Za Zapad, poruka iz Mar Mousse glasi: muslimani se mogu integrirati u društva koja ih ne doživljavaju kao prijetnju, već kao nositelje bogate kulturne i duhovne baštine. No, ta integracija ne smije biti asimilacija koja briše njihov identitet, nego proces koji priznaje vrijednost njihove vjere i potiče zajedničku potragu za smislom. U svijetu gdje se sve češće govori jezikom straha i sukoba, upravo zajednice poput Mar Moussa nude primjer tihe, ali snažne alternative.

U srcu sirijske pustinje, nedaleko od Damaska, smjestio se samostan Mar Moussa, jedinstvena kršćanska zajednica koja kroz dijalog i duhovnu otvorenost njeguje bliskost s islamom.

Ova zajednica, osnovana početkom 1980-ih od strane talijanskog isusovca Paola Dall’Oglia, prepoznata je kao prostor susreta, razumijevanja i duhovnog suživota između kršćana i muslimana. Unatoč ratnim razaranjima i gubitku svog utemeljitelja, koji je 2013. otet od strane pripadnika takozvane Islamske države, samostan je preživio i nastavio s djelovanjem.

Vodstvo zajednice danas predvodi Jihad Youssef, sirijski redovnik koji je posvećen nastavljanju vizije otvorenog i suosjećajnog kršćanstva. Njegov pristup međureligijskom dijalogu ne temelji se na površnim susretima, već na dubokoj duhovnoj i teološkoj posvećenosti razumijevanju islama. U vremenu polarizacija i nepovjerenja, Mar Moussa se oblikuje kao prostor tihe, ali uporne nade – mjesto gdje se vjera ne koristi za razdvajanje, nego za izgradnju mostova.

Kroz svakodnevni život molitve, rada i gostoprimstva, redovnici ovog samostana svjedoče bliskost s muslimanskom zajednicom, ne samo kroz prijateljstva i konkretne odnose, nego i kroz proučavanje islamske duhovne baštine. Umjesto da brane ekskluzivnost vlastite vjere, oni u vjeri drugih otkrivaju vlastita ograničenja, ali i bogatstvo koje može produbiti njihovu kršćansku predanost.

Samostan Mar Moussa definira svoju misiju kao poziv na ljubav i duhovno približavanje muslimanima. Taj poziv nije puko teološko razmišljanje, već konkretan način života. Redovnici i redovnice, kroz molitvu, gostoljubivost, fizički rad i svakodnevne susrete, utjelovljuju tu bliskost i otvorenost prema islamu. Nije riječ samo o poštivanju, već o traženju istine u duhovnosti drugoga, prepoznajući u islamu bogatstvo koje može pomoći i samim kršćanima da prodube vlastitu vjeru, piše pariški Le Figaro.

Takav pristup zahtijeva spremnost na unutarnje preispitivanje. U Mar Moussi se ne tvrdi da kršćani posjeduju isključivu istinu o Bogu. Iako ostaju vjerni vjeri u puninu objave u Isusu Kristu, otvoreni su mogućnosti da Bog djeluje i izvan institucionalnih granica Crkve. Ta spremnost da se u drugome vidi odsjaj božanske istine izazov je ne samo za teologiju, nego i za duhovni ego vjernika. No, upravo ta poniznost čini temelj autentičnog međureligijskog dijaloga.

Islamska duhovnost, posebno njezin naglasak na Božjoj jednoći i potpunom predanju Bogu, može potaknuti kršćane na ponovno otkrivanje zaboravljenih dimenzija vlastite vjere. Takođe, odnosi između zajednica koji se njeguju u Mar Moussau temelje se na iskrenim prijateljstvima i međusobnom povjerenju, a ne na misijskom prozelitizmu ili ideološkoj superiornosti. Redovnici se susreću s imamima, obiteljima, običnim vjernicima, dijele svakodnevicu i traže zajednički smisao u različitosti.

