Prvog septembra 1355. godine, u povelji bana Tvrtka I Kotromanića, pod nazivom “in castro nostro Visoka vocatum”, zabilježeno je prvo spominjanje Starog grada Visokog. Ovaj zapis označava početak jedne od najslavnijih stranica bosanske historije, jer se upravo na tom mjestu oblikovalo rano političko, crkveno i kulturno središte srednjovjekovne bosanske države
Već u drugoj polovini 11. stoljeća spominje se bosanska biskupija i njeno sjedište civitas Bosna, smješteno upravo u Visočkoj dolini i njenim stolnim mjestima. U Biskupićima je krajem 12. vijeka Kulin ban podigao crkvu, a u Moštrima je sredinom 14. vijeka jedno vrijeme postojao kraljevski dvor. Upravo u Moštrima crkva bosanska obavljala je sve javne poslove, dok je u obližnjim Milama (današnji Arnautovići) održavan sabor, podignut franjevački samostan, a od 1377. do 1461. godine obavljane i krunidbe bosanskih kraljeva.
Ovi podaci jasno pokazuju da su Visoko, Podvisoki, Mile i Moštre predstavljali rani epicentar Bosanske banovine, a potom i kraljevstva.
Stari grad Visoki podignut je na vrhu 213 metara visokog brda Visočica, na nadmorskoj visini od 766,5 m, s kojeg se pruža pregled na čitavu okolinu. Sam grad Visoko smjestio se u dolini, oko 300 metara niže.
Utvrda je imala izrazito odbrambenu funkciju: oko nje je iskopan jarak dubine 4 m i širine 8 do 10 m, a dužina zidina bila je oko 60 m, širina 25 m. Debljina zidova iznosila je približno 2 m, građena od lokalnog pločastog vapnenca i pijeska. Tvrđavu su štitile dvije kule, a unutar zidina otkriveni su tragovi više zgrada. Podgrađe, koje je nosilo ime Podvisoki, bilo je trgovačko i administrativno središte.
Grad je bio podignut u kastrumskom stilu, s visokim bedemima i kulama, što ga je činilo teško osvojivim.
Osim što je bio vojna tvrđava, Visoki je imao i političku ulogu. Iz njega su bosanski vladari upućivali povelje i dokumente. Posljednja poznata isprava potiče iz 1436. godine, kada je knez Tvrtko Borovinić na Visokom izdao dokument Dubrovčanima.
Utvrda je bila i stalno sjedište velikog kneza bosanskog, a povremeno i rezidencija vladara, što svjedoči o njenom centralnom značaju u bosanskoj državi 14. i 15. vijeka.
Dolaskom Osmanlija i padom Bosne pod njihovu vlast, grad gubi na značaju. Već prije 1503. godine bio je napušten, a 1626. godine Đorđić ga spominje među napuštenim gradovima. Najstarija sačuvana literatura o Visokom potiče iz 1891. godine od Đorđa Stratimirovića, dok je Đoko Mazalić 1953. dao detaljan opis ruševina, djelo koje je i danas neprocjenjiv izvor podataka.
Prva arheološka istraživanja provedena su pedesetih godina prošlog stoljeća, a nastavila su se i tokom 1970-ih i 1980-ih. Pronađeni su temelji zidova, ulazne kapije i dijelovi odbrambenih struktura. Godine 1994. otkriveno je 11 fragmenata kamenih vrata, koja su kasnije poslužila kao motiv za poštanske marke koje je 2006. izdala Akademija znanosti i umjetnosti BiH.
Stari grad Visoki 2004. godine proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Danas, iako u ruševinama, Stari grad Visoki predstavlja jedno od ključnih svjedočanstava srednjovjekovne bosanske državnosti. Njegova očuvanost, kao i arheološki nalazi, imaju izuzetan značaj za razumijevanje političkog, crkvenog i kulturnog razvoja Bosne. Ujedno, ovaj lokalitet posjeduje ogroman potencijal za kulturni turizam i obrazovanje, podsjećajući savremenike da je upravo iz visočke doline Bosna izrasla u srednjovjekovnu kraljevinu.
