Kao predsjednica Odbora za zaštitu novinara, Marton je imala ključnu ulogu u oslobađanju novinara Christian Science Monitora, Davida Rohdea, kojeg su zarobili bosanski Srbi 29. oktobra. Rohde je bio prvi zapadni novinar koji je pronašao masovne grobnice u kojima su bile pokopane hiljade bošnjačkih civila ubijenih nakon pada Srebrenice – tragedije koja je, prema Marton, „konačno privukla pažnju slobodnog svijeta“

Supruga glavnog pregovarača Richarda Holbrookea, Kati Marton dobila je najopasniji mogući raspored sjedenja tokom svečanog otvaranja mirovnih pregovora u Daytonu, u zračnoj bazi Wright-Patterson: s jedne strane predsjednik Srbije Slobodan Milošević, s druge predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

Njen zadatak kao amaterske diplomatkinje bio je podjednako opasan. „Kati, tvoj je posao natjerati ih da razgovaraju jedno s drugim”, rekao joj je Holbrooke. Ukratko, trebala je moderirati uvodni dijalog između dvojice ljudi koji su bili u središtu najkrvavijeg evropskog sukoba nakon Drugog svjetskog rata.

„Nisam ga htjela razočarati“, prisjetila se Marton.

Isprva su se dva čelnika uporno ignorirala, obraćajući se samo Marton ili zureći u prazno. Već je služen desert kad je Marton počela pričati o svom djetinjstvu i o tome koliko su njezini sunarodnjaci Mađari divili Jugoslaviji što je stekla nezavisnost od Moskve. „Šta vam se dogodilo?“ upitala je. „I kako je uopće počeo ovaj rat?“

Njena iznenađujuće izravna pitanja prekinula su zatišje.

„Tada su počeli međusobno komunicirati“, prisjetila se Marton. „Svaki je imao svoju verziju kako je rat počeo. Znala sam da sam uspjela kad su se počeli oslovljavati imenom, a zatim se posvađali oko toga kako su se prvi put upoznali.“

Na drugom kraju golemog hangara, Holbrooke je stavio ruku na srce – tajni znak kojim joj je poručio: „Dobro si to odradila, Kati.“

Par je bio u braku manje od šest mjeseci kad su pregovori započeli prvog novembra 1995. Marton je pokušala provesti što više vremena u Daytonu tokom slijedeće tri sedmice, iako je morala putovati natrag u New York kako bi se brinula o svojoj djeci.

„Od samog početka našeg braka, Richard me uključio u svoju diplomatiju“, prisjetila se Marton. Čak i na putu za medeni mjesec u švicarske Alpe, Holbrooke je bio na telefonu pokušavajući privući pozornost Ujedinjenih naroda na snajperske napade po Sarajevu. „Baš lijep medeni mjesec“, našalila se tada, ali bez imalo gorčine.

„Nikada nisam pomislila ‘ovo nije ono za što sam se prijavila’“, rekla je. „Pomislila sam ‘Ovo je historija’ i mogu imati svoju ulogu ovdje, a on želi da imam ulogu. Richard je bio vrlo prosvijećen čovjek za svoju generaciju. Smatrao me ravnopravnom partnerkom. Tokom 17 godina braka, uvijek je bilo kao na toboganu, ali nije prošao dan da nešto nisam naučila. Bilo nam je stvarno zabavno.“

Odrasla je u izrazito političkom okruženju. Njezine roditelje, novinare koji su izvještavali o Mađarskoj revoluciji, vlasti su uhapsile kad joj je bilo šest godina i proveli su godine u komunističkom zatvoru u Budimpešti. Porodična trauma – i otpornost koja je uslijedila nakon preseljenja u SAD 1957. – samo su pojačali njezin poriv za uspjehom. Marton je postala dopisnica ABC Newsa u inozemstvu s 26 godina. Udala se za budućeg voditelja Petera Jenningsa 1979., s kojim je imala dvoje djece, Elizabeth i Christophera. Razveli su se 1993.

