Vatikan je oduvijek imao informacije o slučajevima pederastije u svijetu, zna mnogo više nego što priznaje i nikada nije rekao ono što zna. To dokazuju papiri pronađeni u međunarodnoj istrazi njemačkog lista Correctiv, u saradnji sa listovima EL PAÍS, američkim Boston Globeom, portugalskim Observadorom i kolumbijskom Casa Macondo

Međunarodna istraga u kojoj je učestvovao madridski list El Pais, zasnovana na internim i neobjavljenim dokumentima Dikasterija za nauku vjere, otkriva sistemske propuste i prikrivanja. Jedno pitanje i dalje ostaje bez odgovora: Sveta stolica nikada nije otkrila slučajeve koje poznaje niti sadržaj svojih registara. Lav XIV, koji tek treba da definiše svoj kurs u upravljanju ovim skandalom, suočava se sa istorijskim izazovom transparentnosti.

Vatikan je oduvijek imao informacije o slučajevima pederastije u svijetu, zna mnogo više nego što priznaje i nikada nije rekao ono što zna. To dokazuju papiri pronađeni u međunarodnoj istrazi njemačkog lista Correctiv, u saradnji sa listovima EL PAÍS, američkim Boston Globeom, portugalskim Observadorom i kolumbijskom Casa Macondo.

Oni bacaju novo svjetlo na vatikanske arhive Dikasterija za nauku vjere i nekadašnjeg Svetog ureda (Sant’Uffizio), koji su i dalje zatvoreni za istraživače i dostupni tek malobrojnima. „Ući tamo je nemoguće“, potvrđuje jedan svećenik kanonista koji je to pokušao u nekoliko navrata. Štaviše, različiti izvori ukazuju na postojanje još tajnijeg arhiva koji čuva najteže i najosjetljivije slučajeve.

Slika koja izranja ukazuje na to da je Vatikan u svakoj zemlji imao više informacija o zlostavljanjima nego što priznaje, iako je decenijama tvrdio da su u Rim stizali tek rijetki slučajevi, te da je masovniji priliv počeo tek 2001. godine. Bila je to godina kada su, pred razmjerima skandala, nove vatikanske norme obavezale biskupije širom svijeta da ih dostavljaju. Međutim, ova istraga pokazuje da su neki slučajevi ipak stizali, skriveni pod temama koje su govorile o nečem drugom, poput dispenzi ili zabrana ispovijedanja.

Najstariji dokumenti koji se sada ekskluzivno objavljuju potiču iz tridesetih godina prošlog vijeka u Njemačkoj. Pred rizikom da spisi o sveštenicima pederastima padnu u ruke nacista, neprijatelja Katoličke crkve, naredba je bila jasna: „Spalite sve“. Najrelevantniji papiri odnose se na slučaj Ratzinger, koji je 2010. otkrio The New York Times, jer dokazuju da on nipošto nije razjašnjen: misteriozno pismo budućeg Benedikta XVI iz 1986. godine, kada je bio prefekt Dikasterija za nauku vjere, otkriva da je već tada imao informacije da je jedan svećenik iz njegove bivše biskupije u Minhenu opasni pederast. Štaviše, on je taj predmet procesuirao povjerljivo, mimo protokola. Taj svećenik je nastavio službu u župama i zlostavljao 23 maloljetnika, sve dok slučaj nije isplivao u javnost 2010. godine. Ovaj slučaj otvara više pitanja koja čekaju odgovor.

U augustu 2025. godine, Correctiv je papi Lavu XIV poslao seriju pitanja zajedno sa pronađenim dokumentima. Papa ih je proslijedio Pontifikalnoj komisiji za zaštitu maloljetnika, koja ih je prebacila Dikasteriju za komunikaciju, koji nije odgovorio. Dana 27. januara, pitanja su papi ponovo uručena, ovaj put lično, dok je izlazio iz Castel Gandolfa. Još uvijek nije odgovorio.

