Poljska kriza razotkrila je i problem zapadnih kapaciteta. Iako Rusija ima samo 5% BDP-a NATO-a, uspijeva proizvesti više oružja nego svi evropski saveznici zajedno. Američki sistemi Javelin, Patriot i AMRAAM imaju višegodišnje liste čekanja, dok ruske fabrike, uprkos sankcijama, rade 24 sata dnevno. Kako je moguće da zemlja u ekonomskoj stagnaciji proizvodi više tenkova i dronova od čitave Evropske unije? Odgovor je u političkoj volji i prioritetima. Kremlj troši i do 63% državnog budžeta na vojsku

Bio je to običan septembarski dan u istočnoj Poljskoj, u selu Wyryki, nedaleko od Lublina, univerzitetskog grada na obali rijeke Visle. Sve do noći kada se nebo ispunilo zvukom mlaznjaka, eksplozija i alarma. U toj tišini, dok su Poljaci spavali, u njihov zračni prostor ušlo je devetnaest ruskih dronova. Prvi put od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, rat je direktno zakucao na vrata Poljske.

Dok su djeca uplašeno plakala, a odrasli hitali u podrume, Poljska vojska i saveznici iz NATO-a pokrenuli su operaciju koja se godinama vježbala na mapama i vojnim poligonima, ali se nikada nije očekivalo da će biti stvarna. Tokom nekoliko sati, noć je bila ispunjena detonacijama, znak da se granica između rata u Ukrajini i sigurnosti Evropske unije opasno briše.

Poljaci imaju historijsko pamćenje u kojem se septembar vezuje za katastrofe. Njemačka invazija 1. septembra 1939. označila je početak Drugog svjetskog rata. Osamdeset i šest godina kasnije, u septembru 2025., nova prijetnja dolazi sa istoka, ovaj put u obliku bespilotnih letjelica i „hibridnog rata“ Vladimira Putina.

Još i prije nego što su se slegli prvi izvještaji iz Wyryka, poljske vlasti su najavile da je riječ o „najvećoj sigurnosnoj prijetnji od kraja Drugog svjetskog rata“. Premijer Donald Tusk istaknuo je pred parlamentom: „Mogućnost izbijanja vojnog sukoba je veća nego u bilo kojem trenutku nakon 1945. godine.“

Poljska je odmah pozvala na konsultacije u okviru člana 4 NATO-a, signalizirajući da ovo nije običan incident nego čin koji prijeti teritorijalnom integritetu države. Do sada su povremeni incidenti sa projektilima i dronovima u Poljskoj bili objašnjavani kao „lutanja“ oružja sa ukrajinskog fronta. Ovoga puta sve je bilo drugačije. Premijer Tusk jasno je naglasio: „Dronovi su stigli iz pravca Bjelorusije.“

To mijenja sve. Jer Bjelorusija, iako formalno nezavisna, zapravo je vojni satelit Moskve. Na njenoj teritoriji ruske trupe provode zajedničke vojne vježbe, a Zapad se boji da bi upravo „manevar Zapad 2025“ mogao poslužiti kao maska za širu destabilizaciju regiona, slično kao što je 2022. maskiran početak invazije na Ukrajinu.

Na željezničkoj stanici u Lublinu, novinari su zatekli Kasiju, mladu Poljakinju, kako pokušava smiriti djecu. „Trudimo se da ne paničimo, ali oči držimo širom otvorene“, rekla je. „Naša historija nas uči da nas često ostave same kad veliki susjedi napadnu.“

Taj osjećaj nesigurnosti duboko je usađen u poljsku kolektivnu svijest. Iako članica NATO-a i EU, Poljska zna da je u prošlosti bila „tampon zona“ između carstava, od podjele sa Prusijom i Rusijom u 18. stoljeću do sovjetske dominacije nakon Drugog svjetskog rata.

Incident je pokazao koliko je krhka sigurnosna arhitektura Evrope. Na nebu iznad Poljske našli su se u isto vrijeme američki F-35, poljski helikopteri Black Hawk, njemački sistemi Patriot kod Rzeszówa i izviđački avioni Awacs. Holandski F-35 uspjeli su oboriti nekoliko dronova. Ipak, od 19 bespilotnih letjelica, samo četiri su neutralizirane.

Za mnoge analitičare, to je znak ranjivosti NATO sistema pred masovnim „rojevima“ jeftinih dronova. „Ako je Poljska sa podrškom cijele alijanse uspjela srušiti tek dio njih, šta bi se desilo u slučaju hiljada takvih letjelica?“, pita se Edward Arnold iz londonskog RUSI think-tanka.

