Ako je moralno načelo toliko važno da se Đajiću presudi u nekoliko minuta, zašto onda nema reakcije kada je riječ o ministru Staši Košarcu? Njegovo ime dan ranije se našlo u javnosti u kontekstu navodnih veza s Fatihom Kolom, bivšim počasnim konzulom BiH u Panami, protiv kojeg Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine vodi istragu zbog sumnje da je učestvovao u pranju novca narko kartela Edina Gačanina Tita

Objava snimka na kojem se vidi dojučerašnji direktor banjalučkog UKC RS, Vlado Đajić, u prostoriji s muškarcem koji pred njega stavlja kesu bijele, navodno narkotičke supstance, izazvala je paniku, političke potrese i moralne bravure, barem na prvi pogled. MUP RS promptno je reagirao, Tužilaštvo je obaviješteno, saslušanja obavljena, a reakcije iz vrha vlasti stigle su brzinom rijetko viđenom u političkoj praksi Republike Srpske. Sve je djelovalo kao primjer “brze i efikasne političke higijene”.

Ali, kako tvrdi predsjednik Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović, ništa u ovoj epizodi nije slučajno.

Odmah po objavi snimka, Milorad Dodik je poručio da SNSD “ne može i neće tolerisati povezanost s kriminalom, a posebno s narkoticima” te da se Đajić “sam sebe razriješio svih funkcija”. I zaista, presječeno je sve: direktorska pozicija u UKC-u, funkcija predsjednika Gradskog odbora SNSD-a Banja Luka, politička budućnost. Đajićevi nasljednici imenovani su ekspresno, Nikola Šobot za direktora UKC-a, Goran Maričić za čelo Gradskog odbora SNSD-a. Za samo nekoliko sati: rezovi, zamjene, nova kadrovska arhitektura.

Prebrzo, tvrdi Vukanović. Previše glatko. Previše sinhronizirano.

Na svom blogu, Vukanović piše da je “brzina reakcije pokazatelj da je sve unaprijed bilo spremno i organizovano”, te da snimak nije procurio slučajno već je dio “prepoznatljive udbaške operacije režima”. Po njemu, cilj nije bio obračun s kriminalom, nego obračun sa samim Đajićem, koji je postao prepreka u najvećem internom projektu SNSD-a: potpunoj konsolidaciji moći oko Igora Dodika.

Ako je Vukanović u pravu, a dugogodišnji posmatrač politike u RS teško da može odbaciti takvu mogućnost, onda je slučaj Đajić daleko više od “jednog skandala”. To je pokazna vježba političke moći. Demonstracija sile. Udar kojim se uklanja kadar koji više nije poslušan, koristan ili usklađen s novim stranačkim poretkom.

I u tom svjetlu naglo se mijenja i uloga gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića, koji je među prvima objavio snimak. Vukanović tvrdi da je Stanivuković unaprijed znao sve detalje, da je sinhronizirano “zakazao likovanje”, te da ova epizoda služi jačanju njegovog poljuljanog opozicionog legitimiteta, posebno nakon formiranja Pokreta za vlast s Igorom Radojičićem i Dejanom Kojićem.

Ali, ako je moralno načelo toliko važno da se Đajiću presudi u nekoliko minuta, zašto onda nema reakcije kada je riječ o ministru Staši Košarcu? Njegovo ime dan ranije se našlo u javnosti u kontekstu navodnih veza s Fatihom Kolom, bivšim počasnim konzulom BiH u Panami, protiv kojeg Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine vodi istragu zbog sumnje da je učestvovao u pranju novca narko kartela Edina Gačanina Tita.

Ni riječi od Dodika.

Ni riječi ni o njegovom savjetniku Branislavu Okuki, koji se također pojavljuje u kompromitirajućim kontekstima. Ni o drugim akterima oko vrha SNSD-a.

U tom smislu, slučaj Đajić nije priča o obračunu s kriminalom. To je priča o unutrašnjem čišćenju, o discipliniranju kadrova, o poruci svima koji pomisle da su nezamjenjivi. Poruci koja glasi: snimak uvijek postoji, samo je pitanje kad će postati politički koristan.

Vukanovićeva teza, koliko god bila provokativna, otvara nužno pitanje: da li je Republika Srpska dobila dokaz borbe protiv korupcije, ili samo još jedan dokaz apsolutne kontrole vrha vlasti nad svim narativima, pa i nad kompromitirajućim materijalima koji uvijek “čekaju svoj trenutak”?

Slučaj Đajić ne završava pitanjem da li je snimak autentičan. Završava pitanjem ko određuje vrijeme njegove objave. I zašto.