Ipak, dolazak novog pontifeksa nudi priliku za promjenu stava Vatikana, za iskorak ka autentičnoj transparentnosti o svemu što zna i o onome što se nalazi u njegovim arhivima. Lav XIV je u svojoj karijeri pokazao osjetljivost prema žrtvama pederastije i podržavao rad novinara. U nekoliko zemalja, zarad istine, Crkva je prihvatila interne revizije, ali Vatikan nije, iako je on najveći centar informacija o ovom skandalu.

Otvaranje arhiva, otkrivanje njihovog sadržaja ili pokretanje sopstvene studije i nuđenje podataka, bio bi odlučujući gest kojim bi Lav XIV pokazao stvarnu volju da se sazna cijela istina o skandalu. „Svaki korak naprijed na ovom putu je korak prema Kristu i prema evanđeoskijoj i autentičnijoj Crkvi“, rekao je ovog ponedjeljka pred Pontifikalnom komisijom za zaštitu maloljetnika.

Priče koje pričaju ovi papiri praćeni u nekoliko zemalja govore o prikrivanju, sporosti i nemaru. Neki su ranije neobjavljeni, a drugi su već bili javni, ali rasuti u lokalnim istragama. Njihovo objedinjavanje nudi cjelovit uvid. Na primjer, otkrivaju kako je u Portugalu prikriven slučaj jednog fratra prijavljenog 1972. godine, koji je devedesetih još uvijek bio aktivan. Isto se dešava i u novijim slučajevima, već pod Benediktom XVI. U Kolumbiji su jedan biskup i Vatikan zataškavali slučaj poznat još od 2004. godine, sve dok svećenik nije uhapšen 2010. U Italiji je drugi slučaj prikrivan decenijama, do 2010. Postoje i frapantni primjeri u dvije američke biskupije, Oaklandu i Springfieldu, te u Australiji. To je samo vrh ledenog brijega dokumenata koji ostaju skriveni u vatikanskim arhivima.

Za nekoliko mjeseci navršiće se 25 godina otkako je skandal pederastije u kleru eksplodirao u januaru 2002. godine u Sjedinjenim Američkim Državama istragom Boston Globea. Od tada se pojavljivao u svim katoličkim zemljama. U Španiji istragom lista EL PAÍS od 2018. godine. Vatikan i posljednje pape su, očigledno, uvijek bili u centru skandala, ali zahtjev za transparentnošću Crkve o hiljadama slučajeva bio je novinarska bitka vođena u svakoj zemlji.

Rezultat je taj da Vatikan do danas nikada nije otkrio informacije koje posjeduje. Vatikanski izvori i istoričari priznaju da se u arhivima Svetog ureda zapravo nalaze svi slučajevi poznati Rimu barem tokom skoro čitavog 19. i 20. vijeka. Treba imati na umu da je Napoleon 1810. odnio arhive i da se vratio samo jedan dio. Ipak, Vatikan nikada nije dao podatke.

U istorijskom pojavljivanju dvojice vatikanskih predstavnika 2014. godine, Komitet UN-a za prava djeteta zahtijevao je detaljne informacije od Svete stolice, a nakon toga to niko više nije učinio. Godine 2010, promotor pravde (tužilac) Dikasterija za nauku vjere, Charles Scicluna, procijenio je da je u Rim stiglo blizu 3.000 slučajeva. Ta cifra je ažurirana u rijetkim, sporadičnim i konfuznim izjavama. Godine 2014, prema izvještaju UN-u, navedeno je 3.420 slučajeva od 2004. do 2013. U 2021. godini, posljednja poznata procjena Dikasterija ukazivala je na 9.000 slučajeva od 2001. godine. Ali to je nepouzdana cifra ako se uzme u obzir da je samo u Španiji EL PAÍS do sada evidentirao 1.572 optužena, sa skoro 3.000 žrtava.

