Od dolaska mladog austro-ugarskog sudije u bosanske varoši, preko sudnice u Banjoj Luci u kojoj se pokušavalo spasiti gimnazijalce od drakonskih kazni, pa do ratnih logora Dachaua i Ravensbrücka, sve je to sudbina porodice Oblak; prva skijašica u Bosni, prva građevinska inženjerka i urbanistica, ilegalni sastanci u stanovima i profesionalne karijere u različitim sistemima, sve je to dio naslijeđa ove porodice

Kada je Augustin Oblak krajem devetnaestog stoljeća stigao u Bosnu i Hercegovinu, ona za njega nije bila egzotična provincija niti privremena stanica u karijeri, nego prostor u kojem se moglo živjeti, raditi i ostaviti trag. U Beču je završio pravo, prošao strogu školu austro-ugarskog obrazovanja i ponio sa sobom uvjerenje tipično za njegovu generaciju: da se društvo može mijenjati zakonima, institucijama i školom. Bosna, u koju dolazi kao mladi pravnik, bila je upravo takvo mjesto, zemlja u kojoj se sudaralo staro i novo, osmansko naslijeđe i austro-ugarska administracija, lokalni običaji i moderni zakonski okviri.

Njegov prvi susret s Bosnom nije bio trijumfalan. Došao je kao pripravnik u Mostar, grad koji je već tada imao snažan urbani identitet, ali i duboke društvene podjele. Mostar je bio samo početak. U godinama koje slijede, Oblak se seli iz mjesta u mjesto, gotovo po cijeloj Bosni i Hercegovini: Prnjavor, Brčko, Ljubuški, Čajniče, Nevesinje, Livno, Bugojno. Ta kretanja nisu bila romantična putovanja, nego dio državne službe, ali su imala jednu važnu posljedicu: Oblakovi su Bosnu upoznavali iznutra, kroz njene varoši, kasabe i gradove, kroz sudnice, kancelarije i svakodnevni život.

U tim sredinama Augustin Oblak nije bio samo “državni činovnik”. Sudovi u kojima je radio često su bili smješteni u zgradama koje su istovremeno služile kao administrativni centri i stambeni prostori. Sudija je živio tamo gdje je radio, bio dio lokalne zajednice, susretao ljude na ulici, u kafanama, na pijacama. To je bio svijet u kojem se pravo nije primjenjivalo apstraktno, nego u neposrednom dodiru s ljudskim sudbinama.

Posebnost bosanskog pravosudnog sistema tog vremena ležala je u njegovoj slojevitosti. Austro-Ugarska je uvodila svoje zakone, ali nije u potpunosti ukinula osmanske pravne institucije. U građanskim predmetima, uz državnog sudiju, djelovao je i kadija. Za pravnika školovanog u Beču, to je značilo da mora učiti i razumjeti drugačije pravne tradicije. Oblak to nije doživljavao kao prepreku, nego kao dio stvarnosti zemlje u kojoj živi. Ta sposobnost prilagođavanja i razumijevanja lokalnog konteksta bit će jedna od njegovih ključnih osobina.

Konačno, nakon godina selidbi, porodica se nastanjuje u Banjoj Luci. Grad je početkom dvadesetog stoljeća bio u snažnom usponu: nove zgrade, široke aleje, gimnazija koja je privlačila učenike iz cijele regije. Banja Luka je tada bila jedno od intelektualnih središta Bosne i Hercegovine, mjesto gdje su se formirale nove ideje i gdje su mladi ljudi počinjali razmišljati o budućnosti zemlje u kojoj žive.

U tom gradu Oblakovi grade porodični život. Augustin i njegova supruga podižu šestero djece, tri kćeri i tri sina, u kući u kojoj se obrazovanje podrazumijeva. Posebno je značajno da se isto pravo na školovanje daje i djevojčicama. U vremenu kada se od žena često očekivalo da ostanu u privatnoj sferi, Oblakova odluka da kćeri pošalje u školu bila je jasna poruka o vrijednostima koje zastupa.

Djeca odrastaju u Banjoj Luci koja bruji od ideja. Gimnazija nije samo škola, nego mjesto susreta mladih ljudi koji čitaju zabranjene knjige, raspravljaju o nacionalnom pitanju, o pravdi, slobodi i budućnosti. Taj intelektualni nemir bio je karakterističan za cijelu generaciju mladih u Bosni i Hercegovini uoči Prvog svjetskog rata.

