U kombinaciji niskih plaća, visoke nesigurnosti i slabe perspektive nije čudno što je, kako kaže psiholog Zvonimir Galić, “vrag u prosjeku”: prosjek raste, ali nejednakost raste još brže. Nezadovoljni ljudi se, upozoravaju stručnjaci, okreću populizmu ili,  jednostavno, odlaze, a dolaze strani radnici. I tu nastaje idealno tlo za ksenofobiju. Za nacionalnu manjinu, odnos prema stranim radnicima zvoni na uzbunu: logika je identična onoj kojom se nekad, i danas, govori o Romima, Srbima, Bošnjacima, “Bosančerosima” i svima koji nisu “naši”

Hrvatska demografska slika se pred našim očima nepovratno mijenja. I to ne samo “negdje tamo” u Zagrebu ili na obali, nego u svakoj općini koja je naučila da joj se susjedi više ne zovu samo Marko i Ana, nego i Mona, Celine, Tutunabe iz Nairobija, radnik Chandra iz Nepala ili medicinska sestra Saoke s Filipina.

U Medulinu, maloj općini na jugu Istre, statistika kaže da je “ukupan migracijski saldo” u zadnje četiri godine +887 stanovnika – na svega oko 3000 ljudi u mjestu i 6552 u cijeloj općini. Doslovno: novi susjed svaki drugi dan. U razredu jedne osnovne škole, među nešto više od dvadeset učenika, djeca govore sedam jezika – talijanski, njemački, engleski, ukrajinski, ruski, albanski i hrvatski. To više nije metafora “multikulturalnosti”, to je učionica u Istri.

Ovo je lice Hrvatske kao useljeničke zemlje. Ali postoji i drugo lice, ono koje nas kao manjinsku zajednicu posebno brine.

Brojevi Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju da je do 31. listopada ove godine izdano 149.166 dozvola za boravak i rad stranim radnicima, naspram 176.904 u istom razdoblju lani. Najveći pad je u građevini: ove godine 44.888 radnih dozvola, čak 18.500 manje nego prošle (63.356 u prvih deset mjeseci). U turizmu i ugostiteljstvu do kraja listopada izdano je 48.344 dozvole, što je također manje nego lani (51.209 u istom razdoblju).

Od ukupnog broja, 72.987 dozvola ove je godine izdano za novo zapošljavanje, 56.827 je produljeno, a 19.352 su sezonske. Prošle je godine Hrvatska izdala rekordnih više od 206.000 dozvola, od čega 75.071 u graditeljstvu i 56.228 u turizmu i ugostiteljstvu.

Drugim riječima, iako je uvoz radne snage malo usporio, radi se i dalje o stotinama tisuća ljudi koji dolaze iz Nepala, Filipina, Vijetnama, Indije, Egipta, Uzbekistana… rade na gradilištima, u hotelima, restoranima, skladištima, logistici. Ekonomist Željko Lovrinčević procjenjuje da će građevina sada polako padati, dok će dugoročno rasti potreba za stranim radnicama u socijalnoj skrbi i zdravstvu – ženama koje brinu o našim starima i bolesnima, uz uvjet da znaju hrvatski.

U isto vrijeme, Hrvatska je u vrhu EU po priljevu muških migranata. U građevini prosječna neto plaća ostaje oko 19,6 posto niža od prosjeka gospodarstva, a dodana vrijednost po zaposlenom u tom sektoru iznosi tek 35.541 euro – znatno ispod prosjeka EU. Plaće u gradnji zgrada oko 1113 eura, u hotelima i restoranima 1047 eura, u trgovini 1199 eura. Svaki treći radnik zaposlen u pravnim osobama, oko pola milijuna ljudi, prima manje od 1000 eura neto mjesečno, dok je prosječna plaća 1456 eura, a medijalna 1260.

I sada dolazimo do ključne napetosti ili točke vrenja: Zašto Hrvati odlaze u Irsku, a Filipinci i Nepalci dolaze u Hrvatsku?

