od „Novog milenija“ kao mosta između poetika i geografija, cilj nam je da književnik Almira Zalihić, koji je ujedno i predsjednik Bošnjačkog društva pisaca, ponudi ne samo dijagnozu stanja, nego i uvjerljiv plan za kulturnu politiku koja bi bošnjačkoj književnosti vratila vidljivost i mjeru.

BOSNA: U predgovoru zapisujete da je poezija izgurana iz štampe, a broj relevantnih književnih časopisa sveden na gotovo nulu, što je osakatilo i kritiku. Šta ovaj podatak stvarno znači za kanon, recepciju i obrazovni sistem i koje su moguće mjere za oporavak od ovakvog katastrofalnog statusnog stanja bošnjačke književnosti?

ZALIHIĆ: Književni kanon je skupina književnih djela kojoj je, obično, akademska institucija pripisala središnju važnost za jednu kulturnu /nacionalnu/ zajednicu. U 21. vijeku u književnim raspravama i bitkama za interpretaciju sudjelovale su različite ideologije. Rasprava o književnom kanonu u našem društvu je skrajnuta na marginu, pa se stječe dojam kako interes za nju imaju samo krajnji desničari. S druge strane školski kanon zastario je, nesuvremen je i ne odražava vrijednosti stvorene u nekoliko zadnjih desetljeća.

Književna teorija, između ostalog, tvrdi: Uz svu njegovu problematičnost koju ne treba ni jednog trenutka zaboraviti, kanon je u sadašnjim okolnostima nužnost, što više, uporište književnog sistema baš kao što je to autor. Koji autor? Mrtvi autor, ili živući autor?

Oni, akademska zajednica, koji pretendiraju uspostaviti književni kanon skloniji su mrtvim autorima jer je kanon podloga za interpretacije koja nudi polje za različita čitanja, a ujedno olakšava posao brojem postojećih interpretacija i vrednovanja. Živući autor je već posve drugo. Proučavanje njegovog djela iziskuje istraživačke napore, hrabrost, originalnost, te novinu u pristupu. Kad se djelo/autor upiše u kanon, tako kanonizirani dobivaju status službenog uvrštenja u skupinu književnih djela/autora što se naširoko proučavaju i poštuju. Oni koji odlučuju hoće li djelo biti kanonizirano trebali bi biti utjecajni književni kritičari, univerzitetski profesori, teoretičari, te svi čija se mišljenja i prosudbe o književnom djelu široko poštuju.

U praksi to nije posve tako, pa se za održanje postojećeg književnog kanona ne zalažu književno-kritičke i teorijske škole i metodi, već njime upravljaju, što vidljivi što ne vidljivi, ideološki centri moći kojima je jako bitno da alternativni književni kanon ne bude izgrađen. Čak da taj proces uopće i ne započne. Iako, zapravo, ne postoje stroge kvalifikacije za kanonizaciju, a hoće li djelo biti kanonizirano ili ne je stvar subjektivnih odluka. A subjektivne odluke, ipak, moraju sadržavati istraživačke napore, kompariranje i praćenje aktualne književničke produkcije, čemu, čini se, akademska zajednica i nije tako sklona. A da jeste razlike i neslaganje među grupacijama, uzrokovane svjetonazorskim, generacijskim, nacionalnim ili institucionalnim razlozima, oko kriterija vrjednovanja ili statusa pojedinih autora i njihovih djela, proizvodila bi trvenja koja pridonose dinamizmu književnog područja i permanentnom propitivanju postojećeg književnog kanona.

Određene mjere za oporavak i popravak stanja u bošnjačkoj književnosti su moguće samo ako se iznimno uveća institucionalna briga za ovaj segment kulture, odnosno ako društvo izdvoji dostatna materijalna sredstva za rad redakcija književnih časopisa, izdavačkih kuća i drugih institucija koje bi na različite načine poticale sistem vrjednovanja i provjere aktualnih dosega u našoj književnosti.

BOSNA: Knjiga od oko 700 strana ambiciozno mapira poetike i generacije te sugerira da savremeno bošnjačko pjesništvo proizlazi iz “unutarnjeg iskustva vremena” s rasponom od ratne memorije do digitalne generacije. Koja je Vaša teza o bošnjačkoj poeziji 2000–2025 i na kojim trima autorima biste je najpreciznije demonstrirali?