Augustin Oblak se s tim nemirom susreće i profesionalno. Suđenje banjalučkim srednjoškolcima, koji su osnovali društvo slično Mladoj Bosni, s ciljem ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Srbijom, bilo je jedan od onih trenutaka kada se sudnica pretvara u političku pozornicu. Mladi optuženici nisu bili kriminalci u klasičnom smislu; bili su učenici, idealisti, dječaci koji su vjerovali da imaju pravo sanjati drugačiju budućnost. Njegov pokušaj da im ublaži kazne, da se u obzir uzmu godine optuženih i njihova mladost, nije bio puki pravni manevar. Bio je to izraz uvjerenja da država ne smije lomiti živote onih koji tek ulaze u svijet.

Presuda je izazvala nezadovoljstvo vlasti. Ona je poništena, sudije su sankcionirane, a proces je ponovljen pred drugim vijećem. Za Oblaka, posljedice su bile jasne: njegova profesionalna karijera dobila je nevidljivu, ali tešku mrlju. No, u kući Oblakovih, taj događaj imao je drugačiji odjek. Djeca su vidjela da njihov otac nije popustio pod pritiskom, da je stao uz slabije, i ta slika urezala se duboko u njihovo shvatanje svijeta.

Prvi svjetski rat donosi novi lom. Austro-Ugarska Monarhija se raspada, Bosna i Hercegovina ulazi u novu državnu tvorevinu, a Oblakovi se prilagođavaju još jednoj promjeni poretka. Augustin dočekuje kraj karijere u Banjoj Luci, gradu koji je postao njihov dom. No, njegova djeca tek ulaze u svijet u kojem će se ideali sudariti s brutalnom stvarnošću dvadesetog stoljeća.

U tom međuratnom periodu, porodica Oblak počinje pokazivati još jednu dimenziju svoje modernosti. Njihove kćeri ne ostaju u sjeni braće. Jedna od njih, Marinka Oblak, ulazi u historiju Bosne i Hercegovine na način koji na prvi pogled djeluje gotovo anegdotalno, ali mnogo govori o vremenu i hrabrosti: postaje prva skijašica u Bosni i Hercegovini. U društvu u kojem se sport tek razvija, a žene rijetko učestvuju u javnom životu, Marinkino pojavljivanje na skijama simbol je jedne tihe, ali stvarne emancipacije.

Druga kćerka, Sonja Lapajna Oblak, ide još dalje. Ona se odlučuje za studij građevine i postaje prva građevinska inženjerka i urbanistica u zemlji. U profesiji kojom dominiraju muškarci, Sonja se probija znanjem i upornošću. Njen profesionalni put govori o porodici koja nije samo prihvatila modernost, nego je aktivno živjela.

Sve to odvija se u sjeni nadolazeće katastrofe. Tridesete godine donose nemir, političke tenzije i slutnju novog rata. Oblakovi, oblikovani iskustvima prethodnih lomova, ulaze u Drugi svjetski rat sa jasnim osjećajem da se ponovo mora birati strana. I taj izbor, kao i ranije, neće ostati bez posljedica.

Kada je rat konačno stigao, Oblakovi ga nisu dočekali kao iznenađenje. Previše su već vidjeli da bi vjerovali u mir kao trajno stanje. Ipak, ništa ih nije moglo pripremiti za razmjere nasilja koje će uslijediti. Drugi svjetski rat nije došao samo kao promjena vlasti, nego kao potpuni lom dotadašnjeg svijeta, u kojem se dotadašnje moralne orijentacije odjednom pretvaraju u razlog za progon.

Većina članova porodice, odrasla na vrijednostima koje je usadio Augustin Oblak, vrlo brzo zauzima stranu. Oslobodilački front za njih nije bio apstraktna politička organizacija, nego konkretan odgovor na okupaciju, poniženje i strah. U njihovom iskustvu Bosna i širi jugoslavenski prostor nisu bili samo teritorije, nego životni prostor koji se brani jer je ugrožen jezik, porodica, svakodnevni red.

Okupacija donosi prve udarce. Neki članovi porodice bivaju internirani, odvedeni u logore u Italiji, među njima i Padovu. To iskustvo nije ostavilo mnogo pisanih tragova, ali je ostavilo nešto dugotrajnije: naviku šutnje. Internacija nije bila spektakularna drama, nego duga, iscrpljujuća svakodnevica neizvjesnosti, u kojoj se gubi osjećaj kontrole nad vlastitim životom.

Nakon Italijana dolaze Nijemci, a s njima i daleko brutalniji sistem represije. Ljubljana i šira regija postaju prostor masovnih hapšenja, deportacija i logora. Članovi porodice Oblak završavaju u nacističkim koncentracionim logorima: Dachauu i Ravensbrücku. Ta imena, koja se danas izgovaraju gotovo kao simboli zla, tada su bila stvarna mjesta bola, hladnoće, gladi i smrti.