Vlada u proračunskim dokumentima tvrdi da se nikad nije živjelo bolje. Proračun raste na gotovo 40 milijardi eura, rashodi skaču 8 posto, a premijer Andrej Plenković naglašava da je proračun “socijalan”, usmjeren na očuvanje životnog standarda. Plaće u javnom sektoru i mirovine rastu, socijalni rashodi čine trećinu proračuna.

Ali ispod tog “prosjek nikad bolji” kriju se brojke koje objašnjavaju zašto je domaći čovjek duboko nezadovoljan: više od 800 tisuća stanovnika je u riziku od siromaštva, stopa rizika od siromaštva bila je 21,7%, među zaposlenima i samozaposlenima 8,3% je u riziku od siromaštva (EU prosjek 8,2%), 60% ljudi lani je imalo teškoće sa “spajanjem kraja s krajem” – 40,6% “male teškoće”, 19,8% “teške i vrlo teške”, četveročlana obitelj koja živi s 15.500 eura godišnjeg dohotka nije samo u riziku nego već u samom siromaštvu.

Istovremeno, tržište rada izgleda paradoksalno jer krajem listopada bilo je 77.825 nezaposlenih, od čega 29.815 mladih 15–35 godina (38,3%) u dobi 20–35 godina, nezaposleno je 25.046 ljudi (32,2% svih nezaposlenih), bez posla je 13.232 visokoobrazovanih (17% nezaposlenih). Na burzi rada najviše nezaposlenih s diplomom su ekonomski stručnjaci (1717), ekonomisti (1128), fizioterapeuti (585), pravnici (489)… dok poslodavci najviše traže odgojitelje predškolske djece (7400 natječaja u deset mjeseci), doktore (3651), medicinske sestre (3571), učitelje razredne nastave (1885), pravnike (1520), psihologe, fizioterapeute.

Istovremeno, Hrvatska prema analizama EU ide prema tome da će do 2030. imati najveći udio radnih mjesta sa srednjom školom u Europi – čak 67%. Dakle, zemlja koja masovno obrazuje ljude za poslove koji će biti premalo plaćeni, dok za dio diplomiranih uopće nema posla.

U kombinaciji niskih plaća, visoke nesigurnosti i slabe perspektive nije čudno što je, kako kaže psiholog Zvonimir Galić, “vrag u prosjeku”: prosjek raste, ali nejednakost raste još brže. Nezadovoljni ljudi se, upozoravaju stručnjaci, okreću populizmu ili,  jednostavno, odlaze. I tu nastaje idealno tlo za ksenofobiju.

Institut za istraživanje migracija (IMIN) početkom studenog proveo je istraživanje na reprezentativnom uzorku od 1000 građana. Rezultat je 62,79% građana djelomično ili potpuno nezadovoljno prisutnošću stranih radnika, neutralnih je 34,13%, djelomično zadovoljnih 2,78%, potpuno zadovoljnih jedva 0,30%.

U odnosu na prošlu godinu raste broj onih koji su “potpuno nezadovoljni”: sada 20,63%, naspram lanjskih 16,5%, a djelomično nezadovoljnih je 42,16%.

Kad ih se pita zašto, odgovori su vrlo jasni: 69,8% strahuje od porasta kriminala, 51,7% boji se smanjenja mogućnosti zapošljavanja za domaće radnike, 47,7% brine zbog snižavanja cijene rada i radnih standarda, 48,8% navodi kulturne razlike i nesuglasice.

Ove godine posebno jačaju ekonomski i sigurnosni razlozi, dok se nešto manje naglašava “prevelika kulturna raznolikost” nego prije. Ali možda još važniji od motiva nezadovoljstva je podatak o socijalnoj distanci jer gotovo nitko ne želi stranog radnika kao člana obitelji, a samo 2,4% bi ga željelo za prijatelja, dok bi ga 5,7% bi ga prihvatilo kao susjeda i oko 10% želi ih za kolege na poslu.

