Njegova kritika Ive Andrića iz 1961. godine, koju je objavio u Bosanskim pogledima, posebno je odjeknula, jer je tvrdio da Andrićevo djelo nosi šovinističke poglede prema muslimanima.
Šukrija Kurtović, pravnik, politički aktivist, vojnik i publicista, bio je jedna od najsloženijih i najkontroverznijih ličnosti bosanskohercegovačke političke scene prve polovine 20. stoljeća. Njegova biografija oslikava turbulencije identiteta, ideologija i nacionalne pripadnosti u periodima prevrata, ratova i stvaranja novih država, te vječitog traganja Bošnjaka za političkom pozicijom u složenim južnoslavenskim okvirima.
Rođen 1890. godine u Gacku, školovao se u Mostaru i Beču, gdje je diplomirao pravo. Rano pokazuje interes za politička i kulturna pitanja muslimanskog stanovništva, pri čemu se u mladosti deklarira kao Srbin, što otvoreno priznaje u vlastitim bilješkama. Taj identitetski izbor nije bio izuzetak u tadašnjem bosanskohercegovačkom društvu, već odraz raznih ideoloških strujanja, osobito među muslimanskom inteligencijom koja je tragala za vlastitim mjestom u okviru srpskog, hrvatskog ili posebnog muslimanskog nacionalnog identiteta.
Još kao mladić, Kurtović postaje aktivista kulturno-prosvjetnog društva Gajret, koje je imalo snažnu prosrpsku orijentaciju. Zajedno s Osmanom Đikićem uređuje istoimeni list, nastojeći utjecati na kulturni i politički smjer bosanskih muslimana. Godine 1914., uoči Prvog svjetskog rata, objavljuje brošuru O nacionalizovanju muslimana, u kojoj poziva muslimane Bosne i Hercegovine da se, odbacivši vjersku isključivost, integriraju u srpski nacionalni korpus. Njegovi stavovi izazivaju veliku pažnju, posebno u srpskim intelektualnim krugovima, gdje brošura dobija pohvale, uključujući i one Jovana Skerlića.
Tokom rata, Kurtović odlazi u Odesu, gdje se pridružuje srpskoj vojsci i predvodi muslimansku formaciju pod srpskom zastavom. Za svoje zasluge odlikovan je ordenom Belog orla s mačevima, a kasnije postaje rezervni oficir Kraljevine SHS. Politički uspon nastavlja 1919. godine kada ga Narodno vijeće SHS imenuje ministrom za Bosnu i Hercegovinu u Privremenom narodnom predstavništvu.
Uprkos srpskoj nacionalnoj orijentaciji, Kurtović je tokom 1920-ih i 1930-ih godina sve više govorio o potrebi boljeg položaja i političke afirmacije muslimana unutar jugoslovenskog društva. Bio je potpisnik programa Organizacije jugoslovenskih radikalno-naprednih nacionalista i urednik njenog lista Budućnost. Istovremeno, učestvuje u formiranju Muslimanske težačke stranke, list Glas težaka uređuje zajedno sa Šefkijom Gluhićem, a 1928. godine sudjeluje u Kongresu muslimanskih intelektualaca, gdje biva izabran u Egzekutivni odbor.
Kurtović nikada nije prestajao mijenjati svoje političke pozicije. U 1930-im godinama podržava centralističke politike kraljevine, postaje narodni poslanik na listi Petra Živkovića, a nakon Cvetković-Mačekovog sporazuma 1939. godine, priključuje se muslimanskom pokretu za autonomiju Bosne i Hercegovine.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata pruža pomoć Narodnooslobodilačkom pokretu, a 1945. predlaže ukidanje Gajreta i njegovo integriranje u novo kulturno društvo Preporod, čime simbolički zatvara jednu epohu. U poratnom razdoblju se povlači iz javnosti, ali povremeno objavljuje tekstove u Bosanskim pogledima i Glasniku. Njegova kritika Ive Andrića iz 1961. godine, koju je objavio u Bosanskim pogledima, posebno je odjeknula, jer je tvrdio da Andrićevo djelo nosi šovinističke poglede prema muslimanima.
U kasnijim godinama, pogođen teškom sklerozom, povlači se u osamu. Umire 1973. godine u Sarajevu.
Šukrija Kurtović ostaje primjer intelektualca uhvaćenog u procjepima vjerskog, nacionalnog i ideološkog identiteta. Njegov životni put od srpskog nacionaliste do borca za prava muslimana, od monarhiste do simpatizera NOP-a, svjedoči o složenosti bosanskohercegovačkog društva i o tragičnoj dilemi muslimanske inteligencije u vremenu velikih lomova.
Za ilustracije korištene fotografije iz knjige Zlatka Hasanbegovića “Jugoslavenska muslimanska organizacija. 1929. – 1941. (U ratu i revoluciji 1941. – 1945.)“
