Priča o vampirima počinje ljeti. Ne u Transilvaniji, već u – Srbiji, kako svjedoči bečki list. Dana 21. jula 1725. godine pojavljuje se najstarije poznato pominjanje riječi „vampir“ – u obliku „Vampyri“: tako lokalno stanovništvo naziva “nemrtve” čija tijela se nisu raspala i koji su noću dolazili živima u snovima da ih guše

Priča o vampirima počinje ljeti. Ne u Transilvaniji, već u – Srbiji, kako svjedoči bečki list. Dana 21. jula 1725. godine pojavljuje se najstarije poznato pominjanje riječi „vampir“ – u obliku „Vampyri“: tako lokalno stanovništvo naziva “nemrtve” čija tijela se nisu raspala i koji su noću dolazili živima u snovima da ih guše.

Riječ „vampir“ se ranije ne pojavljuje ni u jednom evropskom jeziku, ističe austrijski germanist i kulturolog Clemens Ruthner s Trinity Collegea u Dublinu. Termin vjerovatno potiče od turske ili slavenske riječi – moguće od „upir“, što označava demonsko biće. Kroz jezičko-kulturni nesporazum na rubovima Habsburške monarhije, ovaj izraz je, kako smatra stručnjak za vampire, pogrešno zabilježen i potom dalje proširen.

U prvom dokumentiranom slučaju vampira osumnjičeni je bio izvjesni Peter Plogojovitz – iako je već bio mrtav nekoliko sedmica. Tako je, naime, izvijestila vojska iz sela Kisiljevo u Srbiji, koje je tada pripadalo Ugarskoj. Nekoliko dana nakon njegove sahrane, navodno se pojavio pred devet osoba koje su potom oboljele i umrle u roku od 24 sata.

Također se tvrdilo da je “nemrtvi” pio krv svojih žrtava. Kao dokaz, jedan carski činovnik, prisutan pri iskopavanju „vampira“, zapisuje: „(…) u njegovim ustima nisam bez čuđenja uočio određenu količinu svježe krvi.“ Sličan slučaj zabilježen je sedam godina kasnije u selu Medveđa.

Bečki ljekari opisivali su navodne nemrtve. „Ti ljekari, premda dolaze s jedne od najboljih medicinskih škola tadašnjeg svijeta, pristupaju seljacima kao praznovjernoj, nazadnoj i gotovo varvarskoj populaciji“, objašnjava Ruthner. Takav hijerarhijski odnos, dodatno naglašen austrijskom vojnom okupacijom Srbije, može se uporediti s kolonijalnom situacijom: „S visine pokušavaju da razumiju lokalno stanovništvo.“

Zanimljivo je da su se i sami ljekari dali zavesti seljačkim pričama. Tražili su po tijelu Petera Plogojovitza odgovarajuće znakove. Budući da tadašnje znanje o raspadanju tijela nije bilo razvijeno, normalni procesi tumačeni su kao čudni i natprirodni.

„Svježa krv“ vjerovatno je bila tekućina koju proizvode enzimi i bakterije razgradnjom unutrašnjih organa. Kosa i nokti izgledaju duže jer se koža povlači. „Lice, ruke, noge i cijelo tijelo bili su u takvom stanju da ne bi mogli izgledati savršenije ni za života“ – što je, dakako, stvar ukusa.

Narodna predanja o tzv. povratnicima postojala su i prije 18. stoljeća. „Vjera u mrtve koji nisu uistinu mrtvi postoji u gotovo svakoj predmodernoj kulturi“, kaže Ruthner. Ljudi su se branili tako što su tijela prikivali kolčevima za tlo, odrubljivali glave ili ih spaljivali.

Nedavno je u Hrvatskoj otkriven grob iz srednjeg vijeka ili ranog novog vijeka, koji pokazuje kako su se kombinovale sve navedene metode: glava muškarca od oko 50 godina bila je odvojena od tijela, a dva velika kamena trebalo su dodatno spriječiti njegovo „ustajanje“. Stariji tragovi takvih vjerovanja nalaze se i u germanskoj mitologiji, antičkom svijetu i kod Sumera prije 5000 godina.