Dakle, spremni smo da nam “drže turizam”, “rade na gradilištima”, čuvaju starce i djecu, ali veliki broj ne želi da mu budu komšije, prijatelji ili zet. Strani radnik je u našoj kolektivnoj percepciji “privremena radna snaga”, a ne mogući budući sugrađanin. Za nacionalnu manjinu, ovo zvoni na uzbunu: logika je identična onoj kojom se nekad, i danas, govori o Romima, Srbima, Bošnjacima, “Bosančerosima” i svima koji nisu “naši”.

U Slavonskom Brodu, u naselju Kolonija, nedavno je u masovnoj tučnjavi stranih radnika ozlijeđen 23‑godišnjak, izboden oštrim predmetom. Policija je uhitila 10 državljana Vijetnama, sve zbog sudjelovanja u tučnjavi, narušavanja javnog reda i mira te nezakonitog boravka. Među njima je 32‑godišnjak kojeg se tereti za pokušaj ubojstva.

Ta je noćna tučnjava shvatljivo uznemirila građane. Ali još je važnije što se dogodilo poslije: društvene mreže su se ispunile upozorenjima, generalizacijama, porukama straha od “Vijetnamaca”, “Nepalaca”, “Indijaca” koji “preplavljuju Brod”.

Jedan incident, kakvih među domaćima ima svakog vikenda po kafanama i klubovima, dobio je lice cijele jedne skupine ljudi. Tučnjava deset muškaraca postala je argument protiv desetina tisuća radnika iz Azije.

Kad se na to nadovežu medijski naslovi o “tajnim letovima” kojima Austrija vraća azilante u Zagreb, ove godine ih je dublinskim transferima vraćeno 1263, a Hrvatska je 8270 osoba “protjerala” u treće zemlje ili ih je u postupku vraćanja – dobivamo dojam neprestanog “napada izvana”. Bilo da se radi o radnicima ili izbjeglicama, sve se slije na istu sliku: neki “drugi” dolaze, a mi ih moramo “zaustaviti”, “kontrolirati”, “vratiti”.

Na toj slici raste pritisak da se uvode restrikcije i to često na račun samih radnika, a ne onih koji profitiraju od njihova rada.

Jedna od novih mjera je i izmjena Zakona o strancima koja uvodi obvezu poznavanja hrvatskog jezika za strane radnike. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović najavio je da će nakon godinu dana rada u Hrvatskoj radnici morati položiti ispit A1 razine hrvatskog jezika, što će biti uvjet za produljenje dozvole.

Na papiru, to zvuči kao razumna integracijska mjera jer naravno da bi ljudi koji žive i rade u Hrvatskoj trebali znati barem osnove jezika. Posebno ako, kako kaže Lovrinčević, ulaze u sustav socijalne skrbi i zdravstva, gdje rade s najranjivijim skupinama.

Ali politički kontekst ove mjere nije tako čist. Na nju je snažno gurao Domovinski pokret, nakon što je Kaufland objavio reklamu prvo na hindskom, pa tek onda na hrvatskom. Domovinski pokret je reagirao plakatom: “Želiš raditi u Hrvatskoj? Nauči hrvatski jezik!”, pozvavši se na Zakon o hrvatskom jeziku. Tri i pol mjeseca kasnije, HDZ im je isporučio upravo ono što su tražili.

Naravno da je znanje jezika važno. Ali kad se ono uvodi pod pritiskom stranaka koje svoje političke bodove grade na strahu od stranaca i manjina, teško se oteti dojmu da je jezik ovdje i batina, a ne samo most.

Istodobno, za strane studente se uvjeti olakšavaju (dozvola se obnavlja svake tri umjesto svake godine), sezoncima se dozvole rade za tri godine umjesto jedne, poslodavcima se uvodi obveza da imaju 10% domaćih radnika u deficitarnim zanimanjima, odnosno 20% u nedeficitarnima. Administracija se digitalizira.

Dakle, radnici su, objektivno, potrebni. Ali umjesto ozbiljne integracije, stanovanja, obrazovanja, zajedničkih programa u lokalnoj zajednici – prvi refleks je disciplina, testiranje, ograničavanje.

