Prvi spomen fratara u Olovu je 1375. godine, a već 1454. godine u spisima se spominje da je kraljevska porodica bila u posjeti Gospi Olovskoj i da su donijeli darove Gospi u znak zahvale. Dakle, još tada se ovo spominje kao svetište. U tom periodu, ovo je bilo jedino marijansko svetište od Bugarske do Jadrana za ovaj dio Balkana.
Putujući od Sarajeva prema Tuzli mnogi prođu kroz Olovo primjećujući samo restoran „Panorama“, poznat po janjetini s ražnja. Šteta. Olovo ima toliko toga za pokazati. Mnoštvo nacionalnih spomenika smjestilo se u i oko ovog gradića u centralnoj Bosni.
Ispod magistralne ceste, nevidljiva radoznalim pogledima prolaznika ispod stijena savilo se svetište Gospe Olovske sa franjevačkim samostanom, jedno od najstarijih marijanskih svetišta na Balkanu.
Posjetilac ovih dana može uočiti da se na crkvi izvode radovi. Iako je prije stotinu godina izrađen nacrt za novu crkvu, koju je projektirao Karl Paržik, projekt je bio prelijep i “ne bi ga se ni Beč postidio”, nikada nije realiziran u potpunosti. Završen je samo centralni dio crkve 1936. godine, bez bočnih kula.
Čuvar svetišta fra Ilija Božić priča nam da zbog loših temelja, koji nisu mogli podržati bočne trijemove i kule, crkva je odmah pokazala svoje slabosti. Kasnije su dodane prednje kule: jedna je rađena 1969., a druga 1971. godine. One su dodane uz crkvu, ali nisu bile dobro povezane i konstantno su pokazivale slabosti. Franjevačka provincija Bosna Srebrena pokušala ju je stabilizirati dodatnim temeljima i kontraforima, ali bez uspjeha.
“Ovdje trenutno nema puno vjernika, imamo samo tri. Nisu tu ranije bili ni mlađi fratri, uglavnom stari ujaci, pa se nije moglo očekivati od njih da se prihvate tog posla rekonstrukcije. Ja sam prije ovoga šest godina bio gvardijan samostana u Kraljevoj Sutjesci i tamo sam radio sanaciju crkve (temelja i pročelja). To je dobro urađeno. Kao i Sutjeska, i ova crkva u Olovu je nacionalni spomenik kulture, pa rekonstrukcija zahtijeva more dozvola”, priča fra Ilija.
Fra Ilija je rodom iz Vareša, u svetište Gospe Olovske dolazio je pješice kao dijete. To ga je i povuklo da dođe u Olovo na službu.
“Moja je želja bila, kada smo završili Kraljevu Sutjesku da dođem ovdje i pokušam sanirati ovu crkvu. Ekipa koja je sa mnom radila u Kraljevoj Sutjesci, uključujući građevinskog inženjera Dragana Martinovića iz Mostara, prihvatio je projekat i ovdje. Ako se to želi uraditi ljudski, to zahtijeva dosta vremena, tri do četiri godine najmanje, uz monitoring”, govori fra Ilija.
Monitoring je počeo 2013. godine. Idejni projekt sanacije izrađen je 2017. godine, koji je odobrila provincija Bosne Srebrene i Zavod za zaštitu kulturno-historijskih spomenika. Pristupilo se izradi izvedbenog projekta, koji je završen 2017. godine. Nakon svih mogućih valorizacija, suglasnost su dobili 2018. godine.
Izazovi rekonstrukcije
Ali onda se javio problem pronalaska firme. Da bi neko radio na Nacionalnom spomeniku kulture, mora imati licencu, a licence su skupe i nema puno takvih firmi. To su obično velike firme, kojima ovaj projekat nije zanimljiv jer nije velik, a pritom je osjetljiv, zahtjevan i kompliciran.
