Zbog svog ponašanja i beskompromisnog odnosa prema društvu i vlasti, kalenderije su često bile proglašavane opasnima. Njihova sloboda, koja se graničila s anarhijom, bila je u suprotnosti s državnim poretkom Osmanskog carstva i njegovim strogo utemeljenim sunijskim pravcem. Otuda su kalenderije često bile proganjane, kažnjavane ili protjerivane
U bogatoj i raznovrsnoj povijesti islamskog misticizma postoje pokreti koji su obilježili epohu, ali i oni koji su ostali na marginama, više kao društveni fenomen nego kao religijski pravac. Jedan od takvih jeste Kalenderizam, pokret koji se pojavio na granici između mistike i društvene pobune. Iako je često spominjan zajedno s melamijama, od kojih je i preuzeo osnovne ideje, Kalenderizam se razvio u zaseban pravac, ali nikada nije izrastao u punopravni sufijski red.
Za razliku od melamija, koji su njegovali strogo poštivanje šerijatskih obaveza i svoju pobožnost skrivali od očiju javnosti, kalenderije su radikalno drugačije pristupale vjeri. Oni su obavljali samo ono što je strogo obavezno, dok su dobrovoljne ibadete i tradicijske običaje potpuno zanemarivali. Nisu se trudili da prikriju svoja djela niti da se uklope u društvo, naprotiv, njihov cilj bio je upravo suprotan: pokazati otklon od svakog društvenog obrasca.
Kalenderije su živjele u krajnjem siromaštvu, svjesno odbacujući svaku povezanost s materijalnim svijetom. Nosili su odjeću od grubog materijala, a neki su hodali i potpuno goli, smatrajući da je sve što dolazi od tijela i svijeta zapravo prolazno i nepotrebno. Svoje tijelo su obilježavali metalnim obručima i prstenovima, stavljali su ih oko vrata, zapešća i struka, a najpoznatiji simbol bio je tzv. čâr-darb, “četiri udarca”, potpuno brijanje kose, brade, brkova i obrva. Time su željeli naglasiti odbacivanje svega svjetovnog i približavanje stanju u kojem je, po njihovom tumačenju, bio sam Adem kada je napustio Džennet.
Zbog svog ponašanja i beskompromisnog odnosa prema društvu i vlasti, kalenderije su često bile proglašavane opasnima. Njihova sloboda, koja se graničila s anarhijom, bila je u suprotnosti s državnim poretkom Osmanskog carstva i njegovim strogo utemeljenim sunijskim pravcem. Otuda su kalenderije često bile proganjane, kažnjavane ili protjerivane.
No, u isto vrijeme, kod običnog naroda znale su izazvati fascinaciju. Njihovo odbacivanje konvencija, siromaštvo i tvrdnja da je jedino čisto srce mjerilo bliskosti s Bogom davalo im je karizmu društvenih buntovnika. Oni su hodali gradovima, prosili za život, ali su istovremeno, svojom pojavom i stilom života, poručivali da je sve što ljudi cijene i poštuju, bogatstvo, položaj, ugled, u konačnici bezvrijedno.
Kalenderizam je, prema predaji, utemeljio iranski sufija Džemaluddin Savi u 11. stoljeću. Učinio je to u vremenu kada su različiti sufijski pravci već razvijali svoje identitete i metode, no njegov pokret nije imao ni kontinuitet prije njega niti jasne sljedbenike nakon njega. Zato se i kaže da je to pokret “bez korijena i grana”.
Temeljili su ga na četiri principa: siromaštvo, izolacija, prokletstvo i jedinstvo postojanja. No, ti principi nisu bili ekskluzivno kalenderijski, jer ih je bilo moguće pronaći i u drugim pravcima unutar sunijskog i sufijskog spektra. Kalenderije su ih, međutim, doveli do ekstrema. Njihovo siromaštvo nije bilo samo odricanje od luksuza, već potpuno odbacivanje svega svjetovnog. Njihova izolacija nije značila povlačenje u tišinu, nego javni otklon od zajednice.
Najveći problem nastao je kada se ovaj pokret sudario s osmanskom državom. Dok su melamije mogle opstati u okvirima osmanskog sunizma, jer su svoju pobožnost skrivale i nisu direktno prijetile javnom poretku, kalenderije su se otvoreno suprotstavljale normama i običajima. Njihova “antidržavna” reputacija bila je neizbježna. Osmanski poredak, zasnovan na autoritetu uleme i sultana, nije mogao tolerisati ljude koji su hodali goli ulicama, odbijali običaje i ismijavali norme.
Zbog toga kalenderizam nije mogao preživjeti kao red. Nije imao stabilnu strukturu, nije imao jasnu hijerarhiju, a ponajviše, nije imao silsilu, duhovni lanac porijekla koji bi se vezao za Poslanika, što je bilo presudno za legitimnost svakog tarikata.
Ipak, iako su kao pokret nestali, kalenderije su ostavili trag. Njihov duh društvene pobune i ekscentričnosti našao je svoje mjesto u okviru bektashijskog reda, poznatog po tolerantnijem odnosu prema društvenim i religijskim normama. U bektašijskom krugu kalenderije su izgubile svoju prepoznatljivu samostalnost, ali su njihovi principi, naročito ideja oslobođenja od svjetovnog i naglašavanje unutarnje slobode, našli prostor u nešto prihvatljivijem obliku.
Kalenderizam je ostao upamćen kao primjer toga kako sufijski pravci nisu uvijek samo unutarnje mistične škole, već ponekad i oblici socijalne pobune. Njihov svijet odbacivanja običaja i zakona, njihova marginalna egzistencija i radikalna vanjština učinili su ih neugodnim i za vlast i za zajednicu.
Danas ih historičari opisuju kao “lošu kopiju melamija”, ali i kao ogledalo u kojem se može vidjeti sukob između institucionalne religije i buntovne duhovnosti. Kalenderizam, iako nikada nije postao red s korijenima i granama, ostao je simbol krajnjeg odricanja i pobune protiv svijeta, pokret koji je možda upravo svojom kratkoćom i nestalnošću najviše rekao o granicama između vjere, politike i društva.
IZVOR: GZT