Kada više od 800 tisuća ljudi živi u riziku od siromaštva, kada svaki treći radnik prima manje od 1000 eura, kada su cijene stanova i najamnina otišle u nebo, a četveročlana obitelj s 15.500 eura godišnjeg dohotka živi u stvarnom siromaštvu, nije teško razumjeti zašto domaći čovjek ima osjećaj da ga netko vara.

Kad uz to vidi da građevinske tvrtke rastu, ali produktivnost pada, da država najavljuje 30.000 novih radnih mjesta, dok se već sada bez posla vodi 29.815 mladih do 35 godina, da 13.232 visokoobrazovanih sjedi na burzi, dok se uvoze deseci tisuća stranih radnika, tada je logično da se pita:

“Pa zar nije prvo trebalo osigurati posao i plaću domaćem čovjeku? Zar ovi ljudi dolaze da bi nas zamijenili?”

Problem je što je odgovor složen, a politička scena voli jednostavna objašnjenja. Lakše je reći “previše je stranih radnika” nego priznati da je ekonomski model postavljen tako da domaći radnici mogu otići u Njemačku ili Irsku i zarađivati tri puta više, da poslodavci u Hrvatskoj račun dobiti spašavaju uvozom slabije plaćene radne snage, da država nema jasnu strategiju industrijskog razvoja, nego živi od turizma, gradnje i EU fondova, da prerađivačka industrija i poljoprivreda – sektori koji stvaraju stabilna, srednje plaćena radna mjesta – godinama su zapušteni.

Otvara se prostor za opasnu zamjenu teza: umjesto da se raspravlja o modelu razvoja, radnim pravima i kolektivnim ugovorima, optužuje se Filipinca ili Nepalca što je došao raditi posao koji domaći za 900–1000 eura više ne želi. Iz pozicije nacionalne manjine u Hrvatskoj (i šire, u regiji) ovaj razvoj je posebno zabrinjavajući. Jer scenarij je dobro poznat. Najprije se targetira skupina koja nema glasa i to strani radnici, izbjeglice, azilanti. O njima se govori kao o “privremenima”, “jeftinoj radnoj snazi”, “sigurnosnom riziku”. U istraživanjima ljudi otvoreno kažu da ne žele da stranac bude član obitelji, susjed, prijatelj.

Ako se takav diskurs normalizira, vrlo brzo na red dolaze i oni koji su tu desetljećima – Romi, Srbi, Bošnjaci, Albanci, mješani brakovi. Logika je ista: “dobro je da rade, ali neka ne traže previše prava”, “neka ne ističu svoju kulturu”, “neka se ne vide”.

Sociolog Ivan Balabanić s pravom upozorava da je integracija dvosmjeran proces i da nije dovoljno reći da će radnici naučiti jezik, moraju i domaći ljudi pokazati spremnost da ih prihvate kao sugrađane. A istraživanje jasno pokazuje da toga danas gotovo nema. Za nacionalne manjine u Hrvatskoj, koje i same ovise o tome hoće li ih većina doživjeti kao “svoje” ili kao “vječne strance”, pitanje odnosa prema radnicima iz Azije i Afrike nije periferno. To je pitanje zajedničke sudbine. Društvo koje prihvati da je normalno otvoreno zazirati od drugih, sutra će lakše relativizirati i manjinska prava, od jezika do obrazovanja i kulture.

Istovremeno, postoje i drukčije slike. U Medulinu je, primjerice, općina organizirala vrtić i školu tako da svako dijete čiji su roditelji ondje prijavljeni ima mjesto u jaslicama i vrtiću, cijena vrtića je 85 eura, naknada za novorođenče 800 eura, produženi boravak u školi je besplatan, studenti dobivaju stipendije od 80 do 200 eura. Nova naselja rastu, gradi se centar za starije osobe, djeca idu na izlete barkom oko otoka.