ZALIHIĆ: Izbor autora i njihovih pjesama, želi ukazati na stvaralačke opuse suvremenog bošnjačkog pjesništva i valoriziranja onoga što karakterizira pojedinačno poeziju svakog od njih. Različitost i osobnost autora (generacija, poetika) u ovoj knjizi pokazuje beskrajni mikro kosmos riječi, misli, emocija. „Suočeni“ s poznatim Hölderlinovim pitanjem „Čemu pjesnici u oskudnom vremenu“, i onim Pola Celana „Ima li smisla poezija nakon Aušvica?“, suvremeni bošnjački pjesnici pokazuju da su oni „Prometeji nade“. Bez njihove metafizičke odbrane protiv nove Apokalipse nije moguće preživjeti ovo posthumanističko i anticivilizacijsko doba. Pjesnici su probuđena svijest građanskog i intelektualnog svijeta. Mada ne mogu promijeniti taj svijet, oni su savjest čovječanstva i, ako su angažirani, kritični i beskompromisni, govore važnije stvari od političara i njihovih trabanata svih fela. Njihov pjesnički dah je ono što nikada ne umire – duh u vremenu. To se najočiglednije vidi u pjesmama Šabana Šarenkapića, Feride Duraković, Seada Begovića, Zilhada Ključanina, Huseina Haskovića, Amira Brke, Faruka Šehića itd.

BOSNA: U predgovoru precizirate kriterije (estetska vrijednost, prepoznatljivost glasa, konzistentnost poetike, reprezentativnost generacija/geo‑slojeva). Kako ste se u praksi nosili s pritiscima interesnih mreža i “klanova”? Recite nam jasno koja su tri najpodcjenjenija i tri najprecijenjenija imena danas i zašto?

ZALIHIĆ: Ignoriranje interesnih mreža, halki i klanova – najpouzdaniji je praktični recept. Zadnji dio vašeg pitanja iziskuje izlaganje novim, eventualnim, „sukobima“, pa neću odgovoriti na njega. Najpodcjenjenija imena našeg pjesništva su Sead Begović, Mujo Musagić i Mensur Ćatić. Zašto je to tako možemo samo nagađati, jer pouzdanog kriterija za prominentnost u književnom životu nema.

BOSNA: Projekt antologije financira Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina RH, pod pokroviteljstvom saborskog zastupnika bošnjačke manjine Armina Hodžića. Šta nam ta činjenica govori o kulturnim prioritetima države BiH i entitetskih ministarstava u BiH? No, da ne ostanemo na pukom kritizerstvu, predložite model stabilnog sufinansiranja antologijskih i hrestomatijskih poduhvata, odnosno književnosti općenito. Očigledno je da su naši pisci osuđeni na milostinju.

ZALIHIĆ: Očigledno je da je književnost, aktuelnim nosiocima vlasti u BiH, teret. Prethodne su bile nešto izdašnije, ali i nepromišljenije, pa su tako silni novci potrošeni u manifestacione oblike kulture. Mnogo novca je potrošeno na opremanje kabineta, ureda, automobila i sličnih stvari u čijim blagodatima uživa birokratija. Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, pod pokroviteljstvom saborskog zastupnika bošnjačke manjine Armina Hodžića, čini se da ima drukčiji, efikasniji pristup. Ulaganje u knjige koje su nedostajuće u našem književnom životu, pun je pogodak i dokaz da se uz pravilan pristup mogu postići veliki rezultati u kratkom periodu. Pojedinci tako uz podršku postaju dio institucionalnog djelovanja i pružaju najbolje od sebe. To je recept i za bošnjački i bosanskohercegovački političko kulturni establišment.

BOSNA: Uprkos snažnoj tradiciji antologijskih i edicijskih napora (od Isakovićeva „Biserja“ i Durakovićevih antologija muslimanske/bošnjačke poezije do alefovskih serija iz 1990-ih), danas rijetko vidimo velike, sistemske antologijske projekte. Zašto? I kako „Novi milenij“ reagira na taj institucionalni vakuum?

