Dok je Slovenija referendum o nezavisnosti organizirala krajem 1990. godine, Hrvatska 1991, a Bosna i Hercegovina 1992., Srbija je mnogo prije njih već napravila ključni korak u istom smjeru. Ustav iz septembra 1990. bio je svojevrsni politički i pravni udar na zajedničku državu, jer je promijenio temeljne odnose unutar SFRJ bez saglasnosti ostalih republika.

Na današnji dan prije 35 godina, 28. septembra 1990. godine, Narodna skupština Srbije usvojila je novi republički ustav koji je u suštini označio izlazak Srbije iz dotadašnjeg ustavno-pravnog okvira Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

Iako se u javnom diskursu često tvrdi da su Slovenija i Hrvatska prve krenule putem otcjepljenja, činjenice pokazuju da je upravo Srbija prva napustila zajedničku federaciju – i to godinu dana ranije, kroz donošenje dokumenta kojim je praktično ukinula federalne nadležnosti i ojačala centralnu vlast u Beogradu.

Ustav iz 1990. godine, poznat i kao „Miloševićev ustav“, drastično je promijenio odnose u SFRJ. Srbija je ukinula veliki dio autonomije Vojvodine i Kosova, iako je ta autonomija bila zagarantirana ustavom iz 1974. godine. Time je stvoren presedan – republika je sama mijenjala vlastiti položaj u odnosu na federaciju, dok su druge članice Jugoslavije ostajale u tada važećem ustavnom okviru.

U preambuli novog ustava prvi put se pojavila formulacija o „suverenosti Srbije“, čime je poslana jasna poruka da republika ne priznaje više supremaciju saveznih zakona i ustava. Na taj način Srbija je faktički sebe postavila iznad federacije, a Jugoslavija je počela gubiti koheziju iznutra.

Dok je Slovenija referendum o nezavisnosti organizirala krajem 1990. godine, Hrvatska 1991, a Bosna i Hercegovina 1992., Srbija je mnogo prije njih već napravila ključni korak u istom smjeru. Ustav iz septembra 1990. bio je svojevrsni politički i pravni udar na zajedničku državu, jer je promijenio temeljne odnose unutar SFRJ bez saglasnosti ostalih republika.

Nakon toga, proces raspada se ubrzao: Slovenija i Hrvatska su se pozvale na pravo na samoopredjeljenje, dok je Beograd, pod kontrolom Slobodana Miloševića, insistirao na očuvanju Jugoslavije – ali one Jugoslavije u kojoj je dominirala Srbija.

Donošenje ustava 28. septembra 1990. godine pokazalo je dvostruku politiku Beograda: s jedne strane deklarativno zalaganje za očuvanje zajedničke države, a s druge strane jačanje vlastite suverenosti i priprema za buduće sukobe. Time je Srbija postavila temelj za ratne godine koje će uslijediti.

Cijeli taj proces dobro je analizirao beogradski advokat i borac za ljudska prava Srđa Popović u svojoj knjizi One gorke suze posle:

„Odlučujući udarac vladi i državi, Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, za koju se Milošević ‘bar deklarativno zalaže’, Milošević zadaje donošenjem Ustava Republike Srbije od 28. septembra 1990. Srbija je proglasila nezavisnost ovim Ustavom, dakle godinu dana prije proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Po članku 72. tog Ustava ‘Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: suverenost, nezavisnost  i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama… (te) odbranu i bezbednost Republike Srbije.’

Ovom odredbom Republika Srbija prestaje da bude deo federacije, postaje nezavisna država i nema nikakvih dužnosti prema federaciji, čiji član više nije. Sasvim saglasno svome statusu nezavisne države, Republika Srbija donosi sopstvene zakone kojima uređuje odnose koji su nekada bili u nadležnosti federacije: uvodi posebne dažbine na robu iz inostranstva, sama uređuje svoju kreditnu politiku, naplaćuje na novim državnim granicama carine koje uplaćuje na svoje račune, vodi sopstvenu politiku kontrole cena itd, što bi sve bilo nemoguće po odredbama člana 281, stavu 1, tačkama 1, 4, 5, 6, 7 i 10. Ustava Socijalističke federativne republike Jugoslavije.

Po članku 83. ‘oružanim snagama u miru i u ratu rukovodi Predsednik Republike Srbije, a po Članu 135. savezni zakoni se poštuju samo ako Srbija proceni da joj to odgovara. Čist separatizam..”

Popović stoga zaključuje: “Međunarodni karakter sukoba proizlazi već iz činjenice postojanja suverene i nezavisne Srbije i to od samog početka sukoba.” Na djelu je, kako navodi Popović, bila “zavera između srpskog političkog vrha i vrha Jugoslovenske narodne armije, po kojoj će Jugoslovenska narodna armija očistiti svoje redove od nesrba, staviti se na raspolaganje srpskom rukovodstvu i zauzvrat biti plaćana i izdržavana od Srbije (novcem pokradenim iz savezne kase)…”

Upravo zbog ovog poteza, sve češće među historičarima i analitičarima prevladava stav da je formalni proces raspada Jugoslavije počeo u Beogradu, a ne u Ljubljani ili Zagrebu i, kasnije, Sarajevu.