Ljepota vizantijskih freski u Ravenni, arapsko-normanskih eremita Palerma, uskih uličica centra Córdobe, bazara oko džamije u starom dijelu Sarajeva, sefardske sinagoge u centru Sofije, baptisterij u Parmi s romaničkim freskama i ružičastim mermerom, gazpacho i patlidžani s medom… sve to su sastavni dijelovi Evrope

Georges Brassens, francuski trubadur i nasljednik Françoisa Villona i cijele linije slobodnih i drskih stvaralaca, bio je i veliki filozof. Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama, “Umrijeti za ideje”, nemilosrdna je – i vrlo duhovita – poruga svakom fanatizmu. U jednom od najlucidnijih stihova te pjesme, on objašnjava da umrijeti za neku ideju i nije baš najbolja odluka, jer postoji mogućnost da čovjek završi na onom svijetu zbog pogrešnih uvjerenja: „Ako išta gorko i pusto ima / to je da kad dušu Bogu damo / shvatimo da smo na kriv put pošli / da pogrešne ideje birasmo / umrijeti za ideje? / U redu, ali neka to bude spora smrt.“

Ovaj uvod dolazi kao odgovor na posljednji napad krajnje desnice na sve koji se usude propitivati ideju da Evropa može biti samo kršćanska. Grupa istraživača, uključujući i uglednu profesoricu CSIC-a, Mercedes Garcíu-Arenal, našla se na meti političkih napada jer su se usudili proučavati historiju Kur'ana u Evropi i razne prijevode ove svete knjige od 12. do 19. stoljeća.

Ovaj projekat, koji je dobio grant Evropske unije od 9,8 miliona eura, ne samo da je zaposlio 45 ljudi, već je i dao jasniju sliku o tome ko smo zapravo mi Evropljani: mješavina kultura i religija, jezika i pogleda na svijet – nešto što rastuća desnica odbacuje, kao da postoji samo jedan ispravan način da se bude Evropljanin, a sve ostalo je blasfemija. (A već smo to prošli na ovom izmorenom kontinentu, potresanom tolikim fanatizmima.) Da, nema sumnje u ogroman uticaj kršćanstva na Evropu, ali vrijedi primijeniti Brassensovu teoriju: koje kršćanstvo biramo? Jer lako je moguće izabrati pogrešno.

Kada je Martin Luther 1517. godine zakucao svojih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu, pokrenuo je protestantsku reformaciju, što je izazvalo najdublji raskol u historiji kršćanstva. To je Evropu gurnulo u period ratova i katastrofa koji su desetkovali stanovništvo – istovremeno s Malim ledenim dobom, koje je uništavalo usjeve i pogoršavalo životne uslove.

Evropa se počela oporavljati tek 1648. godine, Vestfalskim mirom, koji je iznjedrio tada revolucionarnu ideju: podanici ne moraju dijeliti vjeru svog vladara. Koncept suživota različitih religija u istom prostoru bio je jedini izlaz da se kontinent ne pretvori u beskrajnu Noć svetog Bartolomeja. Danas u Evropi žive katolici, protestanti, kalvinisti, evanđelici, pravoslavci (sa raznim kultovima i patrijarsima)… Ali i ateisti, pagani, muslimani, Jevreji, budisti… Jedna religija ne može definisati cijeli kontinent.

Ignorisati muslimansko prisustvo i uticaj u Evropi znači ignorisati dio onoga što mi jesmo (da ne govorimo o izumima poput nule). Ne govorimo samo o Al-Andalusu i Osmanskom carstvu: milioni muslimana živjeli su na tlu Evrope i Balkana još od srednjeg vijeka.

Albert Camus, Francuz porijeklom iz Alžira, uvijek je govorio o Evropi kao o mjestu isprepletenom sa mediteranskim svijetom, svjestan da je njena kultura rasla na obje obale tog drevnog mora. I kao što Eduardo Manzano Moreno podsjeća u svojoj knjizi “España diversa”, EU ima čak i prijestonicu koju su osnovali Arapi: Madrid. Evropa ne bi postojala ni bez judaizma, ne samo zbog uticaja na antiku i srednji vijek, već i zbog naučne i kulturne revolucije 19. i 20. stoljeća, koja se ne može razumjeti bez doprinosa te, stoljećima progonjene i kažnjavane, manjine.

Ne možemo zanemariti ni uticaj paganskog svijeta – posljednji pagani u Evropi održali su svoje kultove u tajnosti u baltičkim zemljama sve do 14. stoljeća, i danas se iza većine velikih kršćanskih praznika krije mnogo starije slavlje – uostalom, Božić je samo verzija rimskih Saturnalia. Evropska kultura uključuje i Homera i svetog Tomu Akvinskog, razorni humor Voltairea, ali i srednjovjekovne manastire koji su čuvali rukopise antičkog svijeta, Caravaggia, koji je fanatizam protureformacije pretvorio u umjetnost, i Patinira, koji je oslikavao krizu svijeta na ivici ponora, kao i gazpacho i patlidžane s medom (među mnogim jelima koje su uveli Arapi).

Rimsko carstvo nije nestalo 476. godine kada je opljačkan i napušten sam Rim – preživjelo je na istoku sve do 15. stoljeća, sa prijestonicom u Konstantinopolju. Kako piše naučnica Judith Herrin u knjizi “Bizant – Carstvo koje je omogućilo modernu Evropu”, ta civilizacija „integrisala je paganske, kršćanske, grčke, rimske, antičke i srednjovjekovne elemente.“

„Muslimanski svijet takođe je ključan dio te priče, kao i odnos ljubavi i mržnje između kršćanstva i islama“, ističe ova profesorica sa King’s Collegea u Londonu.

Ljepota vizantijskih freski u Ravenni, arapsko-normanskih eremita Palerma, uskih uličica centra Córdobe, bazara oko džamije u starom dijelu Sarajeva, sefardske sinagoge u centru Sofije, baptisterij u Parmi s romaničkim freskama i ružičastim mermerom, gazpacho i patlidžani s medom… sve to su sastavni dijelovi Evrope.

„Evropska civilizacija je prije svega pluralistička civilizacija“, rekao je Albert Camus u intervjuu o „Budućnosti evropske civilizacije“, objavljenom u trećem tomu njegovih sabranih djela u ediciji La Pléiade. Bio je to tekst iz 1950-ih, kad projekt unije još nije ni krenuo, a Ugovor iz Rima još nije bio potpisan.

Ali Camus je bio u pravu: tajna budućnosti leži u pluralizmu. Sretni smo što živimo u slobodnoj Evropi, nasljednici Vestfalije i Spinoze, koji je još u 17. stoljeću imao hrabrosti da brani ideju da svijet može funkcionisati i bez Boga. Naravno, Evropa se ne može razumjeti bez kršćanstva, ali se isto tako ne može razumjeti bez svih drugih religija i kultura koje su ostavile svoj trag ovdje. Evropa su njeni slobodni ljudi, a ne njena vjerovanja.

Guillermo Altares urednik je rubrike kulture u dnevniku El Pais u kojem je danas i objavio ovaj KOMENTAR.