Druga polovica 1991. godine bila je najkrvavije razdoblje Domovinskog rata. Bitka za Vukovar, opsada Dubrovnika i žestoki sukobi na svim bojištima ostavljali su iza sebe hiljade mrtvih i stotine hiljada prognanih. Međunarodna zajednica, suočena s brutalnošću rata na evropskom tlu, pokušavala je pronaći rješenje. Diplomatska misija koju je vodio bivši američki državni sekretar Cyrus Vance, uz pomoć diplomata Herberta Okuna, imala je za cilj postići ono što se činilo nemogućim – trajniji prekid vatre.

Bio je to četvrtak, 2. januar 1992. godine. Dok su se u Hrvatskoj i dalje vodile borbe, a izvještaji o topničkim napadima stizali iz Daruvara, Novske i okolice Osijeka, u Sarajevu se odvijala ključna diplomatska drama. U zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nakon četiri sata napetih pregovora, stavljen je potpis na dokument koji će, za razliku od četrnaest prethodnih, konačno zaustaviti sveobuhvatni rat u Hrvatskoj. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i general-pukovnik JNA Andrija Rašeta, u nazočnosti posebnog izaslanika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea, potpisali su “Sporazum o provedbi” bezuvjetnog prekida vatre. Petnaesta sreća, kako se pokazalo, donijela je primirje koje je stupilo na snagu sljedećeg dana, 3. januara u 18 sati, i otvorilo vrata za dolazak mirovnih snaga UN-a.

Druga polovica 1991. godine bila je najkrvavije razdoblje Domovinskog rata. Bitka za Vukovar, opsada Dubrovnika i žestoki sukobi na svim bojištima ostavljali su iza sebe hiljade mrtvih i stotine hiljada prognanih. Međunarodna zajednica, suočena s brutalnošću rata na evropskom tlu, pokušavala je pronaći rješenje. Diplomatska misija koju je vodio bivši američki državni sekretar Cyrus Vance, uz pomoć diplomata Herberta Okuna, imala je za cilj postići ono što se činilo nemogućim – trajniji prekid vatre.

Prvi značajan korak bio je Ženevski sporazum, potpisan 23. novembra 1991. godine. Potpisnici su bili najviši autoriteti: hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i savezni ministar obrane, general Veljko Kadijević. Sporazum je predviđao prekid hrvatske blokade kasarni JNA, povlačenje osoblja i opreme JNA iz Hrvatske, provedbu primirja i olakšavanje dostave humanitarne pomoći. Iako je bio preduvjet za razmještanje mirovnih snaga, i taj je sporazum, kao i mnogi prije njega, brzo propao na terenu. Borbe su se nastavile, a Vijeće sigurnosti UN-a ocijenilo je da se uvjeti za slanje “plavih kaciga” još nisu stekli.

Diplomatija i skriveni interesi

Vance nije odustajao. U posljednjem krugu desetodnevnih sastanaka, strpljivo je pregovarao o novom, provedbenom sporazumu. Ključni pomak dogodio se kada je predsjednik Tuđman 25. decembra pristao ukinuti blokadu preostalih kasarni JNA, što je bio Kadijevićev uvjet, a Milošević je 31. decembra izjavio da nema prigovora na plan. Time je put za Sarajevo bio otvoren.

Vanceov plan bio je osmišljen kao privremeni aranžman koji nije nudio konačno političko rješenje, što je bio ključan razlog zašto su ga zaraćene strane prihvatile, iako s potpuno različitim očekivanjima. Slobodan Milošević ga je svesrdno podržao jer je planom osiguravao očuvanje teritorijalnih dobitaka iz 1991. godine. Dolazak UNPROFOR-a značio je zamrzavanje stanja na terenu, čime su srpske snage dobile na vremenu, a JNA je mogla preusmjeriti svoj fokus i resurse na Bosnu i Hercegovinu, gdje se već pripremao novi, još krvaviji rat. Hrvatska je, s druge strane, prihvaćanjem plana dobila prijeko potreban predah, zaustavila agresiju i, što je najvažnije, stvorila uvjete za međunarodno priznanje koje je uslijedilo samo nekoliko dana kasnije, 15. januara 1992.