“Mi u Olovu nemamo ništa: ne možeš kupiti beton, ne možeš kupiti željezo, sve nam dolazi iz Sarajeva i Kiseljaka. Ono što je kod njih 120 KM, ovdje je s ugradnjom 450 KM. Veliki kamioni ovdje ne mogu dolaziti, i sve to užasno poskupljuje radove. Sve se razvuklo. Ovdje sam 13 godina, od toga šest sjedim bez pomaka. Čovjek sebe zapita: dajem sebe za nešto, a nigdje pomaka. Onda te stopiraju, traže sve od tebe, niko da pomogne. Jednom sam rekao direktoru Zavoda da sam spreman krenuti raditi bez dozvole i bez firme s licencom. Tada smo uspjeli nekako naći firmu s licencom da to radi”, kaže fra Ilija Božić.
Zasad sve ide kako treba. Urađena je sanacija temelja kako treba. Prije toga je proširen plato iznad crkve na način da je srušena stijena koja je bila tik uz crkvu, kako bi se moglo prići temeljima. To su uspjeli zahvaljujući Ministarstvu odbrane. Sada se može proći kamionom, a dobili su i veliku količinu kamena za dalje radove. Stabilizirani su temelji: kroz crkvu su stavili dvije armirano-betonske grede povezane s temeljima, tako da je ona sad stabilna. Nakon toga je urađena drenaža oko crkve, jer je ranija bila dosta plitka i loša.
Nakon toga su dobili dozvole za zidanje dvije bočne kule i trijemove. To se radi zadnje dvije godine. To rade firme iz Mostara, a radile su i na Starom mostu. Jedini problem je što nemaju puno ljudi pa ide sporo. Ostalo je još samo da se urade stepenice s donje strane koje vode prema sakristiji. Završen je projekt saniranja pukotina na crkvi. Na proljeće ulaze u projekt sanacije krova, jer je crkva u ratu gađana, ali srećom nikad nije pogođena direktno, već su se geleri od stijena odbijali i izbušili bakar.
“Sada apliciram na javne pozive ministarstvima i na takav način uspijevam to rješavati. U početku je to išlo teže. Vrlo malo ljudi zna o Olovu. Kada sam iz Sutjeske dolazio ovamo, ljudi koji su mi tamo navraćali upozorili su me da na relaciji Sarajevo – Tuzla jedino što znaju je restoran ‘Panorama’. Niko nije znao ni za crkvu, ni za banje, ni za ono s čime se Olovo susreće. I uvjerio sam se u to. Dok sam bio u Sutjesci, imao sam kontakt s ministarstvima u Sarajevu jer se o Sutjesci zna: ima veliki samostan, knjižnica, muzej, i nalazi se pored ceste. O Olovu se, nažalost, ne zna ništa”, kaže fra Ilija.
Fra Ilija je svjestan da Općina Olovo nije velika i jaka općina da bi mogla gurati ovakav projekt. Do dosada su radovi koštali preko milion maraka. „Ali kako to objasniti ljudima, nemaš vjernika, a ulažeš miliona u crkvu. Zašto?“, pita se.
Katolički egzodus
Prisustvo franjevaca u Olovu, kao i samo svetište Gospe Olovske za katolike ima ogromnu historijsku vrijednost. Naime, fratri dolaze u Srebrenicu 1291. godine, gdje je bio prvi franjevački samostan. Odatle se povlače u srednju Bosnu. Nakon toga, najstarije mjesto gdje se zna da su bili je Kraljeva Sutjeska, jer su došli na poziv kraljevske porodice. Prvi spomen franjevaca u Sutjesci je 1340. godine. Tada je general reda (glavni fratar svih fratara u svijetu) boravio u Bosni i izgubio svoj pečat, glavni pečat zajednice (Dionisov pečat), koji je kasnije nađen u Kraljevoj Sutjesci.
Prvi spomen fratara u Olovu je 1375. godine, a već 1454. godine u spisima se spominje da je kraljevska porodica bila u posjeti Gospi Olovskoj i da su donijeli darove Gospi u znak zahvale. Dakle, još tada se ovo spominje kao svetište. U tom periodu, ovo je bilo jedino marijansko svetište od Bugarske do Jadrana za ovaj dio Balkana.
Padom Bosne pod Osmansko Carstvo 1463. godine, priča fra Ilija, situacija se nije mnogo promijenila u pogledu svetišta: fratri i katolički živalj su ostali iz razloga što su se, kao i u drugim mjestima u srednjoj Bosni, bavili rudom, željezom i olovom. Nisu imali problema i imali su pravo ispovijedanja svoje vjere.