Ono što je jasno jeste da niko ne govori o decenijama prije 2001. godine; to je još veća misterija. Zapravo, Vatikan posjeduje ono što je vjerovatno najveći arhiv nekažnjenih pederasta na svijetu. Ova istraga baca svjetlo na to.

1. Vatikan 1938. pred dolazak nacista: „Spalite sve“

Najstariji dokumenti pronađeni u ovoj istrazi odnose se na ključni trenutak njemačke Katoličke crkve, uspon nacističkog režima pod Pijom XI. Nalaze se u arhivima Svetog ureda i Državnog sekretarijata, otvorenim za istraživače, a dostavio ih je istoričar Davide F. Jabes. Veoma su značajni jer otkrivaju da je već tada postojala tečna komunikacija između Vatikana i biskupa o slučajevima pederastije, te da je za Crkvu to bila opasna informacija koju je trebalo sakriti.

Sveti ured je oduvijek vodio ove procese od 16. vijeka i Rim je centralizovao sve slučajeve, iako su ih biskupije mogle kriti. U modernom dobu to je počelo biti regulisano instrukcijom iz 1922. godine, ažuriranom 1962. godine, Crimen Sollicitationis, za seksualna zlostavljanja u okviru ispovijedi, koja je u svom petom poglavlju (Crimen pessimum) izričito pominjala pederastiju. Prema istoričarima, ova norma je donesena dijelom i zato što se u jednoj evropskoj zemlji početkom 20. vijeka pojavilo mnogo slučajeva, sa „impresivnom učestalošću“, prema Svetom uredu: bila je to Španija.

U Njemačkoj tridesetih godina ove informacije su bile veoma opasne ako bi pale u ruke nacista. Hitlerov režim je proganjao Crkvu kampanjama diskreditacije, a zlostavljanje maloljetnika bila je jedna od najčešće korištenih optužbi. Ovo je dobro istraženo, ali mnogo manje se znalo o tome kako se Crkva kretala iznutra.

Dokumentacija ukazuje da već u avgustu 1936. biskup Kelna piše Svetom uredu tražeći dozvolu da prekrši pravila i u samoj biskupiji riješi četiri slučaja svećenika pederasta, slijedeći kanonski zakon, bez potrebe da bilo šta ostavlja napismeno ili šalje u Rim. Važno je istaći da je to trenutak kada su na čelu Crkve i dvije buduće pape, koji već tada upravljaju ovim poslovima. Jedan je državni sekretar, kardinal Eugenio Pacelli, koji će postati Pijo XII (1939–1958), a drugi je njegov „broj dva“, Giovanni Battista Montini, koji će biti izabran za Pavla VI 1963. godine.

Pacelli, koji je bio nuncij u Njemačkoj, podržao je molbu biskupa Kelna, koji u januaru 1937. traži da se ovaj sistem primijeni na sve slučajeve. U odgovoru, Sveti ured mu daje dozvolu nakon konsultacija sa Pijom XI, koji daje svoj pristanak. Treba obratiti pažnju na detalj koji će biti važan u svim narednim dokumentima: broj protokola, 421/1936. Prva cifra označava broj predmeta u godini otvaranja, a druga samu godinu. Ova numeracija je nit u lavirintu arhiviranih slučajeva:

„Pismima ove Vrhovne Svete Kongregacije od 6. avgusta 1936, br. 421/1936, Vašoj Uzoritosti je bilo odobreno da se, u pogledu četiri slučaja dogodila u Nadbiskupiji Keln, procesi mogu voditi prema normama svetih kanona, ostavljajući po strani napomenu iz Instrukcije ove Svete Kongregacije.

S obzirom na to da su se dogodili i drugi slučajevi i da postoje isti razlozi koji savjetuju usvajanje istog načina postupanja, pismima od 3. januara ove godine, Vaša Uzoritost je zatražila da se i dalje može koristiti ranije dodijeljena povlastica za samo četiri slučaja, te da se ona produži dok god traje trenutno stanje između Crkve i građanskog režima.