Plan je predviđao raspoređivanje deset hiljada pripadnika UNPROFOR-a u tri zaštićene zone (UNPA): Istočna Slavonija, Zapadna Slavonija i Krajina. Te zone trebale su biti demilitarizirane, što je uključivalo povlačenje JNA i Hrvatske vojske, raspuštanje Teritorijalne obrane i paravojnih postrojbi te povratak prognanika. Važno je naglasiti da je plan UNPA područja tretirao kao sastavni dio Hrvatske.

Otpor i konačni (ne)uspjeh plana

U prihvaćanju plana svoj glas su prvi dali međunarodni predstavnici. Zagreb, a i Knin su u tome bili nešto oprezniji i suzdržaniji, ali iz različitih razloga. Hrvatsko vodstvo se protivilo uspostavljanju posebnog statusa područja koja su okupirana, te nisu prihvaćali Knin kao ravnopravnog sudionika u međunarodnim pregovorima o primirju. Hrvatsku je zabrinjavalo i pitanje odgovornosti lokalne policije kao i povratka prognanika s obzirom na to da oni sada imaju status legalne policije.  

Vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Milan Babić, žestoko se protivio planu, smatrajući da zamjena JNA s UNPROFOR-om predstavlja de facto prihvaćanje hrvatskog suvereniteta nad tim teritorijem. Milošević ga je pozvao u Beograd na sastanak koji je trajao čak sedamdeset sati, pokušavajući ga slomiti. Kada mu to nije uspjelo, organizirao je da parlament takozvane RSK svejedno izglasa prihvaćanje plana, a Babić je u februaru smijenjen i zamijenjen poslušnijim Goranom Hadžićem.

Sarajevsko primirje je u velikoj mjeri zaživjelo, donoseći Hrvatskoj razdoblje koje se često opisuje kao “ni rat, ni mir”. Međutim, provedba Vanceovog plana u potpunosti je zakazala. JNA se povlačila idućih sedam do osam mjeseci, ostavljajući svoje naoružanje snagama pobunjenih Srba. UNPROFOR nije uspio demilitarizirati okupirana područja, osigurati povratak prognanika niti uspostaviti mješovitu policiju. Takozvane “ružičaste zone”, područja pod srpskom kontrolom izvan UNPA zona, trebale su odmah biti vraćene pod hrvatsku vlast, no to se nikada nije dogodilo.

Stanje zamrznutog sukoba potrajalo je sve do 1995. godine i vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja.

Pakao u Bosni

Nakon neuspjeha velikosrpske politike u Hrvatskoj i nemogućnosti ostvarenja zacrtanih ciljeva, ratni fokus premješten je na Bosnu i Hercegovinu.

Uvođenjem Sarajevskog primirja završena je prva velika etapa sukoba u Hrvatskoj, a borbe su ušle u fazu smanjenog intenziteta koja je trajala sve do kraja 1995. godine. Taj je sporazum imao važnu ulogu jer je zaustavio otvorenu agresiju te omogućio međunarodno priznanje Republike Hrvatske, što se smatra jednim od ključnih uspjeha hrvatske diplomatije. Istovremeno, poražena Jugoslavenska narodna armija zadržala je kontrolu nad okupiranim dijelovima Hrvatske, ali je većinu vojne opreme i snaga preusmjerila prema Bosni i Hercegovini. Tamo su, uz izravnu podršku Srbije i Crne Gore, znatno nadmoćnije srpske snage u kratkom vremenu zauzele velika područja. Taj je prodor bio praćen teškim ratnim zločinima – ubistvima civila, razaranjem naselja, pljačkom i masovnim protjerivanjima. Posebno tragičan dio tog razdoblja bilo je otvaranje koncentracijskih logora u kojima su zatočeni brojni Bošnjaci i Hrvati, izloženi mučenju i likvidacijama. Rat u Bosni i Hercegovini obilježili su i sustavni oblici seksualnog nasilja nad ženama, što je dodatno produbilo razmjere humanitarne katastrofe koja je uslijedila.

Izvor: Express