“Najljepši period za ovo svetište bio je početkom 17. stoljeća, kada je veliki broj ljudi ovdje dolazio. Kažu da je kroz godinu dana znalo doći i do 300.000 ljudi. Doći iz Bugarske ovdje je zahtijevalo puno vremena i napora, što je u to doba bilo ravno odlasku na hadž u Rim ili Svetu Zemlju”, govori fra Ilija i dodaje: “Sve je to bilo dobro dok se nije pojavio Eugen Savojski. On je napravio najviše zla za katolike u Bosni. Prošao je Bosnom sa vojskom, spalio Sarajevo i pobjegao. Bojeći se odmazde, s njim je Savu prešlo više od 100.000, možda i 130.000 katolika. Odavde je otišlo 20 fratara i sav katolički živalj. Katoličko stanovništvo koje smo imali prije rata nije bilo autohtono stanovništvo, nego ljudi koji su dolazili iz drugih mjesta radi posla. Mahom su prešli Savu, u okolicu Iloka, koji je tada još bio pod Osmanlijama”.
Kada su se Osmanlije povukle, fratri su obnovili samostan u Iloku, i on je jedno vrijeme nosio ime Gospe Olovske, dok sveti Ivan Kapistran nije proglašen svetim, pa su njega uzeli za zaštitnika.
“Bio sam nedavno gore: imaju nadgrobne ploče Brankovića i Brnjakovića. Oni su bili izrazito bogati stanovnici Olova, radili su s olovom. Od svog bogatstva su polovinom 18. stoljeća angažirali italijanskog umjetnika da ponovno naslika oltarnu sliku koja je bila ovdje. Ta slika je naslikana na osnovu sjećanja ljudi koji su otišli odavde i bila je u Iloku dok ova crkva nije izgrađena. Na molbu fratara da se ona pokloni ovome svetištu, u Bosnu je ušla 1930. godine. To je doprinos Brnjakovića”, govori fra Ilija. Ta slika i danas stoji u crkvi.
Druga olovska porodica, Brankovići, uspjeli su veći dio svoga bogatstva iznijeti prema Beču, ali, kako su bili državljani Osmanskog Carstva, imali su pravo kupovine zemlje na teritoriji Osmanskog Carstva. Za onaj dio novca koji nisu mogli iznijeti, kupili su Maslinski vrt u Jerusalemu, sveto mjesto za katolike.
“Nedavno je postavljena ploča da su to ‘dva hrvatska viteza iz Sarajeva’ nešto kupili i poklonili. U biti, ne radi se ni o Hrvatima (u to vrijeme se ne može govoriti o Hrvatima u Bosni), niti su bili iz Sarajeva, nego iz Olova. To što su kupili, Maslinski vrt, dali su na korištenje fratrima, i danas fratri imaju pravo na Maslinski vrt u Jerusalemu. Uzmite samo da je neko iz Olova u taj vakat mogao uraditi nešto tako – to je veličina Olova o kojoj se ne zna. Zbog toga su ljudi glave gubili, za taj komad zemlje”, kaže fra Ilija Božić.
Olovo je u tim davnim vremenima bilo značajan grad. U Olovu je ovdje bila ispostava Dubrovačke Republike, neka poslovnica, vjerojatno za naplaćivanje carine. Dosta se olova odavde razvlačilo po svijetu. Veliki kupac bio je i Vatikan, jer su se crkve često pokrivale olovnim pločama.
Legenda o Svetom Roku
Fra Ilija Božić nam je objasnio i kako je crkva u Olovu postala svetište, mjesto u koje dolaze hiljade hodočasnika svake godine. Postoji, kaže on, priča, pomalo i legenda, da se, kada su Osmanlije počele prodirati u Bosnu sa svih strana, u Zvorniku desila zgoda gdje je bila crkva Djevice Marije. Ušli su s konjima u crkvu i htjeli probosti sliku Gospe. Slika je pobjegla i nekako se našla u Bakićima, selu iznad Olova (gore ima i crkva Svetog Roka, također Nacionalni spomenik, čiji su temelji iskopani i konzervirani 60-ih godina).