Dachau je bio svijet u kojem je vrijeme gubilo smisao. Dani su se mjerili brojem preživljenih, a ne kalendarom. Ravensbrück, logor namijenjen ženama, nosio je dodatni teret poniženja, sistematskog nasilja i iscrpljivanja. Za žene iz porodice Oblak, koje su do rata živjele relativno emancipiranim životima, to iskustvo značilo je brutalno poništavanje svakog dostojanstva. Ipak, čak i u tim okolnostima, opstajala je neka vrsta unutarnje discipline, ono isto uvjerenje da se ne smije potpuno slomiti.

Rat se završio, ali mir nije donio olakšanje kakvom su se nadali. Povratak iz logora nije bio povratak u normalnost, nego ulazak u novu stvarnost u kojoj se moralo šutjeti o onome što se preživjelo. Nova vlast slavila je pobjedu, ali je vrlo brzo počela postavljati pitanja o “ispravnosti” ponašanja tokom rata. Heroji su preko noći mogli postati sumnjivi.

Neki članovi porodice, uprkos antifašističkom angažmanu, bivaju pogođeni poslijeratnim obračunima. Goli otok postaje simbol tog novog poglavlja nasilja. Za Oblakove, to je bio trenutak konačnog sloma iluzija. Ljudi koji su vjerovali u pravednije društvo sada se suočavaju s režimom koji ne prašta autonomiju mišljenja. Kazna više nije dolazila od okupatora, nego od vlastite države.

U tom periodu posebno se izoštrava uloga žena u porodici. Neda Oblak, Augustinova kćerka, već je iza sebe imala profesionalnu karijeru koja je sama po sebi bila izuzetak. Kao jedna od prvih žena u građevinarstvu, radila je u struci u vremenu kada su žene tek počinjale ulaziti u tehnička zanimanja. Tokom rata bila je aktivna u Oslobodilačkom frontu, a njen stan postaje mjesto ilegalnih sastanaka. To nije bila romantična konspiracija, nego stalni rizik: hapšenje, gubitak posla, ugrožavanje porodice.

Nakon rata, Neda pokušava napraviti ono što će kasnije postati obrazac u porodici: povući se. Raditi svoj posao, živjeti mirno, ne isticati se. No sistem joj to ne dopušta. Jedan razgovor s nadređenim, u kojem joj se spočitava pitanje šta je radila tokom rata, postaje prelomni trenutak. Neda reagira naglo i odlučno: napušta kancelariju i zahtijeva da joj se prizna ratni angažman. Nije to bila borba za privilegije, nego odbijanje da joj se oduzme vlastita biografija.

Njen suprug, Alfonz Dobovišek, bio je vrhunski stručnjak u oblasti željezničkog saobraćaja. U sistemu koji je formalno cijenio znanje, on nikada nije dosegao najvišu poziciju. Razlog je bio jednostavan i nikada zvanično zapisan: nije želio postati član Komunističke partije. U porodičnom pamćenju ta činjenica ostaje kao još jedan dokaz da je profesionalna cijena integriteta bila visoka.

U poslijeratnim godinama porodica Oblak polako se povlači iz javnog života. Ne zato što nema šta reći, nego zato što je naučila da govor može biti opasan. Šutnja postaje porodična strategija preživljavanja. O nekim stvarima se ne govori pred djecom. Kada se i govori, koristi se strani jezik, šapat ili aluzija. Djeca odrastaju znajući da postoji prošlost, ali ne i njeni detalji.

Ta šutnja ne znači zaborav. Naprotiv, ona znači stalnu prisutnost neizgovorenog. U porodici se zna ko je bio u logoru, ko na Golom otoku, ko je izgubio karijeru, ali se to ne izgovara naglas. Historija se prenosi kroz atmosferu, kroz oprez, kroz instinktivno nepovjerenje prema svakoj vlasti.

Bosna i Hercegovina u toj priči ostaje stalna tačka. Iako su se neki članovi porodice kasnije raselili po svijetu, Bosna ostaje mjesto gdje se sve prelomilo. Gradovi u kojima su Oblakovi službovali, živjeli i stradavali ostaju upisani u porodičnu mapu kao stanice jedne duge, često bolne pripadnosti. Oblakovi nisu mijenjali historiju, ali su je živjeli u njenim najtežim oblicima. Njihove biografije pokazuju kako se veliki sistemi, carstvo, monarhija, fašizam, socijalizam, prelamaju kroz život jedne porodice. Svaki od tih sistema od njih je nešto tražio, a svaki im je nešto oduzeo. Oblakovi su Bosnu živjeli cijelim dvadesetim stoljećem, a to stoljeće im je, zauzvrat, uzelo mnogo više nego što im je ikada dalo.

IZVOR: Barbara Vodopivec, Delo,