U Daytonu, Holbrooke je želio da mu supruga bude uz bok više ne samo kao emocionalna podrška, bio je svjestan njenog dubokog razumijevanja regije koje je moglo pomoći u pregovorima. „Richard je znao da može reći sudionicima konferencije: ‘Kati zna odakle dolazite’“, rekla je Marton. „Bio je tip diplomate koji je koristio sva sredstva kako bi postigao cilj.“

Holbrooke je odabrao Dayton kao mjesto pregovora, dok su drugi predlagali blještave evropske metropole poput Ženeve, Pariza ili Beča. Dayton je premašio njegova očekivanja, s brojnim bdjenjima sa svijećama i plakatima koji su posjetitelje pozdravljali natpisima poput „Dobrodošli u Dayton, grad mira.“

Predsjednik Bill Clinton dao je Holbrookeu slobodu da vodi pregovore kako je smatrao prikladnim. „Ovo nije bilo moguće bez potpune podrške američkog predsjednika“, rekla je Marton. „Bill Clinton je vjerovao Richardu, i očito se nije razočarao.“

Kao predsjednica Odbora za zaštitu novinara, Marton je imala ključnu ulogu u oslobađanju novinara Christian Science Monitora, Davida Rohdea, kojeg su zarobili bosanski Srbi 29. oktobra. Rohde je bio prvi zapadni novinar koji je pronašao masovne grobnice u kojima su bile pokopane hiljade bošnjačkih civila ubijenih nakon pada Srebrenice – tragedije koja je, prema Marton, „konačno privukla pažnju slobodnog svijeta.“

Marton je neumorno razgovarala s Miloševićem o Rohdeu, naglašavajući broj uglednih novinara u njenom odboru koji će nastaviti skretati pažnju svijeta na njegovo zatočeništvo. Upozorila ga je: „Razotkrit ćemo vas kakvi doista jeste.“

Holbrooke je takođe inzistirao da Milošević izvrši pritisak na svog saveznika Radovana Karadžića da oslobodi novinara kojeg su zatočile njegove milicije. Na kraju je, iznerviran, zaprijetio da će prekinuti pregovore ako Rohde ne bude pušten.

„Zbilja biste obustavili mirovne pregovore zbog jednog novinara?“ upitao je Milošević zapanjeno.

Milošević je popustio i osmog novembra Karadžić je poslao poruku Monitoru da će Rohde biti pušten „kao znak dobre volje i doprinos mirovnim pregovorima.“ Pregovori su nastavljeni.

„Sjetite se toga danas, kad se novinare opisuje kao neprijatelje naroda, kad bi jedan američki državnik zaustavio mirovne pregovore zbog jednog običnog novinara“, rekla je Marton.

To je bio samo jedan od brojnih trenutaka u Daytonu u kojima je Marton iz prve ruke vidjela suprugovo majstorstvo u diplomatiji. Dok se ona pokazivala kao vješta amaterska diplomatkinja, Holbrooke je demonstrirao sposobnost produciranja događaja na svjetskoj pozornici.

„Sjajno je režirao uvodnu večeru“, prisjetila se. „Richard je, između ostalog, bio i veliki reditelj i majstor predstave. Nije se bojao upotrijebiti moć i nije ga bilo sram biti ‘negativac’. Mnogi njegovi naizgled spontani ispadi bili su zapravo uvježbani noć prije. Volio je uzdrmati stvari, ali uvijek je imao jasan cilj.“

Holbrooke je, kao tadašnji pomoćnik državnog sekretara, vješto balansirao diplomatiju s demonstracijom američke vojne sile. Kad su pregovori zapinjali, naredio je prelete krstarećih raketa Tomahawk i bombardera B-52 iznad hotela Hope. „Bio je to njegov nedvosmisleni način da podsjeti ratne huškače da pokušavamo diplomatijom, ali imamo i druga sredstva“, rekla je Marton.