Ljudi su vidjeli sliku na livadi, pokušali je pomjeriti, ali nisu mogli. Otišli su gvardijanu samostana u Olovu i rekli šta da se desilo. On je otišao i uvjerio se da je to tako. Onda je rekao ljudima: “Jeste li za to da se zavjetujemo da ćemo ovdje napraviti crkvu, malu crkvicu, ali kako imamo već Gospinu crkvu, dan poslije Gospe je 16. 8., Sveti Rok, pa neka bude crkva Svetog Roka?” Ljudi su donijeli odluku, zavjetovali se, i onda su tek uspjeli pomjeriti sliku i donijeti u Olovo. To je ta čudotvorna slika Gospe.
Ona je, nakon Eugena Savojskog, kada je otišao katolički živalj, ostala. U Olovu je tada od katoličkog življa ostao samo gvardijan franjevačkog samostana koji je pripremao proslavu Velike Gospe (15. 8.). Crkva je spaljena s 1. na 2. august 1704. godine, do temelja je izgorjela i nije bilo ničega do austrougarskog perioda.
Ipak, i u periodu od 1700. do 20. stoljeća, kada nije bilo crkve ni katoličkog življa, veliki broj vjernika je dolazio ovdje. Znali su doći za Veliku Gospu, pomoliti se i vratiti kući.
“To je našu provinciju nagnalo da se ovdje ponovo napravi crkva. Ovdje ne dolaze samo katolici, nego i muslimani i pravoslavci znaju platiti misu i dati darove Gospi Olovskoj. Jedno je šta mi hoćemo, a šta Gospa hoće”, dodaje fra Ilija.
Pretpostavlja se da je crkva Svetog Roka uništena u isto vrijeme kad i ova u Olovu.
“Žao mi je što nisam slušao pametnije ljude od sebe i krenuo u projekat njene rekonstrukcije. Danas ima inženjera koji mogu na osnovu temelja i perioda iz kojeg datira rekonstruirati izgled. Trebao bih napraviti barem projekt, pa ćemo ganjati procedure nekada, ali slabo koga to zanima. Sreća je što naš načelnik ovdje Đemal Memagić to razumije i podržava: ja to promatram kao vjerski objekt, a on kao kulturno dobro i turistički potencijal”, kaže fra Božić.
Prije rata su ovdje dolazili katolici iz svih gradova koji okružuju Olovo. Ovdje se pripremalo mjesec dana za proslavu Gospojine: šatori, hrana, smještaj.
“Vrijeme se mijenja, tako je kako je”, kaže.
Prije nekoliko godina dolazili su studenti iz Nedžarića u Olovo da volontiraju. Kako je to mladež sklona tehnologiji, pokrenuli su Facebook stranicu svetišta. Naši ljudi iz dijaspore su to počeli pratiti i posjećuju svetište preko ljeta.
“Gurao sam da i hrvatska Vlada kroz projekt za Hrvate izvan Hrvatske pomogne projekat, ali ako nemaš vjernika, teško prolazi, ali uspjeli smo ipak nešto dobiti. Slao sam molbe biskupijama po Njemačkoj, ali problem je što nemam vjernika, nije živa zajednica. Oni guraju župe koje imaju puno ministranata, puno djece za vjeronauk itd. Toga kod mene nema. Teško je ljude animirati da budu podrška. Sad se malo mijenja, jer se više o tome priča”, govori gvardijan.
Dok obilazimo crkvu pokazuje crni kamen u dvorištu ispred crkve. To je jedino što je ostalo od stare, spaljene crkve – štok od vrata. Iako nema katolika, fra Ilija Božić ima podršku u Olovu. To je ovdje nekako tradicija.
Prije rata, kada se dolazilo mahom pješke, sve kuće u Gornjem Olovu, iako su muslimanske, svoju čeljad slali po selima kako bi kuće bile prazne i kako bi mogli primiti hodočasnike. Ta otvorenost čaršije i komšiluka je dokazana. Cijelo Olovo ovu crkvu doživljava kao svoju.
