Od svih žena u dugoj historiji Osmanskog Carstva, samo je jedna bila rođena u Bosni – Gülcemal Kadınefendi. Bila je voljena supruga, majka sultana i simbol jednog vremena kada su se istok i zapad miješali u haremu, na dvoru, u ratovima i na brodovima
Abdülmecid I, osmanski sultan koji je vladao od 1839. do 1861. godine, u povijesti je ostao upamćen kao obrazovan, liberalan i reformama posvećen vladar. Prvi osmanski sultan koji je govorio francuski, nastavio je modernizacijski kurs koji je trasirao njegov otac Mahmud II, s ciljem da Osmansko Carstvo približi evropskim državama i iznutra ojača njegovu strukturu.
U vrijeme kada su mnogi monarsi još uvijek vladali apsolutistički, Abdülmecid je proklamirao jednakost svih podanika pred zakonom i dao politička i građanska prava kršćanskom stanovništvu.
Glavni cilj njegovih reformi bio je očuvanje teritorijalnog integriteta carstva, ali i unaprjeđenje državne uprave. Reorganizacija vojske, uvođenje vojnog roka, novi zakoni u oblasti krivičnog, trgovačkog i pomorskog prava, mješoviti sudovi sa evropskim i osmanskim sudijama – sve su to bile komponente šireg programa poznatog kao Tanzimat.
Osnovao je Ministarstvo obrazovanja i školu u Parizu, a njegova vanjska politika bila je usmjerena na očuvanje dobrih odnosa s velikim silama poput Francuske i Velike Britanije. Međutim, te iste sile, iako su podržavale reforme prema kršćanima i manjinama, istovremeno su sprječavale sultanove napore da konsolidira vlast u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, te su prisilile Osmansko Carstvo da pruži autonomiju Libanu i napravi ustupke Rumuniji.
Abdülmecid je obnovio Aju Sofiju i dao sagraditi veličanstvenu palaču Dolmabahçe – simbol modernog Osmanskog Carstva. Utemeljio je prvo francusko pozorište u Istanbulu, uveo modernu medicinu, inženjerstvo i pravne nauke. Njegova vladavina postavila je temelje institucijama koje će kasnije postati osnova Republike Turske.
No, njegov privatni život bio je daleko od institucionalne uređenosti. Slab na žene, imao ih je mnogo, i one su, kako je sam priznao, pridonijele njegovom propasti. Prekomjerno trošenje dvorskog budžeta zbog luksuza i života njegovog harema prisililo je Carstvo na prvo zaduživanje u inozemstvu. Njegove posljednje riječi navodno su bile: „Dokrajčile su me moje žene i kćeri…”
Među njegovim brojnim suprugama izdvaja se jedna posebna – Gülcemal Kadınefendi, rođena Sarajka i jedina Bosanka koja se ikada udala za osmanskog sultana. U brak s Abdülmecidom ušla je 27. marta 1843. godine i rodila mu petero djece, uključujući budućeg sultana Mehmeda Reşada. U Istanbul je s njom iz Sarajeva došla i njezina sestra Bimisal, koja je takođe postala sultanova supruga 1840. godine.
Bimisal je rodila dvije kćeri i jednog sina, no kao i Gülcemal, nije doživjela da vidi sina na prijestolju. Gülcemal je oboljela od tuberkuloze, bolesti koja je tada predstavljala gotovo sigurnu smrtnu presudu. Liječio ju je poznati njemački liječnik Spitzer koji je o njoj rekao: „Kada je razmotala šal, ugledao sam tako lijepu žensku glavu ispred sebe, nisam nikada vidio nikoga tako lijepog…”
Sultan je, duboko potresen, naredio glavnom dvorskom liječniku Ismail-paši da učini sve da joj spasi život: „Ova je žena moja jedina supruga prema kojoj osjećam najiskreniju naklonost u svom srcu. Proveo sam život s njom i svim sam srcem povezan.“ Nažalost, svi pokušaji liječenja bili su uzaludni. Gülcemal je preminula 16. novembra 1851. godine u Ortaköyu.
Njen sin Mehmed Reşad, rođen drugog novembra 1844. godine, postao je sultan 1909., nakon abdikacije svog brata Abdülhamida II. Bio je blage naravi, obrazovan u islamskim naukama i persijskoj književnosti, ali mu je nedostajalo političko vodstvo i odlučnost. U njegovo vrijeme Osmansko Carstvo pretrpjelo je gubitke u Balkanskim ratovima, izgubilo Tripoli, a Prvi svjetski rat, iako ga nije želio, obilježio je kraj carstva.
Pozvao je muslimane diljem svijeta da se ujedine protiv sila Antante. Vođene su krvave borbe na bojištima u Hijazu, Jemenu, Sinaju i Palestini, dok je na Dardanelima turska vojska predvođena Mustafom Kemalom ostvarila legendarnu pobjedu. No rat je završen porazom. Osmansko Carstvo prestaje postojati primirjem 1918. godine, iste one u kojoj umire i sultan Mehmed Reşad.
No ime Gülcemal nije nestalo s padom Carstva. Dapače, živjelo je i dalje – na morima. Jedan od najčuvenijih brodova u turskoj historiji ponio je ime po njoj. Porinut u Belfastu 1874. pod imenom Germanic, brod dug 142 metra, s dva dimnjaka i četiri jarbola, bio je jedno od najsavremenijih plovila svoga doba.
Kupile su ga Osmanlije 1911. za 25.100 zlatnih lira i preimenovale u Gülcemal, u čast majke sultana Mehmeda Reşada. Prva mu je misija bila prevoz vojnika u Jemen. Tokom Prvog svjetskog rata služio je kao bolnički brod, a jednom prilikom bio je pogođen torpedom britanske podmornice dok se vraćao iz Çanakkalea.
Nakon rata, Gülcemal je prevozio migrante u Novi svijet – bio je prvi turski brod koji je uplovio u SAD. Ugostio je i samog Mustafu Kemala Atatürka, a 1934. i iranskog šaha Rezu Pahlavija. Bio je inspiracija za mnoge pjesnike i slikare, poput Bedrija Rahmija Eyüboğlua, koji piše: „Kad razmišljam o Istanbulu, mislim na Gülcemal… Mlijeko teče iz slavina, ruže pupaju na njegovim jarbolima…” Svoju posljednju plovidbu Gülcemal je završio 1937. godine. Dugo je bio usidren u Zlatnom rogu, sve dok 1950. nije prodan Italiji.