Ishod pregovora nipošto nije bio unaprijed određen, dodala je: „Bio je to najduži od dugih pokušaja, s obzirom na to ko su sve bili sudionici i koliko je duboka bila mržnja i žudnja za osvetom. Što rat duže traje, to je veća potreba za osvetom i dokazivanjem čija je rana dublja.“

Holbrooke je prakticirao diplomatiju koju je Marton opisala kao „jednim čovjekom u isto vrijeme“ i poticao ju je da tokom njihovih šetnji angažira Miloševića i Izetbegovića apelirajući na brigu za budućnost svojih unuka.

„Ali otkrila sam da oni nisu imali nikakve snove za svoje unuke“, rekla je Marton. „Imali su samo jedan cilj: zadržati vlast. Bilo je to razočaravajuće iskustvo, ali i vrlo poučno.“

Njeze duge šetnje s Miloševićem ipak su dale ploda u ključnom trenutku. Diplomatima je splasnula volja, a Holbrooke je naredio da svi spakiraju kofere i ostave ih ispred soba – znak da su pregovori gotovi.

„Svi su izgledali potišteno, ti divni ljudi, jer Izetbegović je hemijski bio nesposoban reći ‘da’. Borili su se za centimetre teritorija, ali centimetre s dubokim historijskim značenjem“, prisjetila se Marton.

Odjednom je ugledala Miloševića kako šeta po parkingu, s rukama u džepovima i podignutim ovratnikom zbog snijega. Ubrzo mu je prišla, dotakla ga po ruci i rekla: „Hajde unutra, očito imaš nešto na umu.“

„Nije želio da se vrati u Beograd bez mira, ali je odugovlačio do zadnjeg trenutka jer je i sam bio tvrd pregovarač“, rekla je Marton.

Holbrooke je tada pozvao Izetbegovića, koji je uzdahnuo i nevoljko priznao: „Dobro, to je nepravedan mir, ali mom narodu treba mir.“

Holbrooke se nagnuo prema državnom tajniku Warrenu Christopheru i šapnuo: „Hajmo što prije odavde.“

„Iskrali su se kao dvojica lopova u noći“, rekla je Marton. „Nisu htjeli dati ovima ni nanosekundu da se predomisle.“

Pomislila je: „Bit će mira.“ Bila je u Sarajevu, koje je tada nalikovalo lunarnom pejzažu s uništenim zgradama i vrećama pijeska posvuda.

Prije Daytonskog sporazuma, postojala je velika bojazan da bi se rat na Balkanu mogao pretvoriti u novi Vijetnam. Suprotno svim očekivanjima, taj mir traje već 30 godina – bez ijedne američke žrtve.

„Sarajevo je danas obnovljeno u svom nekadašnjem sjaju“, rekla je Marton. „Ti prekrasni, razoreni gradovi opet su puni života. Ne kažem da vlada savršen mir i sloga, jer ne vladaju; postoje duboke zamjerke i Moskva te zamjerke potpiruje preko Beograda, a SAD više nisu angažirane kao što bi trebale biti.“

Ipak, Daytonski mirovni sporazum ostaje Holbrookeovo najponosnije diplomatsko postignuće u karijeri koja je započela u Vijetnamu, kad je bio najmlađi član američkog diplomatskog tima. „Richard je imao sposobnost da uvijek bude prisutan u ključnim trenucima povijesti“, rekla je Marton. „Učio je od najvećih.“

Zašto je Dayton bio vrhunac njegove karijere? „Bio je to pravi test američke uloge kao poslijeratne sile“, rekla je Marton. „Richard je znao da ako SAD ne uspije okončati najokrutniji i najnasilniji sukob od Drugog svjetskog rata, bit će percipirana kao papirnati tigar. A nije samo potpisan mirovni sporazum, već i ustav nove nacije – to je bilo spektakularno.“ (IZVOR: Hamilton Journal News)