Osnovana 1975. godine, ova zajednica već decenijama živi po pravilima jednakosti, solidarnosti i zajedničkog rada muškaraca i žena. No upravo takav način života danas je pod sve jačim pritiskom. Dok se u ostatku zemlje širi ultrakonzervativni selafizam, stanovnici Maadena suočavaju se s porugama, prijetnjama i optužbama da „nisu pravi muslimani“
Usred polupustinjskog pejzaža Mauritanije, ondje gdje se pijesak Sahare sudara s kamenitim grebenima, kilometarska cesta vodi prema prizoru koji djeluje gotovo nestvarno. Nakon dugog puta kroz spaljenu zemlju, bez kuća i vegetacije, pred putnikom se iznenada otvara zelena oaza, prošarana skromnim kućama i poljima datuljinih palmi. To je Maaden el Ervane, „riznica znanja“ na lokalnom arapskom dijalektu, selo koje već pola stoljeća predstavlja rijetki primjer sufijske zajednice u srcu pustinje.
Maaden se nalazi više od 370 kilometara od glavnog grada, Nouakchott, a osnovao ga je 1975. godine Mohammed Lemine Sidina, vjerski vođa sufijskog islama, umjerenog pravca koji je duboko ukorijenjen u zapadnoafričkoj tradiciji i često povezuje islamsku duhovnost s lokalnim kulturnim naslijeđem. Sidina je na ovom plodnom mjestu u pustinji stvorio poljoprivrednu zajednicu u kojoj muškarci i žene rade ravnopravno, koncept koji je u velikom dijelu zemlje i danas predmet oštrih osporavanja.
Danas u Maadenu živi oko 300 porodica, a broj stanovnika iz godine u godinu raste. Ipak, način života ove zajednice sve je češće na udaru kritika. Protivnici tvrde da stanovnici Maadena „nisu pravi muslimani“, a najveći kamen spoticanja je upravo ravnopravnost žena.
„Ljudi iz okolnih krajeva često dolaze da vide kako ovdje živimo“, kaže Aminatou Boubou dok u polju uklanja korov improviziranim alatom, komadom metala koji je nekad bio dio limenke. „Mnoge to čini ljubomornima.“
Prema njenim riječima, sve veći broj religioznih Mauritanaca vjeruje da ženama nije mjesto u polju ili na poslu.
Statistike potvrđuju duboki rodni jaz. Prema podacima Svjetske banke, u 2024. godini u radnoj snazi bilo je 57 posto muškaraca, ali samo 26 posto žena. Ujedinjene nacije upozoravaju da kulturni i vjerski pritisci predstavljaju „ozbiljne prepreke“ ženama koje žele raditi ili posjedovati zemlju i imovinu.
„Mi smo praktični muslimani, ali nismo strogi kao drugi“, objašnjava imam Taha Sidina, sin osnivača sela, koji je preminuo 2003. godine. Dok priprema čaj od svježe ubrane mente, Sidina naglašava da je zajedništvo temelj života u Maadenu. „Pomažemo jedni drugima, obrađujemo zemlju zajedno. Suština je u zajednici.“
Međutim, spokoj oaze narušava širi društveni i vjerski kontekst. „U ostatku Mauritanije salafizam sve više uzima maha“, kaže Sidina s vidljivom zabrinutošću. „Sufijske zajednice poput naše izložene su sve većem pritisku.“ Sljedbenici selefizma, posebno njegovog vehabijskog oblika, često smatraju sufije u Sahelu praznovjernim i „nečistim“.
Sidina navodi da su on i mještani svakodnevno izloženi porugama i prijetnjama, ponajviše putem društvenih mreža. „Za sada su to samo riječi, ali bojim se da bi se jednog dana moglo pretvoriti u fizičko nasilje“, kaže.
Vjerski analitičar Ely Cheikh Ould Moma smatra da zasad ne postoji „konkretna prijetnja“ sufijama, ali potvrđuje da selefizam jača. „Čak je i pozicija velikog muftije, koja je ranije bila nezvanična i tradicionalna, danas u rukama selefijskog pravnika“, objašnjava on iz Nouakchotta. Prema njegovim riječima, sufizam naglašava duhovnost i toleranciju, dok je vehabijsko-selefijska ideologija „zatvorena, rigidna i često nasilna“, uz snažnu finansijsku i ideološku podršku iz Saudijska Arabija i Katar.
Posljedice su vidljive širom zemlje: sufijske džamije se zatvaraju u većim gradovima, njihovi učenjaci nestaju iz javnog života i medija, a sve češće ih se etiketira kao „čarobnjake i varalice“.
U Maadenu, Aminatou Boubou na takve optužbe odgovara smijehom. „Govore da su žene iz Maadena ružne i da imamo muške ruke jer radimo u polju“, kaže. „Ja im kažem: ako im je toliko važno da ne radim, neka mi daju vreću novca, odmah ću prestati.“ Zatim ozbiljnije dodaje: „Mnogi od njih su siromašni. Kad bi njihove žene radile, imali bi dvostruko više. Ali s takvim razmišljanjem, uvijek će ostati siromašni.“
U zelenoj oazi usred Sahare, Maaden el Ervane tako ostaje ne samo geografska, već i idejna iznimka, mjesto gdje se ravnopravnost, zajedništvo i umjereni islam još uvijek svakodnevno žive, uprkos pritiscima koji dolaze iz sve konzervativnijeg okruženja.
IZVOR: El Pais