Rusi dobro poznaju ovu logiku. Putinov režim već godinama koristi taktiku „ratovanja ispod praga“,kombinaciju sabotaža, cyber napada, propagande i ograničenih vojnih provokacija. Cilj je jednostavan: testirati odlučnost Zapada i unijeti podjele među saveznicima.

Incident sa dronovima savršeno se uklapa u ovu strategiju. Kremlj zvanično negira da su ciljevi bili u Poljskoj, ali poruka je jasna: nijedna granica više nije sigurna.

Putinova taktika ima dugu historiju. Od invazije na Gruziju 2008., preko aneksije Krima 2014., do rata u Donbasu i konačne invazije na Ukrajinu 2022., Rusija stalno balansira između otvorene agresije i prikrivenog rata. Sada, kada se ukrajinski front pretvorio u iscrpljujući rovovski sukob bez većih pomaka, Moskva traži nove načine pritiska. Poljska, kao najizloženija istočna članica NATO-a, logičan je izbor.

Poljska nije sama u ovom strahu. Baltičke države, Finska i Rumunija jednako strepe od ruskih provokacija. Ali problem je širi: Evropa kao cjelina pokazuje zabrinjavajuću slabost.

Podaci Štokholmskog instituta za mir (SIPRI) otkrivaju da su evropske zemlje NATO-a 2014. godine 35% svog oružja nabavljale iz SAD-a. Danas je taj udio porastao na 55%. Umjesto „strateške autonomije“, Evropa je postala još zavisnija o američkoj vojnoj industriji.

A tu se pojavljuje nova neizvjesnost, povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Njegove izjave da je „član 5 NATO-a interpretabilan“ i da je Putin „vrlo respektabilan prema njemu“ izazivaju jezu u Varšavi, Rigi i Talinu. Može li Evropa računati na SAD kada zatreba?

Još jedan element u ovoj slagalici je Kina. Bez njene podrške, tehnološke, ekonomske i indirektno vojno-strateške, Rusija bi teško održala ratni zamah. „Rusija bi odavno izgubila rat u Ukrajini da nije Pekinga“, poručila je latvijska ministrica vanjskih poslova Baiba Brae.

To znači da iza svakog ruskog drona koji pada u poljsko selo stoji globalna mreža interesa: od kineskih satelita i AI tehnologija do trgovinskih sporazuma koji Moskvi omogućavaju da zaobiđe sankcije.

Poljska kriza razotkrila je i problem zapadnih kapaciteta. Iako Rusija ima samo 5% BDP-a NATO-a, uspijeva proizvesti više oružja nego svi evropski saveznici zajedno. Američki sistemi Javelin, Patriot i AMRAAM imaju višegodišnje liste čekanja, dok ruske fabrike, uprkos sankcijama, rade 24 sata dnevno.

Kako je moguće da zemlja u ekonomskoj stagnaciji proizvodi više tenkova i dronova od čitave Evropske unije? Odgovor je u političkoj volji i prioritetima. Kremlj troši i do 63% državnog budžeta na vojsku. Evropa, za razliku od toga, još uvijek raspravlja o minimalnim izdvajanjima od 2% BDP-a.

Incident sa poljskim dronovima otvara i dublje pitanje: gdje je granica za koju su Evropljani spremni ginuti? Ankete pokazuju da u Italiji samo 14% građana želi braniti sopstvenu zemlju oružjem. U Poljskoj manje od polovine.

U međuvremenu, NATO raspoređuje nosače aviona kod Svalbarda u Arktiku, brani rijetko naseljene otoke i strateške koridore o kojima prosječan Evropljanin jedva da zna. Hoće li Poljaci i Litvanci braniti Norvešku? Hoće li Španci ginuti za Estoniju? To su pitanja na koja Savez mora pronaći odgovor prije nego što bude kasno.

Napad ruskih dronova na Poljsku nije samo sigurnosni incident. To je alarm za čitav kontinent. Pokazuje koliko je krhka granica između rata i mira, koliko su Evropljani nespremni i koliko Kremlj vješto koristi „zone sive sigurnosti“ da testira odlučnost Zapada.

Poljska je danas na prvoj liniji odbrane Evrope. Njeni građani, kao Kasia iz Lublina, pokušavaju živjeti normalno, ali znaju da više ništa nije isto. „Ne paničimo, ali oči držimo širom otvorene.“ To bi mogla biti rečenica cijele Evrope.

IZVOR: El Mundo, agencije