“Kako kaže načelnik Memagić, ‘samo ti radi fratre, ti ćeš nekada otići, a crkva će ostati’. I jeste tako. Drago mi je da je tako, da poštuju crkvu i mene kao službenika i daju podršku”, kaže fra Ilija.
Stećci u Bakićima i crkva sv. Roka
Iznad Olova na rubovima šume smjestilo se selo Bakići. Na tom malom prostoru smjestila su se čak četiri nacionalna spomenika. Jedan je nekropola stećaka, u dvorištu drugog nacionalnog spomenika, crkve sv. Roka.
Oni svjedoče o kontinuitetu života, kulture i vjerovanja u srednjovjekovnoj Bosni. Ova nekropola, zajedno sa ostacima srednjovjekovne crkve Svetog Roka, čini važnu cjelinu.
Prema podacima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, registriran je značajan broj nadgrobnih spomenika. Ima ih lijepo ukrašenih, ali i onih koji su vremenom utonuli u zemlju, pa danas samo proviruju iz zelenog pokrivača i sami obrasli zelenom mahovinom.
Za crkvu sv. Roka, smještenu na brežuljku koji gleda na selo s jedne strane i rubove duboke borove šume s druge strane, iz koje se po cijeli dan čuje zvuk pile i velikih mašina koje izvlače drvo iz šume, pretpostavlja se da je izgrađena u 14. ili 15. stoljeću, u periodu najvećeg ekonomskog prosperiteta Olova zahvaljujući rudarstvu.
Najvažnija arheološka istraživanja crkve izvršena su 1960-ih godina. Tada su iskopani temelji i izvršena konzervacija ostataka. Zahvaljujući tome danas na lokalitetu vidimo temelje crkve, ali ne i potpuno sačuvan objekt.
Istraživanja su pokazala da je crkva bila skromnih dimenzija, sagrađena u stilu tipičnom za srednjovjekovne bosanske crkve. Imala je pravokutni tlocrt i vjerojatno polukružnu apsidu na istočnoj strani. Pronalazak crkve u neposrednoj blizini nekropole stećaka (koji često pripadaju Crkvi bosanskoj ili su izgrađeni pod njenim utjecajem), te njena povezanost s katoličkim svetištem, naglašava religijsku kompleksnost i suživot u srednjovjekovnom Olovu.
Malo dalje, hodeći šumskim putem 15-ak minuta skoro da se stopio s okolnim borovim drvećem Veliki Obelisk, stećak tipa sljemenjak. Poseban dragulj Bakića, izuzetno velik sljemenjak, koji se ističe svojim dimenzijama i obradom.
Stećak je masivan, izveden u formi sljemenjaka s postoljem. Dimenzijama daleko nadmašuje ostale spomenike na nekropoli. Obelisk je kameni blok s krovom (sljemenom) koji imitira kuću ili sarkofag, ukrašen reljefnim motivima karakterističnim za stećke. Ovaj obelisk se smatrao grobom lokalnog vlastelina ili izuzetno važne i bogate osobe iz srednjovjekovnog Olova, vjerojatno direktno povezanog s rudarstvom ili lokalnom upravom. Izrada takvog spomenika zahtijevala je ogromna sredstva i vješte klesare.
Stručnjaci za stećke ovdje su ostajali bez daha. “Ovo je jedan od najljepših spomenika bosanskih”, kazat će Ćiro Truhelka 1889. u Glasniku Zemaljskog muzeja. U monografiji Stećci – kataloško-topografski pregled diviće mu se i Šefik Bešlagić, a u onoj Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka Dubravko Lovrenović će zapisati: “Jedan od najzanimljivijih starih bosanskih spomenika.“
Postojanje sakralnog objekta u Bakićima i nekropola stećaka dodatno potvrđuje da je Olovo bilo gusto naseljeno i ekonomski moćno područje (zbog rudarstva), koje je moglo podržavati izgradnju i održavanje više vjerskih objekata.
Olovo i olovo
Historija Olova neraskidivo je vezana za eksploataciju olovne rude, po kojoj je grad i dobio ime. Rudarstvo je ovdje bilo aktivno tokom različitih epoha i predstavljalo je temelj ekonomije regije.