Navodni vampiri često su bili marginalizirani članovi seoske zajednice, neobične smrti ili nejasna dešavanja tokom bdijenja uz pokojnika, objašnjava Ruthner. Svjedočenja su rijetko dolazila iz prve ruke i bila su vjerovatno maštovito dopunjavana ili netačno prevedena. Kada su 1732. godine priče o „živim mrtvima“ iz Medveđe postale javne, započeo je medijski fenomen koji Ruthner naziva „austrijskim Dosijeom X“.

U vremenu bez televizije i radija, vijesti o novim vampirskim slučajevima širile su se Evropom prilično brzo – u roku od nekoliko mjeseci tokom proljeća i ljeta 1732. godine. Izvještaji su izazvali interes među učenjacima: „U akademijama Berlina, Londona, Pariza, Leipziga i Beča raspravljalo se o tome postoji li takav život nakon smrti.“

Ove rasprave imale su i filozofsku i teološku dimenziju – prosvjetiteljstvo je počelo napadati kršćanski koncept zagrobnog života. S druge strane, medicina je nastojala razotkriti vampirizam kao praznovjerje. „Lični ljekar Marije Terezije, Gerard van Swieten, relativno brzo dolazi do zaključka da je riječ o epidemijskoj bolesti praćenoj groznicom“, kaže Ruthner. Takve okolnosti su uzrokovale halucinacije koje su se miješale s narodnim praznovjerjem.

Upravo Marija Terezija 1755. godine uvodi zakon kojim se skrnavljenje mrtvih pod izgovorom borbe protiv vampira kažnjava. Čak su i izvještaji o vampirizmu – tzv. „Magia posthuma“ – stavljeni pod cenzuru.

Habsburška monarhija ostaje značajna u kulturološkoj povijesti vampira. Viktorijanska pripovijetka Carmilla (1871), govori o vampirici iz Štajerske. Irski autor Sheridan Le Fanu stvorio je „priču o zabranjenoj ljubavi dviju žena – žudnja jedne trebalo je da drugu odvrati s heteronormativnog puta“, rezimira Ruthner.

Na tu priču je snažno uticao Bram Stoker prilikom pisanja Drakule (1897), i to u konvencionalnijem i stereotipnijem obliku. Putopisi iz Transilvanije i istorijska ličnost Vlada III. Drăculee također su poslužili kao inspiracija. „Ovdje vampir simbolizira opasnost s Istoka“, navodi kulturolog. On predstavlja mješavinu naroda i religija iz dubina Evrope, dakle „sve ono što je u Engleskoj opasno“.

Kroz književnost vampiri postaju seksualno privlačni. Već u izvještaju iz Kisiljeva starom 300 godina nagoviještena je erekcija pokojnika: činovnik je to opisao kao „divlje znakove“ – što je u to vrijeme među ljekarima bila šifra za nešto seksualno. Ipak, u narodnoj tradiciji povratnika seksualnost je rijetko igrala ulogu. „Kod tih naduvenih, crvenih seljačkih leševa zapravo nema ničeg seksualnog“, napominje Ruthner.

Ipak, seksualno nasilje se javlja već u prvom književnom tekstu o vampirima – koji je također napisan na njemačkom. Prigodna studentska pjesma Heinricha Augusta Ossenfeldera, objavljena 1748. u časopisu Der Naturforscher, opisuje mladića čija ljubav ostaje neuzvraćena.

Nakon što odbijanje pripisuje uticaju kršćanske majke svoje voljene, „učini najgluplje što mladić može učiniti“, kaže Ruthner: lirski subjekt odlučuje da se uz tokajsko vino pretvori u vampira – kako bi djevojku na silu „uvjerio“ u svoju ljubav.

Ova sumnjiva formula uspjeha ne pojavljuje se samo u vampirskim prikazima, već i u idealima muškosti u amerikaniziranim kulturama, kako primjećuje američka mitološkinja Norinne Dresser. Radi se o besmrtnosti, seksu i moći: „Uvijek dobiju djevojku“, piše Dresser.

To što je čitava ova priča započela ljetnim medijskim fenomenom iz Habsburške monarhije savršeno odgovara društvu koje neprestano tetura između razuma, praznovjerja i potrebe za kontrolom.

IZVOR: Der Standard