Ako mezarje mora izgorjeti da bi bilo viđeno onda društvo nije dostojno da se naziva čuvarom vlastite prošlosti. U zemlji koja je preživjela imperije i granice, gdje se pamćenje stoljećima prenosilo više u tišini nego u knjigama, nišan je pečat jednog života, jednog jezika, jednog hrabrog krajiškog naroda. On traži samo jedno: da ga ne zaboravimo, da ga ne pregazimo, da ga ne spalimo. Ako nišani iz 17. stoljeća mogu nestati danas, bez traga, postavlja se pitanje: hoće li naši postojati sutra? Ako nema sistema koji će ih sačuvati, ako nema naroda koji ih obilazi, ako nema institucija koje znaju gdje su – tada pitanje više nije kada će nestati, nego da li smo mi ikada postojali.

Na rubnom području grada Bihaća, tokom nekontrolisanog spaljivanja zaraslog zemljišta, otkriven je mezaristički kompleks koji, prema preliminarnim procjenama, datira iz 17. stoljeća. Lokalitet je do ovog trenutka bio u potpunosti nedostupan javnosti s obzirom na njegovu trajnost i jedinstvenost, te bez pravnog statusa. Vjerovatno nije bio evidentiran kao najstariji ni u arhivima Islamske zajednice, ni u dokumentima Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa Federacije BiH, niti u prostorno-planskim evidencijama Grada Bihaća i Unsko-sanskog kantona. Otkriće je rezultat slučajnih okolnosti, a cijena ovog događaja plaćena je trajnim oštećenjem više nadgrobnih spomenika, objavila je Građanska inicijativa „Krajiški nišani – višestoljetni fenomen Krajine“.

Kako navode, na licu mjesta zatečeni su nišani karakteristični za krajišku sepulkralnu arhitekturu ranog osmanskog perioda: stubaste forme s turbanima, pravilna orijentacija u pravcu Kible, tragovi ornamentike te ostatci ženskog turbeta, što ukazuje na poseban značaj lokaliteta u kontekstu duhovne i društvene organizacije tog vremena.

Paradoksalna činjenica da je otkriće rezultat neodgovornog čina pojedinca, a ne planskog i stručnog istraživanja nadležnih institucija, ukazuje na ozbiljan problem sistemskog nemara prema kulturno-duhovnoj baštini Krajine.

Nišani predstavljaju materijalne dokaze postojanja, vjere, jezika, pismenosti, društvene strukture i estetskih kriterija jedne zajednice. Svaki uništen nišan je nepovratno izgubljen dokaz o kontinuitetu života na ovim prostorima. Mezarja su najstariji arhivi na otvorenom, a njihovo zanemarivanje znači gubitak podataka koje ne mogu nadomjestiti ni pisani ni usmeni izvori. Nišan i mezar su vlasništvo merhuma do Sudnjeg dana i niko nema pravo da ga devastira, uzurpira i oštećuje.

Na ovom lokalitetu pronađena su tri nišana s jasno vidljivim hidžretskim godinama: jedan nišan iz 1057. H. (1635. godine), te dva nišana iz 1163. H.  (1741. godine).

Bihać je ušao u sastav Osmanskog carstva 1592. godine. Prema tome, možemo zaključiti da je najstariji nišan na mezarju postavljen 43 godine nakon osmanskog osvajanja Bihaća. Prema internim saznanjima i komparacijom sa ostalim starim nišanim iz naše arhive, ovo bi trebao biti najstariji nišan na bihaćkom području, službeno zabilježen i evidentiran. 390 godina ovaj nišan traje na ovom podneblju, sa pogledom na Bihać. Mezarje egzistzira na ovom području gotovo 4 stoljeća i svojom trajnošću je starije od Sjedinjenih Američkih Država i njenih gradova.

Ovakav događaj pokazuje krajnju ranjivost naše baštine kada se nalazi izvan institucionalnog vidokruga, bez zakonske zaštite, bez stručnog nadzora i bez javne svijesti o njenoj vrijednosti.

Građanska inicijativa „Krajiški nišani – višestoljetni fenomen Krajine“ ovim putem poziva i zahtijeva od Grada Bihaća i Vlade Unsko-sanskog kantona hitno mapiranje, evidentiranje i privremenu zaštitu svih napuštenih i neobilježenih mezarja na području Krajine, sa prioritetnom obradom ovog lokaliteta. Od Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa FBiH traže provođenje stručne procjene, datacije i kategorizacije mezarja kao kulturno-historijskog dobra od posebnog značaja, a od Islamske zajednice u BiH prepoznavanje i obnovu vjerskog dostojanstva lokaliteta, uz saradnju s lokalnim džematima.

“Ako mezarje mora izgorjeti da bi bilo viđeno onda društvo nije dostojno da se naziva čuvarom vlastite prošlosti. U zemlji koja je preživjela imperije i granice, gdje se pamćenje stoljećima prenosilo više u tišini nego u knjigama, nišan je pečat jednog života, jednog jezika, jednog hrabrog krajiškog naroda. On traži samo jedno: da ga ne zaboravimo, da ga ne pregazimo, da ga ne spalimo. Ako nišani iz 17. stoljeća mogu nestati danas, bez traga, postavlja se pitanje: hoće li naši postojati sutra? Ako nema sistema koji će ih sačuvati, ako nema naroda koji ih obilazi, ako nema institucija koje znaju gdje su – tada pitanje više nije kada će nestati, nego da li smo mi ikada postojali. Ovo otkriće nije povod za senzacionalizam, već za trezvenu, ozbiljnu reakciju. Ne tražimo da se kažnjava onaj koji je zapalio mezarje. On je to činio u neznanju. Njegov čin, iako destruktivan, otvorio je vrata jednom važnom otkriću. I zbog toga ovo nije priča o grešniku, nego o greškama koje pravimo svi zajedno

Mezarje je zasigurno bilo jedinstveno i otporno u svakom smislu, preživjelo sve ratove unazad 3 stoljeća. Čini se da nije otporno na mir i dokonost”, saopćeno je iz Građanske inicijative „Krajiški nišani – višestoljetni fenomen Krajine“.