Priznanje Palestine samo po sebi neće zaustaviti krvoproliće, ali ono mijenja globalni narativ. Ono vraća Palestince u kategoriju naroda s pravima, a ne bezimene mase „kolateralne štete“. To je minimum koji svijet može učiniti u vremenu barbarstva. Jer šutnja pred zločinom nije neutralnost, to je saučesništvo

Priznanje palestinske države danas je prije svega snažan simbolički čin. Posebno kada takav korak poduzimaju zemlje duboko povezane s historijom i opstankom Izraela, poput Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva.

Njihova odluka dolazi u trenutku kada izraelska vojska ruši Gazu do temelja, dok broj civilnih žrtava raste iz dana u dan. Iako samo priznanje neće odmah zaustaviti bombardovanja niti vratiti mir, ono šalje jasnu poruku: svijet neće šutjeti pred masakrom, niti će dopustiti da Palestinci ostanu lišeni osnovnih političkih i ljudskih prava.

Oni koji kritikuju ovaj korak tvrde da je riječ o popuštanju pred Hamasom. No, stvarnost je suprotna. Zemlje koje su se pridružile ovom talasu priznanja jasno zahtijevaju uklanjanje terorističke organizacije iz vlasti u Gazi i nude alternative, put ka miru i koegzistenciji dvaju naroda. To podrazumijeva međusobno priznanje, sigurne granice i odricanje od ekstremističkih vizija: i onih koji sanjaju islamističku republiku „od Jordana do Mediterana“, i onih koji teže „Velikom Izraelu“ kroz progon Palestinaca.

Danas 156 od ukupno 193 članice Ujedinjenih nacija priznaju Palestinu. Taj broj raste, a svako novo priznanje šalje signal da izolacija i rat ne mogu biti rješenje.

Posebnu težinu imaju odluke Londona i Pariza. Velika Britanija je još 1917. kroz Balfurovu deklaraciju utrla put stvaranju Izraela, dok je Francuska stoljećima bila utočište evropskih Jevreja. Štaviše, Francuska je presudno pomogla Izraelu u izgradnji nuklearnog programa. Upravo te zemlje, koje su Izraelu bile bliski partneri, danas priznaju Palestinu, što izraelsku politiku dovodi pred ozbiljan izazov.

Pariz se, uz to, odlučio povezati sa Saudijskom Arabijom kroz inicijativu u Ujedinjenim nacijama koja želi pokrenuti multilateralni mirovni proces. To je jasna alternativa jednostranom pristupu kakav je vodio Donald Trump, koji je Netanyahuove poteze ili ignorisao, ili čak otvoreno podržavao.

Priznanje palestinske države danas dolazi u tragičnoj ironiji: u času kada Palestinci imaju najmanje slobode i samouprave. Dok međunarodna podrška jača, izraelska vlada planira nove ilegalne kolonije na Zapadnoj obali, s ciljem da se onemogući buduća teritorijalna cjelovitost Palestine. Ipak, ovakve geste nisu besmislene. One proizilaze iz globalnog otpora prema etničkom čišćenju i masovnim zločinima. Podsjećaju da je dehumanizacija uvijek prvi korak ka genocidu a Evropa to najbolje zna iz vlastite historije.

Dok bombe padaju, vodi se i borba oko riječi. Je li u Gazi na djelu genocid ili „samo“ masovni zločin? Prema Konvenciji UN-a iz 1948, genocid podrazumijeva namjeru da se uništi cijela jedna grupa. Pitanje koje stoji pred sudijama u Hagu jeste: da li izraelska vlada želi fizičko uništenje Palestinaca ili njihovo protjerivanje, bez obzira na broj mrtvih?

Historija Evrope poznaje primjere „tihe“ genocidne namjere, poput Velike racije 1749. godine, kada je španski ministar Ensenada naredio da se Romi uhapse i razdvoje kako bi im se onemogućilo potomstvo. Plan nije uspio, ali je zločinačka namjera bila jasna. Da li je Netanyahuova politika manje monstruozna samo zato što koristi bombe umjesto okova?

Riječ genocid možda i ne izražava svu užasnost onoga što gledamo. Definicija holokausta je da je on masovno uništenje ljudi, bez obzira na namjeru. Do sada je ta riječ bila rezervisana za stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Ali danas, kada je Gaza pretvorena u grobnicu s desetinama hiljada mrtvih, većinom žena i djece, sve je teže negirati da je u toku palestinski holokaust.

Priznanje Palestine samo po sebi neće zaustaviti krvoproliće, ali ono mijenja globalni narativ. Ono vraća Palestince u kategoriju naroda s pravima, a ne bezimene mase „kolateralne štete“. To je minimum koji svijet može učiniti u vremenu barbarstva. Jer šutnja pred zločinom nije neutralnost, to je saučesništvo.