ZALIHIĆ: Ti iznimno značajni izbori već dugo su kamenovi međaši/svjedoci dometa i vrijednosti bošnjačke književnosti. To su temeljne knjige priznatih autoriteta, no nužno je nastaviti sa sistematiziranjem, pratiti tokove, prepoznavati autore, činiti sve što je potrebno da budu čitani, a time i prepoznati kao nositelji i čuvari identiteta i jezika.

BOSNA: U predgovoru zagovarate policentričan prostor jedne tradicije s više idiomskih praksi te dvosmjerne prelaze autora. Kako ovaj model mijenja odnose sa susjednim književnostima, posebno kroz antologijsku zastupljenost?

ZALIHIĆ: Bošnjački pjesnici pjevaju o pojavama s kraja proteklog i početka novog stoljeća (ratovima, gradovima, ekscentricima i dr.). Njihovi stihovi predstavljaju poetičko sito – mašinu za sortiranje koja bira fenomene u skladu s njihovom prirodom i sklonostima, jer je novi svijet prepun pukotina i naprslina. Mnoge njihove pjesme su djelimične, nedorečene narativne minijature locirane na granici objektivnog izvještaja i onirične fantazije; iskušavaju čitaoca da ih čita kao parabolu. Ako tu parabolu prihvatimo kao njihovu putanju, onda pod spoljašnjim slojem metafora i simbola možemo očekivati i neke nove domete, osvajanje novih poetičkih prostora i ovladavanje njima. Samim tim i kvalitetnije pozicioniranje u državama u kojima žive.

BOSNA: Primjerima pokazujete kako “dvostruki” status može obogatiti i hrvatsku i bošnjačku liriku. Gdje povlačite crtu između produktivnog “prelaska granice” i oportunističke kulturne mimikrije?

ZALIHIĆ: Odlično pitanje, ono zapravo dira u samu srž književnog identiteta i kulturne etike. Crta između produktivnog prelaska granice i oportunističke mimikrije može se povući na tri razine: Produktivan prelazak granice nastaje kada autor prelazi kulturne, jezičke ili identitetske linije iznutra, vođen stvaralačkom potrebom, estetskim impulsom ili unutarnjim iskustvom višestrukog identiteta. Primjer: pjesnik koji piše i na ijekavici i ekavici jer u oba izraza prepoznaje različite emocionalne registre svoga bića; ili autor koji istovremeno crpi motive iz katoličke i islamske tradicije da bi izrazio zajedničko ljudsko iskustvo. Oportunistička mimikrija počinje kad se pripadnost ili „prelazak“ koristi kao društveno ili institucionalno sredstvo – za pristup fondovima, nagradama, izdavačima ili nacionalnim kanonima.

Tada se granica ne prelazi da bi se nešto reklo, nego da bi se nešto dobilo. Autentični „dvostruki“ autor ne skriva tragove svog porijekla – on dopušta da mu jezik zadrhti od slojeva identiteta. Primjer: pjesnici koji prirodno spajaju štokavske, ikavske i čakavske ritmove, bosanske idiome i mediteranske slike, bez pokušaja da se „ispeglaju“ u jedno nadsvođeno standardno lice. Nasuprot tome, mimikrija se prepoznaje po jezičkoj kalkulaciji: poezija postaje „prevedena“ u standard koji se bolje prodaje, prihvaća ili uklapa u dominantni kulturni model.

To je, kako bi rekao Krleža, „maskiranje jezika“, a ne njegov rast. Ključno pitanje je: kome se autor obraća i s kojom odgovornošću? Ako prelazak granice otvara prostor razumijevanja između književnih zajednica – on je produktivan. Ako autor, pak, iz jednog identiteta crpi moralni kapital, a u drugom traži institucionalnu korist, on zapravo instrumentalizira kulturu. Drugim riječima: produktivnost se mjeri time koliko „dvostruki status“ povezuje, a mimikrija time koliko iskorištava.

BOSNA: Volio bih da podsjetimo na južnoslavensku interliterarnu zajednicu i međuzavisnosti u postratnom periodu. Kako „Novi milenij“ razgovara s tim naslijeđem, po izboru, poetikama, mreži autora, i šta su konkretni koraci da se saradnja vrati s nivoa nostalgije na nivo sistemskog programa?

