Jedan signal u noći 17. jula 1936. godine značio je početak građanskog rata u kojem su učestvovali i Bošnjaci; tragedija španskog naroda okončana je sa 300.000 mrtvih na bojnom polju kao i sa još 200.000 ubijenih mimo fronta te hiljadama prognanika i zatočenika u zatvorima i koncentracionim logorima  

Malo je datuma koji su toliko sudbonosni, a istovremeno tako zaboravljeni, kao što je 17. juli 1936. godine. Tog dana, na ostrvu Gran Canaria, general Francisco Franco konačno je odlučio da preuzme vodstvo vojne zavjere protiv legitimne Republike – i tako je počeo Španski građanski rat.

Iako se u mnogim udžbenicima kao ključni datum navodi 18. juli, upravo je prethodni dan, 17. juli, dan kada je odlučeno da se povuče okidač koji će izazvati trogodišnji krvavi sukob, smrt stotina hiljada ljudi i četiri decenije fašističke diktature.

Rat je počeo daleko od španskog kopna – u Španskom Maroku, tadašnjoj koloniji. Tamo su nacionalistički oficiri digli ustanak protiv Republike. Lokalno muslimansko stanovništvo, uglavnom lojalno Španiji zbog složenih odnosa kolonijalne zavisnosti, u određenim dijelovima priklonilo se ustanicima. Istovremeno, Francisco Franco, tada smješten na Kanarskim otocima – svojevrsnom političkom egzilu u koji ga je poslala republikanska vlada – odlučuje se za aktivnu ulogu u pobuni.

Povod za njegov dolazak u Las Palmas, glavni grad Gran Canarije, bio je sahrana generala Amada Balmesa, vojskovođe koji je poginuo dan ranije u misterioznim okolnostima dok je „rukovao pištoljem“. Mnogi historičari smatraju da je ubijen kako bi se uklonila prepreka pobuni. Tog dana, 17. jula, Franco prima kodiranu poruku da je ustanak započeo u Melilli, u Africi. Na taj signal, u tajnim sastancima s drugim oficirima, dogovara konačne korake: preuzimanje aerodroma, komunikacijskih tačaka i lokalne vlasti.

Na aerodromu Gando, već je čekao Dragon Rapide, britanski dvomotorac iznajmljen od strane monarhista i krupnog kapitala u Londonu. Avion, međutim, tog dana nije poletio. Franco je čekao definitivni signal, koji je stigao u noći. Već 18. jula, Dragon Rapide će ga prebaciti u Tetouan, glavni grad Španskog Maroka, gdje će preuzeti komandu nad Afričkom armijom – najvećom silom španske vojske.

U narednim danima, gotovo polovina Španije stavlja se na stranu pobunjenika. Tako počinje građanski rat koji će trajati do proljeća 1939. godine, kada Frankove trupe ulaze u Madrid. Pobjedom nacionalista slijedi sistematska represija nad ljevičarima, republikancima, sindikalistima, Kataloncima i Baskijcima, te početak frankističke diktature koja će trajati do njegove smrti 1975. godine.

U pozadini rata krije se duboka klasna borba. Nakon pobjede Narodnog fronta na izborima u februaru 1936. godine, Španija je krenula putem umjerenih reformi: agrarne reforme, radnička prava, sekularno školstvo, decentralizacija. Za radničke klase – to je bio ogroman napredak. Za zemljoposjedničku elitu, Crkvu i vojsku – egzistencijalna prijetnja. Njihov odgovor je bio vojni puč, zamaskiran kao „obrana od anarhije“.

Sama Republika bila je razjedinjena. Dok su neki branili isključivo demokratske institucije, drugi – anarhisti, trockisti i komunisti – željeli su društvenu revoluciju. Sukobi unutar republikanskog tabora kulminirali su oružanim sukobima 1938. godine, dodatno oslabljujući njihovu poziciju.

S druge strane, nacionalisti su ubrzo ostali bez drugih lidera – generali Sanjurjo i Mola y Vidal poginuli su u avionskim nesrećama, pa je Franco postao jedini vođa. Njegova vojska bila je dobro opremljena, zahvaljujući pomoći nacističke Njemačke i fašističke Italije. U Španiji je testirano oružje koje će se koristiti nekoliko godina kasnije u Drugom svjetskom ratu.

Na strani Republike bilo je javno mnijenje demokratskog svijeta. Hiljade intelektualaca, radnika i antifašista priključile su se borbi. U Parizu je osnovan Međunarodni komitet za pomoć španskom narodu, a iz cijelog svijeta počeli su pristizati dobrovoljci. Tako su nastale internacionalne brigade, među kojima i jugoslavenski bataljon “Đuro Đaković”.

Iz Kraljevine Jugoslavije u Španiju je otišlo oko 1.900 boraca, većinom komunista. Među njima i, zvanično, dvanaest Bošnjaka. Malo jer tada među Bošnjacima nije bio jak komunistički i radnički pokret.

Jedan od najslavnijih bio je Fadil Jahić Španac iz Bijeljine. Stolar po zanatu, borac po uvjerenju, stigao je u Španiju 1937. godine, borio se u mitraljeskom odredu, postao politički komesar i kapetan. Nakon poraza, preživio je logor Vernet u Francuskoj, a 1941. se vratio ilegalno u Jugoslaviju, gdje je učestvovao u otporu protiv nacista.

Tu je bio i Ahmet Fetahagić iz Zavidovića, student u Pragu, koji je kao komandir voda četiri puta ranjen, ali uvijek ostao na prvoj liniji fronta. Suborci su ga zvali „Čelik“. Najpoznatiji među njima bio je tajanstveni Mustafa Golubić, sovjetski agent, poznat i kao „crveni James Bond“. U Španiji je sabotirao falangističke brodove, a zatim prešao u Pariz da razotkrije trockiste. Gestapo ga je 1941. uhvatio u Beogradu i strijeljao.