Prije tačno jednog stoljeća objavljena je knjiga Mein Kampf, zloglasni pamflet Adolfa Hitlera u kojem je otvoreno i detaljno najavio svoje ciljeve – osvajanje novih teritorija, ukidanje demokracije i istrebljenje Jevreja. U početku zanemarena, knjiga je postala obavezna lektira pod nacističkim režimom, a njezini zastrašujući planovi ubrzo su pretvoreni u stvarnost

Prije tačno stotinu godina, 1925., objavljena je knjiga Mein Kampf (“Moja borba”), zloglasni manifest Adolfa Hitlera. Riječ je o djelu koje je napola autobiografsko, napola ideološko, a koje je Führer napisao zajedno sa svojim zamjenikom Rudolfom Hessom tokom udobnog boravka u zatvoru Landsberg, gdje su služili kaznu nakon neuspjelog Pivničkog puča u Bavarskoj 1923. godine.

Iako je Hitler imao tek osnovno obrazovanje i jedva je savladavao osnove pismenosti, njegovo samopouzdanje nadmašivalo je stvarne sposobnosti. Tekst je bio prepun gramatičkih i stilskih pogrešaka, koje je dijelom ispravio katolički svećenik Bernhard Stempfle, ali su mnoge i dalje ostale, čineći čitanje knjige mukotrpnim.

Unatoč tome, knjiga je oduševila njegove najbliže saradnike. Joseph Goebbels, nacistički ministar propagande, zapisao je u svom dnevniku: „Apsolutno fascinantno! Ko je ovaj čovjek? Napola pučanin, napola bog! Je li on pravi Krist ili samo sveti Ivan?”

S druge strane, obrazovaniji nacisti ostali su zatečeni. Ernst Hanfstaengl, jedan od rijetkih kulturno potkovanih pripadnika nacističkog kruga, pisao je: „Stil me je zgrozio. Pred očima mi je iskrsavala frazeologija osnovnoškolca.”

U Mein Kampfu, Hitler – pod snažnim utjecajem darvinističke geopolitičke ideologije profesora Karla Haushofera – tvrdi da njemački narod živi na prostoru premalom za njegov razvoj. Poziva se i na knjigu generala Friedricha von Bernhardija „Njemačka i sljedeći rat“ iz 1911., koja promovira rat kao prirodni zakon i potrebu biološkog opstanka.

Neka poglavlja iz Mein Kampfa nose naslove poput „Pravo na rat” i „Svjetska sila ili propast”. Hitler smatra da je budućnost Njemačke na istoku Evrope, gdje se, prema njemu, nalaze plodne zemlje i ključne sirovine potrebne za razvoj njemačke industrije. Planirao je ekspanziju sve do Urala i Kavkaza, gdje bi germanski kolonisti, kao „nadljudi” (übermensch), postali gospodari, a Slaveni i drugi narodi „niže rase” (untermenschen) njihovi kmetovi.

„Svaki Rus raspolaže s osamnaest puta više zemlje nego Nijemac. Može li se to dopustiti? Naravno da ne. Rat za osvajanje? Zašto ne? Tako su činile i velike imperije u prošlosti”, pisao je Hitler, opravdavajući agresiju kao nastavak historijske prakse „jačih rasa”.

U skladu s time, Hitler u knjizi poziva i na potpuno ukidanje demokratije, koju proglašava „jevrejskom prevarom” i uspostavu totalitarne vlasti jednog vođe – Führera. Demokratija je, po njegovu mišljenju, protivna „njemačkom duhu”, a samo čvrsta autoritarna država može ostvariti nacionalni cilj.

„Naša nacionalsocijalistička država kontrolirat će sve aspekte svakodnevice. Pojedinac mora služiti državi, koja može ograničiti njegove slobode u korist općeg dobra. Jevreji su prirodni neprijatelji arijske rase i Njemačke – tvorci i komunizma i kapitalizma – s ciljem svjetske dominacije, pravo koje pripada samo Germanima.”

Njemačka je poznata po filozofima, kao što je Italija po umjetnicima ili Švicarska po bankarima. Pa ipak, kada se pojavila ideologija nacizma, mnogi su se njemački intelektualci, uključujući Martina Heideggera, priklonili režimu. Umjesto da se odupru, racionalizirali su nacističke ideje, tražeći u filozofiji Hegela opravdanje za totalitarizam: država kao vrhovna instanca, a pojedinac tek pijun.

Nisu svi šutjeli. Filozofi poput Waltera Benjamina i Theodora Adorna odlučili su se za egzil. Adorno je u svom djelu „Dijalektika prosvjetiteljstva“ 1947. zapisao: „Željeli smo razumjeti zašto se čovječanstvo, umjesto da uđe u istinski ljudsko stanje, srozalo u novu vrstu barbarstva.” To je pitanje koje i danas ostaje otvoreno.

Kako to da svijet nije prepoznao prijetnju? Postoje dva moguća odgovora: ili su ljudi navikli da političari ne provode svoje programe, ili je tekst „Mein Kampfa“ bio toliko zamoran i nečitak da ga niko nije uzimao ozbiljno. Hitler je očekivao da će se knjiga dobro prodavati i donijeti mu novac za novi Mercedes, no isprva je prošla gotovo nezapaženo.

Tek kada je Hitler došao na vlast 1933., knjiga je postala masovno popularna – ne zbog kvaliteta, već jer je bila obavezna lektira za svakog karijeristu u Trećem Reichu. Općine su je poklanjale mladencima na vjenčanjima. Tokom 13 godina nacističke vlasti prodano je stotine hiljada primjeraka, od kojih su rijetki doista bili pročitani – slično kao s Marxovim Kapitalom među komunistima.

Hitler, koji nikada nije imao stalni posao niti je ikada prijavio porez, zaboravio je prijaviti autorske honorare. Kada je 1933. postao kancelar, dugovao je državi više od 400 hiljada maraka. Kako je riješen taj dug? Predsjednik Finansijskog ureda u Münchenu, Ludwig Mirre, velikodušno je oprostio cijeli iznos.