ZALIHIĆ: Pojam „južnoslavenska interliterarna zajednica“, označava sistem književnosti koje su, uprkos nacionalnim razlikama, u stalnom međusobnom dodiru i razmjeni, te tvore jednu širu kulturnu sferu. U drugoj polovici 20. stoljeća ta je zajednica, na jugoslavenskom primjeru, imala konkretne institucije: zajedničke izdavače (Svjetlost, Prosveta, Mladost), časopise (Književne novine, Republika, Život, Putevi), manifestacije (Šantićeve večeri, Sarajevski dani poezije, Goranovo proljeće) i prije svega živu mrežu pisaca koji su čitali i pisali jedni o drugima. Ratovi devedesetih taj su organizam prekinuli, ali nisu ga uništili: fragmentirane književnosti nastavile su dijeliti jezik, sjećanje, teme i preživjele oblike zajedničkog iskustva. U tom smislu, postjugoslavenski period donosi paradoks – političko razjedinjenje, ali i pojačanu intertekstualnost. Književnost, lišena državnog okvira, opstala je kao posljednja linija komunikacije.

U 21. stoljeću južnoslavenska interliterarna mreža više ne funkcionira kao politički sistem, već kao kulturni ekosistem otvorenih krugova. Umjesto institucionalne centralizacije, imamo mrežnu dinamiku – festivale, književne portale, rezidencije i zajedničke projekte koji povezuju autore u dijaspori i u matičnim sredinama. Književnost novog milenija svjesno razgovara s naslijeđem zajedničke prošlosti, ali bez iluzije o njenoj ponovnoj uspostavi. Autori poput Ibrahima Hadžića, Seada Begovića, Tahira Mujičića, Faruka Šehića, Mile Stojića, Feride Duraković, Miljenka Jergovića, Dragana Jovanovića Danilova, Zorana Bognara, Šabana Šarenkapića, Enesa Halilovića, Pavla Goranovića, Dina Burdžovića i mnogi drugi – pokazuju „transverzalnu poetiku“: pripadaju različitim kulturama, ali govore istim emocionalnim jezikom prostora.

Teme migracija, trauma, poratnih melankolij i rekonstruiranja identiteta zamjenjuje nekadašnju socijalnu i revolucionarnu paradigmu. Pjesnici i prozaisti sada stvaraju „poslije zemlje“ — to jest, u prostoru jezika kao jedine domovine. Iako komunikacija postoji, ona se još uvijek odvija više po inerciji nego po sistemu. Često se vraća u nostalgijski diskurs – priziva se prošla kulturna povezanost, ali bez institucionalnog nastavka. Glavni problem nije u nedostatku volje autora, nego u odsustvu kulturne politike koja bi regionalnu saradnju tretirala kao resurs, a ne kao prijetnju. Nostalgija je emotivna, ali ne stvara strukture. Da bi interliterarna zajednica ponovo funkcionirala, mora dobiti institucionalni okvir u duhu novog vremena, a ne oživljavanje starih modela.

Neki od konkretnih koraka da se simbolička pretvori u stvarnu saradnju mogli bi biti: Pokretanje digitalne „Biblioteke interliterarne zajednice“ – otvoreni portal sa zajedničkim arhivom južnoslavenskih književnosti, s digitalnim izdanjima, prijevodima i kritikom. To bi postao živi laboratorij kontinuiteta, dostupniji od nekadašnjih zbornika: Uspostaviti zajednički prevodilački fond (uz podršku EU programa Creative Europe i Traduki), koji bi finansirao međusobne prijevode autora iz regiona, ne samo prijevode na „velike“ jezike. To bi vratilo pojam južnoslavenske čitljivosti u stvarnu praksu, umrežiti najvažnije časopise i festivale u krovnu regionalnu platformu koja bi imala zajedničke rubrike, urednike i temate. Time bi se institucionaliziralo ono što već postoji kao spontana razmjena tekstova. Uključiti univerzitete i književne katedre u zajedničke studijske programe (npr. „Regionalne književnosti i interkulturni studiji“). Time bi mladi istraživači naučili čitati tekstove između granica, a ne samo kroz prizmu nacionalnih kanona. Obnoviti kritički dijalog među piscima i čitateljima, ne u znaku „jugonostalgije“, nego u duhu zajedničke odgovornosti za jezik, pamćenje i kulturu. Nova zajednica mora biti horizontalna, dijaloška, bez hegemonije i „centra“, jer samo tako može preživjeti u pluralnom svijetu.

