Samoironična ispovijest o suočavanju vlastite kičme, vjere i testosterona s paradoksima modernog muslimanskog života između hutbe i shoppinga, Istoka i Zapada, dekadencije i ljekovitog meda. Dok pokušavamo spasiti islam od Zapada, a sebe od išijasa, otkrivamo da se duh sve teže uspravlja, da nam je vjera u fazi istegnuća, a moral na fizikalnoj terapiji.

U Zagrebačkoj džamiji nadahnuti subjekt islamskog vjerozakona i hrvatske postojbine objašnjava mi „da islamski svijet propada“ i da ga „mi moramo spasiti“. Zagledam se u ćilime, poklon-sadaku Kraljevine Saudijske Arabije, a on zijeva i klima glavom kao da raspoređuje polumjesece i zvijezde po mapi neba.

„Propada, jaštaradi“, uzdiše.

Lumbalni disk me probode između dva ajeta. Propadam i ja. Ako islamski svijet propada sporo i stoljećima, možda će i moja diskus hernija pronaći novu mladost. Ne mogu spasiti ni svoju kičmu od starenja, a oni bi da spašavaju islamski svijet.

„Moramo spasiti islam od Zapada“, dodaje, kao da je Znameniti Hrvat islamske vjeroispovijesti s bleiburškim evakuacijskim planom u džepu.

„Kako ćeš ga spasiti kad smo i mi na Zapadu?“, upitam ga.

Nastaje misaona pauza proizašla iz tupog pogleda koji je shvatio da se Zagrebačka džamija nalazi u predjelu Zapada.

A da ga spasimo od nas samih?

U džamiji genijalci govore o propasti Zapada, a ispred džamije im parkirani automobili s njemačkim motorima. U Zagrebu džuma počinje u podne, završava u obližnjem kafiću. Nakon hutbe idemo na ćevape, proučavamo reklame za ljetovanje u Španiji, pa pričamo o moralnom padu islamske civilizacije. U isto vrijeme u Abu Dhabiju sve gori od dunjalučkih reflektora i zapadnih modnih brendova. Ako je dekadencija bolest, mi smo njen simptom.

Možda islam nije u opasnosti od Zapada, nego od načina na koji ga zagovaramo dok se selfiramo s baklavama i „halal“ logom na boci skupog parfema. Nismo mi u sukobu civilizacija, nego u sukobu s vlastitom savjesti. Zapad je itekako svjestan da je zapad, mi još mislimo da smo nadolazeći nur s Istoka, a ustvari smo bijedna kopija zapadnih šoping-neona. Možda treba spasiti islam od nas, od našeg marketinga vjere, od našeg ukusa koji zaudara na kič i neiživljenost.

To što se često naziva “spašavanjem islama” uopće nije poziv na očuvanje vjere, nego manifestacija ega pod izgovorom vjere. Svaka krajnost, svaka pompa tog tipa postaje bestijalna uzurpacija svetog, jer čovjek sebi daje Božiju funkciju i misli da čuva ono što je Allah, dž.š., već učinio vječnim. U tom trenutku, nesvjesno, čini se najteži oblik širka – staje se na mjesto Onoga koji je El-Hafiz, Onaj koji čuva. Ispod paravana fatalističke pobožnosti skriva se oholost, pa oni najgorljiviji “branitelji” vjere, bez da to znaju, paradoksalno, postaju najveći bogohulnici.

Poslije sedmičnog farza odem na sajam zdrave prehrane. Dočekuje me natpis „Prirodno rješenje za sve bolesti“. Nečija tetka u pčelarskoj kecelji nudi med za imunitet, med za srce, med za prostatu. Uzimam onaj za prostatu, s polenom i matičnom mliječi, kaže, djeluje već nakon prve tegobe. Odgovorim da mi se svijet ruši, ali prostatu bih još da zadržim. Nasmije se kao da je ugledala rijedak oblik iznenadnog ozdravljenja.

Gotovo je, bliži mi se kraj, tetke mi potom nude med za muškarce s krizom srednjih godina. „Probajte med za andropauzu“, nutkaju me. „Za šta, za koga?“, upitam. „Gospon, to vam je muška menopauza, pad testosterona…“ A ne, ne, meni to ne treba. Ja sam sin svoga babe i unuk svoga dede, ja sam Begović, nama to ne treba! Ovo je čak vrlo bezobrazno, tetka me haman optužila za impotenciju.

Gotov sam, ovo je moj kraj, propadam.

Imam i ja sina, počeo je ozbiljno ašikovati. Još jučer sam mu učio „Ja-sin, ve-l-Kur’ani-l-hakim…“, a sada je postao mladi pohotni ždrebac. Gotov sam, gubim testosterone, moj sin ih dobiva. Ljubav se razmnožila. To mi je jedini rast koji imam u posjedu.

Kupujem teglicu meda i gledam kako pčele u reklamnom videu nadlijeću livadu kao muhadžiri iz prirode. Svi spašavaju nešto – planet, svijest, srce, dušu, probavu. Mi spašavamo islamski svijet i gubimo testosterone.

Kod kuće otvorim teglu i uzmem kašičicu. Med se lijepi za jezik, kao što se nada lijepi za odraslu mušku osobu s krizom srednjih godina. Još je slatko, ali ne topi se više.

Sin šalje poruku: „Babo, upoznao sam jednu ozbiljnu.“ Kćerka lajka neku tursku pjesmu o ljubavi. Na televiziji analitičar objašnjava: „Islamski svijet je u krizi.“

U ogledalu bez perde – i ja.

Ja-sin!