R.S.S. je danas najmoćnija krajnje desna organizacija na svijetu. Njihov uspjeh ne leži samo u političkoj dominaciji, nego u nečemu daleko dubljem i opasnijem: u normalizaciji ideje da su muslimani, oko 200 miliona ljudi, historijski uljezi, demografska prijetnja i prepreka „pravoj“ Indiji

Kada je indijski premijer Narendra Modi u augustu, tokom svog govora povodom Dana nezavisnosti, javno odao priznanje organizaciji koja je „oblikovala njegov život“, to nije bio tek lični gest zahvalnosti. Bio je to politički signal. Prvi put u jedanaest godina vlasti Modi je bez zadrške, pred cijelom nacijom, slavio Rashtriya Swayamsevak Sangh (R.S.S.), pokret koji već stotinu godina sanja Indiju oslobođenu sekularizma i oblikovanu po mjeri hinduističke većine.

R.S.S. je danas najmoćnija krajnje desna organizacija na svijetu. Njihov uspjeh ne leži samo u političkoj dominaciji, nego u nečemu daleko dubljem i opasnijem: u normalizaciji ideje da su muslimani, oko 200 miliona ljudi, historijski uljezi, demografska prijetnja i prepreka „pravoj“ Indiji.

Kada je premijer Narendra Modi u svom godišnjem govoru povodom Dana nezavisnosti javno odao priznanje R.S.S.-u, to nije bio samo simboličan čin. Bio je to znak da se stogodišnji projekt hinduističkog nacionalizma više ne skriva iza političkih paravana; da ne djeluje samo kao mreža koja “pomaže” vladajućoj stranci, nego kao centar koji definira ideološki horizont Indije. I u toj transformaciji, od sekularne republike prema “hindu-prvi” državi, najosjetljivije mjesto postaju muslimani, zajednica od oko 200 miliona ljudi, koju ideologija R.S.S.-a često tretira kao historijski problem i politički višak, a ne kao ravnopravne građane.

R.S.S. se u javnosti voli predstavljati kao disciplinirana društvena organizacija, gotovo kao masovni pokret samopomoći: jutarnje vježbe, odgoj mladih, “služenje zajednici”, moralna obnova. Međutim, njegova stvarna snaga nije u humanitarnim akcijama, nego u infrastrukturi mobilizacije i indoktrinacije. Osnovne ćelije, shakhe, nisu puki klubovi za rekreaciju, one su mjesta gdje se formira identitet, uspostavlja lojalnost i uči hijerarhija. R.S.S. tako proizvodi kader: ljude koji se poslije raspoređuju u široku mrežu “sestrinskih” organizacija, od studentskih i sindikalnih struktura do profesionalnih udruženja i političkih organizacija i time se osigurava da ideja postane sistem.

R.S.S. je tokom decenija izgradio toliko široku mrežu povezanih organizacija da je postao “kraljotvorac”: oblikuje kandidate, određuje prioritete, pravi i ruši karijere, prodire u institucije i ostaje moćan bez obzira na smjene vlada. Ta sposobnost da se opstane “duže od jednog čovjeka” ključna je za razumijevanje današnje Indije. Čak i kada se govori o Modiju, govori se o najuspješnijem političkom proizvodu jednog šireg ideološkog ekosistema.

R.S.S. je nastao 1925. godine, u kontekstu anti-kolonijalne borbe, ali i u atmosferi dubokih rasprava o tome šta Indija jeste i šta bi trebala biti. Za sekularni projekt, Indija je zamišljena kao pluralna republika, s jednakim pravima za sve. Za R.S.S., ta pluralnost nije bila ideal nego prepreka: historijska “poniženja” hinduističke većine tumačena su kroz prizmu muslimanskih carstava i kolonijalizma, a zatim su taj osjećaj gubitka pretvorili u politički program “revitalizacije”.

U dostavljenom materijalu navodi se i ključna činjenica: rani lideri R.S.S.-a su, u 1930-im i 1940-im, crpili inspiraciju iz fašističkih formula u Evropi. A Golwalkarove ideje, citirane u tekstu, pokazuju ekstremnu logiku tog pogleda: ne-hindusi mogu ostati u Indiji samo ako se u potpunosti podrede “hindu naciji”, bez prava, bez privilegija, čak i bez punih građanskih prava. To je tvrd temelj na kojem se kasnije gradi sofisticiraniji javni govor: retorički umjereniji, ali strukturalno sličan, ideja da su muslimani “druga zajednica”, da pripadaju “drugom porijeklu” i da im se status može uslovljavati lojalnošću većini.