BOSNA: Bilježite eroziju periodike i prelijevanje “poezije” na društvene mreže, ali broj knjiga i dalje raste. Koji su Vaši prijedlozi za obnavljanje književne kritike, časopisne produkcije, sistema nagrada…

ZALIHIĆ: Književna kultura ne nestaje zato što nestaje publike, nego zato što nestaje infrastruktura posredovanja između autora i čitatelja. Zato je zadatak novog milenija ne proizvoditi više knjiga, nego više značenja: obnoviti protok interpretacije, kritike i dijaloga. Poezija je danas svuda, ali njeno razumijevanje — to je novi zadatak kritike.
Časopisi, nagrade i portali ne smiju biti nostalgija, nego laboratoriji čitanja, jer samo tako književnost može ponovo postati zajednička društvena stvar, a ne individualna gesta u digitalnoj pustinji. Znate, čini mi se da se u cijelom postjugoslovenskom prostoru danas dešava jedan zanimljiv, ali i pomalo zbunjujući proces — prelazak sa starog, vertikalnog sistema književne vidljivosti na novi, horizontalni.

Nekad su postojale uredničke hijerarhije, jasno definisani kanali — časopisi, redakcije, konkursi, nagrade. Da biste objavili, morali ste proći kroz neku vrstu selekcije. Danas toga gotovo da nema. Umjesto tih tradicionalnih posrednika, sada imamo društvene mreže, blogove, portale, YouTube formate, pa i tzv. „insta-poeziju“. To, naravno, ima svoje dobre i loše strane. S jedne strane, to je demokratizacija — svako može objaviti, svako može biti vidljiv. Ali, s druge strane, sve se pomalo raspalo. Nestao je institucionalni filter koji je ranije čuvao neki kriterij kvaliteta. Književna kritika se svela na promotivne bilješke, PR-tekstove, kratke osvrte koji više služe marketingu nego stvarnom tumačenju. I tako smo izgubili onu formativnu, misaonu funkciju kritike. Ako želimo da kritika ponovo postane važna, mora istovremeno da se otvori i da se uozbilji. Mora da izađe iz zatvorenih akademskih krugova, ali i da podigne kriterij iznad promotivnog diskursa.

Zamišljam, recimo, jednu zajedničku regionalnu digitalnu platformu, možemo je zvati, eto, „Interkritika“ — koja bi okupljala kritičare, mlade istraživače, profesore, autore. Svako bi imao svoj profil, biografiju, mogućnost da odgovara čitateljima. A kvalitet bi se mjerio argumentom, ne brojem klikova. Isto tako, mislim da kritika mora da nauči novi medijski jezik. Podcast, video-esej, kratki razgovor o knjizi od pet do deset minuta — to su formati koji danas mogu doprijeti do mnogo više ljudi nego cijeli broj nekog štampanog časopisa. Ako želimo publiku, moramo joj prići tamo gdje se već nalazi. Još jedna važna stvar — treba povezati univerzitete i javne portale. Dati studentima književnosti priliku da vode recenzentske rubrike, uz mentore iz redova profesora. Tako se formira nova generacija kritičara koji znaju pisati stručno, ali i komunikativno.

Kad govorimo o časopisima, moramo priznati da se svijet promijenio. Održivi časopis danas nije papir, nego mreža. Umjesto da svaka redakcija pokušava samostalno preživjeti, zašto se ne bi udružili, da dijele resurse i alate, ali da svako zadrži svoju uređivačku slobodu? Naravno, povremeni print brojevi imaju i dalje smisla, recimo, jednom godišnje, kao simboličan čin, nešto što ostaje u arhivi. Ali suština treba da bude online. I što je važno, uz pjesmu ili priču mora ići urednički komentar, kontekst, neki razgovor s tekstom.