Rudarstvo u Olovu doživjelo je svoj vrhunac tokom srednjeg vijeka, što je ujedno bio i period nastanka Gospe Olovske kao svetišta, te podizanja stećaka i formiranja moćne ekonomske elite (poput porodica Branković i Brnjaković.
Ključnu ulogu u organizaciji i eksploataciji rudarstva imali su Dubrovčani i Sasi. Dubrovčani su organizirali trgovinu i transport, dok su Sasi donijeli napredne rudarske tehnike. Postojanje ispostave Dubrovačke Republike u Olovu potvrđuje važnost mjesta kao trgovačkog i carinskog centra.
Olovo je bilo izuzetno traženo u Evropi, kako za izradu oružja (municije), tako i za pokrivanje krovova katedrala i crkava. Prihodi od rude olova bili su temelj bogatstva lokalne aristokracije. Ove porodice su, zahvaljujući rudi, stekle međunarodni ugled i moć.
Rudarstvo se nastavlja i pod Osmanlijama, iako se intenzitet proizvodnje mijenjao ovisno o stabilnosti regije i potrebi Carstva. Rudarski centri su i u Osmanskom Carstvu imali poseban status. Međutim, s vremenom i slabljenjem Osmanske uprave, rudarstvo postepeno opada u intenzitetu.
Austrougarska uprava (od 1878.) ponovo revitalizira rudarstvo u BiH, uvodeći moderne metode eksploatacije i istraživanja. Rudarska aktivnost nastavila se i tokom 20. stoljeća, posebno u periodu socijalističke Jugoslavije, kada je industrija bila snažno razvijana. Rudarstvo je predstavljalo okosnicu privrede Olova sve do modernog doba i agresije na RBiH.
Historija kopanja olova tako direktno objašnjava izuzetno bogatstvo regije u srednjem vijeku, koje je omogućilo podizanje velikog svetišta Gospe Olovske i ostavilo za sobom materijalne tragove poput stećaka i međunarodne trgovačke veze.
O trgovačkim vezama svjedoče dokumenti Dubrovačkog arhiva koje detaljno opisuju prisutnost i poslovanje Dubrovčana u Bosni, uključujući Olovo, koje se u dubrovačkim spisima spominje pod nazivima “Plumbi” ili “Plumbum”, što direktno ukazuje na njegovu osnovnu djelatnost. U dokumentima se Olovo izričito navodi kao jedno od značajnijih rudarskih naselja (trgova).
Dubrovački trgovci su često bili finansijeri rudarskih radova. Oni bi davali avanse lokalnim rudarima za buduće isporuke rude, čime su kontrolirali proizvodnju i osiguravali monopol nad otkupom. Prisustvo Dubrovčana u Olovu bilo je organizirano kroz stalne kolonije ili ispostave. Ove ispostave nisu bile samo trgovačka skladišta već i carinarnice. U Olovu su postojali dubrovački agenti i carinici koji su naplaćivali porez (tzv. tretina ili trećina profita) na izvoz olovne rude, na osnovu ugovora s bosanskim vladarima.
Trgovina olovom je bila strogo regulirana ugovorima s bosanskim kraljevima ili bosanskom vlastelom (npr. Sandalj Hranić ili Pavlovići), što je Dubrovčanima garantovalo sigurnost i trgovačke privilegije. Olovo je transportirano karavanama (na konjima) do Dubrovnika, odakle se dalje distribuiralo.
Dokumenti bilježe imena dubrovačkih trgovaca koji su bili aktivni u Olovu. Njihova prisutnost obično je trajala duže vremena, formirajući jake ekonomske veze. Ovi trgovci su svjedočili na sudu, pisali testamente i sklapali brakove, ostavljajući tragove o svom svakodnevnom životu.
Osim olova, Dubrovčani su iz Olova, ili prolazeći kroz njega, trgovali i drugim proizvodima, uključujući vosak i kožu, ali je olovo definitivno bilo najvažnije. Dokumenti pokazuju da je Olovo, zahvaljujući rudi, bilo čvrsto integrirano u mediteransku trgovačku mrežu, a Dubrovčani su igrali ulogu ekonomske spone između Bosne i Evrope.