Ono što ovu viziju čini posebnom jest njezina uronjenost u konkretnu sirijsku stvarnost – zemlju koja je prošla kroz godine brutalnog građanskog rata, sektaških podjela i prisustva radikalnih ideologija. Youssef ne negira postojanje razlika između kršćanstva i islama, osobito teoloških – naprimjer u pogledu Kristove naravi, Trojstva ili križa. No, on ukazuje na mogućnost da osobe koje žive duboku duhovnu povezanost s Bogom mogu nadvladati te razlike, ne brišući ih, već ih prevladavajući na razini duhovne zrelosti i zajedničke čežnje za istinom.

Pogrešno bi bilo smatrati da Mar Moussa zagovara sinkretizam ili relativizaciju vjerskih uvjerenja. Naprotiv, riječ je o dubljem pristupu – o duhovnoj otvorenosti koja ne poriče vlastitu vjeru, već je obogaćuje kroz susret s drugima. U tom smislu, i Poslanik Muhamed a.s. se u ovom duhovnom okviru može promatrati kao osoba koja je odgovorila na Božji poziv u vlastitom kontekstu, i čije iskustvo može biti poticaj kršćanima da preispitaju vlastitu ulogu u današnjem svijetu.

S obzirom na složene političke okolnosti u Siriji, Youssef poziva i na obnovu odnosa između vjerskih zajednica i vlasti. On se zalaže za viziju države koja ne tretira kršćane kao građane drugog reda, već ih uključuje ravnopravno u društveni i politički život. To podrazumijeva prevladavanje koncepta dhimmi, povijesnog statusa nemuslimana u islamskim društvima, i njegovu zamjenu modernim građanskim identitetom koji poštuje različitosti.

Jednako važna je i kritika crkvenih struktura koje, prema Youssefu, moraju uključiti laike, muškarce i žene, u donošenje političkih i društvenih odluka koje se temelje na vjeri, ali koje ne ostaju zatvorene u crkvenim hijerarhijama. Kršćani u Siriji, suočeni s demografskim padom i političkom neizvjesnošću, ne mogu opstati ako ostanu zatvoreni u sebe. Njihovo preživljavanje, ali i duhovna plodnost, ovisi o sposobnosti da budu „za“ i „s“ muslimanima, a ne „protiv“ njih.

Zanimljiv je i Youssefov pogled na opasnosti ekstremizma, pri čemu ističe da islam kao religija nije prijetnja kršćanima. Prijetnja dolazi od fanatika – onih koji koriste vjeru za opravdanje nasilja. Stoga, borba protiv radikalizma mora biti prvenstveno unutarmuslimanska. Muslimanske zajednice moraju osnažiti vlastite mehanizme koji će spriječiti nasilje i promicati harmoniju s drugim vjerskim skupinama. Kršćani tu ne trebaju ulogu žrtve ni podršku vanjskih sila, već partnerstvo i uzajamno povjerenje.

U tom kontekstu, Mar Moussa postaje simbol nade, ali i duhovnog otpora površnom tumačenju religije, nacionalizmu i mržnji. Zajednica u Mar Moussau pokazuje da je moguće živjeti s dubokom vjernošću vlastitoj tradiciji, a istovremeno biti otvoren za ono što druga vjera ima za ponuditi. Takav pristup nije samo duhovna praksa, već i politički čin – jer ruši barijere i gradi društvo u kojem pluralizam nije prijetnja, već snaga.

Za Zapad, poruka iz Mar Moussa glasi: muslimani se mogu integrirati u društva koja ih ne doživljavaju kao prijetnju, već kao nositelje bogate kulturne i duhovne baštine. No, ta integracija ne smije biti asimilacija koja briše njihov identitet, nego proces koji priznaje vrijednost njihove vjere i potiče zajedničku potragu za smislom. U svijetu gdje se sve češće govori jezikom straha i sukoba, upravo zajednice poput Mar Moussa nude primjer tihe, ali snažne alternative.

Iako svjestan prijetnji i realnosti političke nestabilnosti, Youssef ne zagovara bijeg, već ostanak, prisutnost, dijalog. On ne želi postati mučenik zbog tuđe mržnje, već svjedok mogućnosti zajedničkog života. Njegova vizija nije utopijska, ali je duboko ukorijenjena u vjeri – u vjeri da je moguće graditi svijet u kojem će razlike biti izvor snage, a ne razdora.