Kad dođemo do nagrada — njih baš i nema previše. One koje postoje najčešće su bez jasnih kriterija i sa skromnim odjekom. Mislim da bi danas jedna nacionalna bošnjačka nagrada imala puni smisao. Žiri sastavljen iz više zemalja, zajednički kriteriji, javna objava užih izbora i obrazloženja… To bi vratilo povjerenje i interes. A zašto ne bismo imali i godišnju nagradu za najbolju književnu kritiku? Kritičari danas rade gotovo volonterski, a njihov rad nema ni simboličku težinu. Takva nagrada bi to mogla promijeniti.

Što se tiče poezije na društvenim mrežama, to nije nužno loše. Naprotiv, pokazuje da jezik i emocija još uvijek traže formu javnog izraza. Samo taj tok treba malo usmjeriti. Recimo, mogli bismo imati tematske online antologije, godišnje izbore najzanimljivijih pjesama s društvenih mreža koje bi birali urednici i kritičari.

Književna društva bi mogla organizovati radionice digitalne pismenosti, ali ne da se ljudi uče samopromociji, nego da nauče kako koristiti mreže za vidljivost kulture. I zašto ne bismo imali programe „od mreže do knjige“, gdje se najbolji online tekstovi uređuju i objavljuju u tiskanim izdanjima?

I na kraju ni kritika, ni časopisi, ni nagrade ne mogu opstati bez kulturne politike koja to prepoznaje kao javno dobro. Treba nam nacionalni fond za književnost i kritiku, subvencije za digitalne časopise koji ispunjavaju profesionalne standarde, i uključivanje kritike u obrazovni sistem. Biblioteke i kulturni centri mogli bi postati lokalna čvorišta kritike — zamislite da svaka biblioteka jednom mjesečno ima „kritički klub“ gdje se okupljaju autori, čitatelji, studenti. To bi već bilo mjesto susreta, dijaloga, stvarnog kulturnog života. Eto, ako bismo sve to spojili: digitalne alate, nove formate, ozbiljnost i zajednički prostor. Tad bi opet imali književnost koja je i živa i relevantna.

BOSNA: Osim “nedavne” antologije na koju se pozivamo, ranije ste priredili više sandžačkih izbora. Koje su specifične teme, ritmovi i jezici današnje sandžačke poezije i gdje su “uska grla” infrastrukture koja sputavaju punu integraciju u širi bošnjački i regionalni kanon?

ZALIHIĆ: Savremena sandžačka poezija više nije „provincijska“ nego granična u najplemenitijem smislu– ona pokazuje kako se kultura oblikuje između svjetova, a ne unutar njih. Njen najveći kapital je autentičnost jezika i etička jasnoća, a njen najveći problem nedostatak infrastrukture koja bi tu autentičnost učinila vidljivom.

Ako su antologije „povijesni dokument duha“, onda bi naredna faza trebala biti institucionalna obnova pamćenja: časopisi, digitalna biblioteka, regionalne nagrade i nove antologije koje će pokazati da Sandžak nije fusnota bošnjačke književnosti, nego jedan od njezinih najživljih izvora.

BOSNA: Ako je antologija “povijesni dokument duha” i most između generacija, što je sljedeći korak: prozna antologija 2000–2025, antologija eseja… Šta nam nedostaje?

ZALIHIĆ: Ako je poezija „dokument duha“, onda su proza i esej „dokument svijesti“. Možda bi ova knjiga mogla postati osnova/inicijalna kapisla trilogije o književnosti Bošnjaka u 21. stoljeću: Antologija poezije – jezik kao svjedočenje, Antologija proze – priča kao iskustvo (umjesto velikih romana o ratu, važnije je istaknuti mikroproze i fragmentarne narative koji prate egzil, tranziciju, migraciju, urbani prelom, intimu), Antologija eseja– mišljenje kao otpor – eseji o jeziku, identitetu, kulturi, sjećanju, vjeri, Evropi, o “malim narodima u velikim pričama”.

To bi bila rekonstrukcija kontinuiteta, ne kroz nostalgiju, nego kroz novu mrežu smisla.