R.S.S. je prolazio kroz zabrane i period izolacije, uključujući i one nakon atentata na Mahatmu Gandhija, kada se organizacija našla pod sumnjom zbog veza atentatora s desničarskim hinduističkim krugovima. No, zabrane nisu uništile mrežu; samo su je natjerale da postane fleksibilnija i strpljivija. Tekst opisuje kako je R.S.S. preživio kao društvena struktura, a zatim polako ulazio u politiku kroz svoje krilo koje će kasnije evoluirati u BJP, danas vladajuću partiju.

Ključni momenti u političkom usponu bili su i period Indirinog vanrednog stanja, kada su progoni desnice proizveli simpatije, kao i kampanja oko Ayodhye, koja je 1990-ih postala simbolička tačka mobilizacije: džamija Babri kao “nepravda” koju treba ispraviti, Ram kao politički slogan, masovna emocija kao gorivo. Rušenje Babri džamije 1992. godine, u kojem su učestvovale mase među kojima su bili i pripadnici afiliacija R.S.S.-a bio je prelom: metoda “ujedinnjavanja Hindusa oko starih rana i pretvaranja u političku energiju” postaje centralna formula.

Dolazak Narendre Modija na vlast 2014. godine nije bio samo izborni uspjeh. Bio je institucionalna prekretnica. R.S.S. je dobio vođu iz vlastite škole, čovjeka koji je odrastao u shakha sistemu, a zatim ušao u političko krilo pokreta. Modi je “najambiciozniji i najkompetentniji regrut” R.S.S.-a, više od decenije njegove vlasti organizaciji donijelo legitimitet kakav ranije nije mogla ni sanjati.

U toj novoj fazi nije riječ samo o političkim mjerama nego o promjeni atmosfere. R.S.S. više ne djeluje kao sjena koja šapuće vlasti; postaje javno slavljen pokret. Centar moći se više ne pravda. Čak i estetika organizacije, uniforme, pozdravi, masovne vježbe, disciplinovani rituali, prelazi iz rubne ikonografije u sliku “normalnog patriotizma”, a mediji i javne ličnosti učestvuju u proslavi stogodišnjice.

Filozofija R.S.S.-a muslimane i kršćane vidi kao potomke “stranih osvajača” koje treba “staviti na njihovo mjesto”. Taj okvir proizvodi dvije posljedice: prvo, muslimani se simbolički pretvaraju u historijske krivce; drugo, njihov građanski status postaje nešto o čemu većina pregovara i odlučuje.

Odatle se otvara prostor za prakse koje se, same po sebi, mogu predstavljati kao “lokalne” ili “spontane”, ali su u suštini dio šireg procesa: vigilantizam, javno discipliniranje manjina, pritisci kroz ekonomiju i kulturu, i normalizacija nasilja kao društvenog “korektiva”.

Hindu vigilanti paradiraju kroz muslimanske četvrti, ransakiraju crkve, a protiv muslimana se provode ekonomski bojkoti. Ovdje je važno uočiti mehanizam: vrh pokreta može govoriti oprezno, a baza djelovati grubo; politički rezultat ostaje isti, a odgovornost se rasplinjuje.

Aktuelni šef R.S.S.-a, Mohan Bhagwat je lider koji nastoji javno ublažiti sliku pokreta: govori o “harmoničnom i punom poštovanja” tretmanu mjesta bogoslužja, poziva da se izbjegava huliganizam i poticanje nasilja. Ali, u istom dahu, ostavlja “vrata odškrinuta”: naglašava potrebu budnosti i organizovanja, te mogućnost intervencije “ako bude potrebno”.

U političkoj praksi, takve rečenice su presudne. One ne naređuju nasilje, ali ga legitimišu kao rezervnu opciju. One ne govore “napadnite”, ali daju moralno opravdanje onima koji već žele napasti. To je način na koji se ekstremizam prebacuje iz jezika komande u jezik sugestije a sugestija je često dovoljno jaka kada iza nje stoji moćna društvena mašina.

Da bi se razumjelo kako ideologija postaje politika, treba pogledati primjer Uttar Pradesha, najveće indijske države, i njenog lidera Yogija Adityanatha, često spominjanog kao mogućeg nasljednika Modija. Primjer je važan jer pokazuje tipičnu inverziju: kada vlast ograničava javne manifestacije muslimanske vjere, to se pravda sekularizmom (“vjera se ne treba pokazivati na kružnim tokovima”). Kada hinduističke mase demonstriraju religijski naboj u javnosti, država ne reagira istom silinom.