Tamo doseljenici iz Bostona, Nairobija, Pariza i Ukrajine zajedno piju kavu, djeca sjede u klupama i uče različite jezike. U lokalnom vijeću sjedi žena koja se “samo” zaljubila u Medulinca, pa ostala.

To nije idila bez problema, ali pokazuje da se integracija može misliti i drukčije, kroz infrastrukturu, usluge, susrete, svakodnevni život. Kroz činjenicu da je netko tvoj susjed – bez obzira je li rođen u Labinu ili u Keniji.

No da bi se taj model proširio, Hrvatska će se morati suočiti s još jednim problemom: usamljenost i pucanje odnosa zajednice. OECD podaci pokazuju da i među mladima i među starijima raste izolacija, da je sve manje svakodnevnog kontakta s prijateljima, sve više vremena provedenog u digitalnim mjehurićima. Usamljen čovjek, radnik, umirovljenik – teže gradi solidarnost, lakše se boji nepoznatog.

A upravo će sektor socijalne skrbi, kako predviđa Lovrinčević, trebati najviše stranih radnica u budućnosti. Stariji, usamljeni ljudi i strani njegovatelji – to je buduća slika koja nas čeka. Hoće li se to pretvoriti u još jedan tihi geto ili u prostor susreta, ovisit će o političkim odlukama danas.

Ako se vratimo na početno pitanje – zašto dovodimo ljude koje potom proganjamo? – odgovor je neugodan: zato što trenutno uvozimo radnike, a ne ljude.

Uvozimo tijela za rad u sustav koji domaćem radniku često ne nudi dostojanstvenu plaću ni sigurnost, stranom radniku nudi minimalnu zaštitu, slabu integraciju i visok rizik od stigme, manjine drži na rubu, tolerirajući ih, ali rijetko ih istinski uključujući. Pravedniji model značio bi nekoliko jasnih koraka.

Radna prava za sve,  jednake minimalne standarde plaća i uvjeta rada za domaće i strane radnike, snažnije inspekcije rada, borbu protiv prekarnih ugovora, kašnjenja plaća i izrabljivanja, poticanje kolektivnog organiziranja, uključujući sindikalno uključivanje stranih radnika.

Integracija kao javna politika koja donosi organizirane tečajeve jezika, ali i programe upoznavanja društva, prava, institucija, lokalne programe koji povezuju domaće stanovništvo i doseljenike: škole, sportske klubove, kulturne centre, koja vodi politike stanovanja koje sprečavaju stvaranje etničkih i socijalnih geto‑kvartova.

Poštena raspodjela tereta i koristi znači fiskalnu i socijalnu politiku koja smanjuje nejednakost i jača srednji sloj, umjesto da sav bijes preusmjerava na “strance”, koja nudi razvoj prerađivačke industrije i poljoprivrede, da mladi ne ostaju bez perspektive i ne odlaze u Irsku.

Solidarnost manjina i novih doseljenika je svjesno građenje mostova između nacionalnih manjina i stranih radnika, jer sutra kad se ksenofobija razbukta, naći ćemo se na istoj meti, pa se podrazumijeva zajednički zahtjevi za zaštitom od nasilja iz mržnje.

Hrvatska danas stoji na raskrižju, može izabrati put u kojem će strance tretirati kao potrošnu robu, ventil za egzodus vlastitih građana u bogatije zemlje i vreću za udaranje kad god je domaći čovjek s razlogom ljut. Ili može izabrati put u kojem se borba protiv siromaštva, nejednakosti i nesigurnosti vodi zajedno – i za “naše” i za “strane”.

Za nas koji dolazimo iz manjinskih zajednica, odgovor je jasan: svaka politika koja normalizira prezir prema “drugom”, danas Filipinac, sutra Rom, prekosutra… dugoročno je prijetnja i nama.

Zato pitanje stranih radnika u Hrvatskoj nije samo pitanje ekonomije. To je lakmus papir demokracije i ljudskosti. I tu se, htjeli mi to ili ne, svi nalazimo na istoj strani ograde.