U islamskoj i kršćanskoj tradiciji, ime često nosi duhovno značenje. No u Islandu, imena su i pitanje nacionalne politike. Ime nije samo niz fonema – ono je nosilac identiteta, porodične i društvene pripadnosti, kulturne historije i jezika. Upravo zato islandsku regulativu o imenima ne treba posmatrati kao bizarnost, već kao izraz duboke brige za očuvanje nacionalnog jezika, koji se, kako tvrde lingvisti, gotovo nije mijenjao od vremena Vikinga
U većini zemalja svijeta roditelji imaju gotovo potpunu slobodu u odabiru imena za svoje dijete. No, u nekim državama to pravo nailazi na vrlo stroga zakonska ograničenja, često s ciljem očuvanja jezika, kulturnog identiteta ili zaštite samog djeteta od budućih neugodnosti. Najdalje u tome ide Island, nordijska zemlja u kojoj roditelji ne mogu svom djetetu dati ime koje žele – osim ako to ime već nije na zvanično odobrenoj listi.
U islamskoj i kršćanskoj tradiciji, ime često nosi duhovno značenje. No u Islandu, imena su i pitanje nacionalne politike. Ime nije samo niz fonema – ono je nosilac identiteta, porodične i društvene pripadnosti, kulturne historije i jezika. Upravo zato islandsku regulativu o imenima ne treba posmatrati kao bizarnost, već kao izraz duboke brige za očuvanje nacionalnog jezika, koji se, kako tvrde lingvisti, gotovo nije mijenjao od vremena Vikinga.
Od 1991. godine, na Islandu je na snazi zakon koji jasno određuje koja se imena mogu davati novorođenčadi. Mada je zakon u međuvremenu više puta mijenjan, njegova suština ostaje ista: roditelji moraju birati imena s liste odobrenih muških i ženskih imena, svako po više od 1800.
Ako neko želi dati ime koje nije na listi, mora podnijeti zvaničan zahtjev Mannanafnanefndu, tzv. Komitetu za imena, koji čine lingvisti i stručnjaci za islandsku gramatiku. Tek nakon njihove analize ime može biti odobreno – ili odbijeno.
Komitet prilikom odlučivanja koristi tri osnovna kriterija:
Pravopis i fonetika – Ime mora biti napisano slovima islandskog alfabeta (koji ima 32 slova) i mora se moći izgovoriti u skladu s pravilima islandskog jezika. Imena koja sadrže slova koja ne postoje u islandskom automatski se odbacuju.
Gramatička deklinacija – Island je jedna od rijetkih zemalja koja i dalje koristi kompleksan sistem padeža. Ime mora biti takvo da se može deklinirati u skladu s pravilima jezika. Ako se ime ne može uklopiti u taj sistem, Komitet ga neće odobriti.
Društvena prihvatljivost – Ime ne smije biti uvredljivo, ismijavajuće, vulgarno ili takvo da dijete zbog njega može biti predmet ruganja ili socijalne stigme, ni u islandskom, ni u nekom drugom jeziku.
Ako roditelji insistiraju na imenu koje nije odobreno, dijete se privremeno registrira kao drengur (dječak), stúlka (djevojčica), ili barn með óskilgreint nafn (dijete bez odobrenog imena), sve dok se ne donese konačna odluka ili ne odabere prihvatljivo ime.
Island nije jedini. I druge zemlje Evrope imaju slična ograničenja, iako manje stroga. U Španiji su, na primjer, zabranjena imena koja se odnose na poznate historijske ili vjerske ličnosti poput Hitlera, Staljina, Lucifera i sl. Takođe su zabranjena imena koja su uvredljiva, prosta ili se odnose na predmete, marke, skraćenice, ili pojmove koji bi mogli ismijavati dijete.
Cilj ovih zakona je, kako tvrde vlasti, zaštititi dijete od eventualnog ismijavanja, ali i očuvati kulturni integritet jezika i društva.
Kritičari ovakvih zakona tvrde da oni narušavaju osnovna ljudska prava i slobode roditelja, dok zagovornici ističu važnost očuvanja jezičkog i kulturnog naslijeđa. Island u tom pogledu zauzima ekstreman, ali dosljedan stav: identitet pojedinca je neraskidivo vezan za jezik nacije, a ime – kao riječ koju osoba najčešće čuje u životu – mora odražavati jezik, povijest i duh zemlje u kojoj je rođena.