Hapšenje osobe zbog natpisa “I ❤️ Muhammad” na rođendan Poslanika, protesti muslimana, policijska represija, masovna hapšenja i optužnice, te upotreba buldožera za rušenje kuća protestnih lidera, sve je to praksa koja je Adityanathu donijela nadimak “Bulldozer Baba”. Paralelno, hinduističke demonstracije podrške represiji nisu tretirane jednako, nego su praktično postale dio političkog spektakla, s parolama “I ❤️ Mahadev”, “I ❤️ Yogi” i “I ❤️ Bulldozer”.  Ovo je možda najjasniji prikaz “hindu-prvog” poretka: muslimani mogu biti “sekularno” ograničeni, većina može biti javno religijska, a država postaje instrument jedne kulturne hijerarhije.

Najopasnije ideološke transformacije nisu one koje se vide na ulici, nego one koje se ukorijene u institucijama. Ideje R.S.S.-a prodrle su u sudnice, u udžbenike, u WhatsApp grupe, u televizijske debate. Posebno uznemirujuća epizoda je seminar tvrdolinijaške afiliacije na kampusu Allahabad High Courta, gdje je sudija Shekhar Kumar Yadav u govoru poručio da će Indija funkcionirati “po željama većine” i koristio pogrdan izraz za muslimane.

Ovdje je važno shvatiti šta se događa: sud, simbol sekularne zaštite prava, postaje mjesto gdje se većinska volja predstavlja kao izvor legitimnosti. U takvoj logici muslimani nisu nosioci prava nego predmet upravljanja. A kada se to prelije u policiju, administraciju i obrazovanje, nastaje sistem u kojem je diskriminacija ne samo moguća nego i očekivana.

R.S.S. stogodišnjicu ne dočekuje kao organizacija koja slavi prošlost nego kao pokret koji najavljuje širenje: cilj da pokrije “svaku kuću, svaku ulicu”. To je program totalne društvene penetracije. Ne nužno kroz državne uredbe, nego kroz mreže lojalnosti i kulturnu hegemoniju.

U takvom projektu muslimani postaju ključna tačka otpora i, istovremeno, ključna meta. Jer društvo u kojem je pluralizam temelj ne može se do kraja preoblikovati bez redefiniranja položaja manjina. Ako se Indija želi “rekonstruirati” kao hindu-nacija, muslimani moraju biti gurnuti na marginu, simbolički, politički i kulturno.

R.S.S. u javnosti ponekad pokušava reći: “Svi su u Indiji Hindu u kulturnom smislu.” Ali ta rečenica nije inkluzivna; ona je asimilacijska. Ona sugerira da manjina može biti prihvaćena samo ako prestane biti manjina, ako odustane od vlastite posebnosti kao legitimne i ravnopravne. Za muslimane, to znači da se njihova sigurnost sve više oslanja na volju većine. A kada volja većine postane politički program, manjina živi u trajnoj nesigurnosti: svaki lokalni incident može se pretvoriti u masovnu kampanju, svaka religijska praksa u “provokaciju”, svaka kritika vlasti u “nelojalnost”.

R.S.S. je uspio ono što mnogi ideološki pokreti ne uspiju, pretvorio je svoj svijet u društvenu realnost. Njegova moć nije samo u BJP-u i Modiju, nego u infrastrukturi koja preživljava svaku pojedinačnu figuru. I zato je pitanje odnosa prema muslimanima više od pitanja manjinskih prava; to je pitanje budućnosti Indije kao republike.

Ako Indija prihvati logiku da “većina određuje pravila” ne samo u politici nego i u identitetu, onda muslimani postaju trajno uslovljeni građani. Ako se nastavi normalizacija vigilantizma, ekonomskih bojkota i institucionalnog majoritarizma, onda pluralizam postaje folklor, a sekularizam izgovor koji se selektivno primjenjuje protiv jednih, dok se drugima daje pravo na javnu dominaciju.

R.S.S. stotinu godina gradi “svaku kuću, svaku ulicu”. U toj ambiciji nema mjesta za ravnopravnost kao princip; postoji samo hijerarhija kao poredak. A kada hijerarhija postane država, muslimani će prvi osjetiti punu težinu te promjene ali neće biti jedini koji će platiti cijenu.

Cijeli tekst OVDJE na stranici New York Timesa