Stoga, nakon što je o ovoj molbi obaviješten Vrhovni prvosvećenik na audijenciji kod presvijetlog gospodina asesora 5. februara, Presveti Otac se udostojao milostivo prihvatiti navedenu molbu.“

Situacija se brzo pogoršala i poduzete su ekstremne mjere. Nekoliko dokumenata ukazuje kako je, pred aneksiju Austrije od strane nacista (Anschluss 1938), biskupima te zemlje naređeno da se otarase kompromitujuće dokumentacije o seksualnim zlostavljanjima klera. Dana 14. marta 1938, dan nakon aneksije, austrijski biskup Alois Hudal, koji je s druge strane imao afiniteta prema nacističkoj ideologiji, otišao je u Vatikan i ostavio hitnu rukom pisanu bilješku monsinjoru Montiniju:

„Tražim da se možda šifrovanim telegramom pošalje obavijest Nuncijaturi u Beču kako bi sav materijal koji se odnosi na slučajeve nemorala od strane svećenika, čuvan u biskupskim kurijama i arhivima kongregacija i redova u Austriji, bio odmah i bez izuzetka uništen, te da se takođe uklone pripadajući brojevi protokola. (…) Stvar je izuzetno delikatna, ali vrlo hitna.“

Naredba, koja naglašava važnost uništavanja brojeva protokola – dakle, dokumentarnog traga – brzo je proslijeđena, što odražava druga interna rukom pisana bilješka. Papa je odmah obaviješten:

„Sinoć je Njegova Ekscelencija monsinjor Ottaviani naložio monsinjoru [nečitko] da zamoli Njegovu Ekscelenciju monsinjora Montinija da odmah ode kod Svetog Oca kako bi mu predložio, u ime Svete Kongregacije Svetog ureda, slanje osobe od povjerenja u Beč, koja će obavijestiti nuncija da odmah proslijedi svim ordinarijima u Austriji Naredbu Svetog ureda o momentalnom spaljivanju svog materijala koji bi postojao u dotičnim kurijama o slučajevima nemorala, bez izuzetka, za svećenike i redovnike.

Ordinariji će se pobrinuti da sačuvaju samo imena osoba čiji se spisi uništavaju na listi koja se mora sačiniti za ovu priliku, a takođe će se pobrinuti da unište i pripadajuće protokole…“

Ove bilješke nemaju broj protokola jer nisu zvanični dokumenti, već interna radna zapažanja. Ipak, kasnije su arhivirane sa brojem ispisanim olovkom. Najviši u nizu je 29, ali postoji samo šest dokumenata; većina nedostaje.

U papirima Državnog sekretarijata, već pod Pijom XII, pojavljuje se i zapis o toj direktivi, sa datumom iz 1935. godine, kada je predmet otvoren:

„Beč: Naredba da se spali sav arhivski materijal koji se tiče slučajeva nemorala redovnika i svećenika.“

Uništavanje kompromitujućih dokumenata bila je praksa koju je Sveta stolica primjenjivala u kritičnim trenucima, nakon traumatičnog iskustva Napoleonove pljačke. U Drugom svjetskom ratu slične odluke su donošene u zemljama Istoka pred dolazak sovjetskih trupa. Gotovo svi ovi dokumenti su ranije neobjavljeni i malo poznati. Ova tema je jedva izašla iz naučnih krugova. „Ispitivali su ih akademici, ali uglavnom u okviru unutrašnjih debata u Crkvi i nikada nisu detaljno analizirani kako bi odgovorili na fundamentalno pitanje: kako je zapravo funkcionisao institucionalni sistem zadužen za suđenje u slučajevima seksualnog zlostavljanja koje su počinili sveštenici?“, objašnjava Jabes.

„Zanimljivo je da, uprkos svim pravilima i kanonskom pravu, na čelu Crkve tada stoje osobe koje odlučuju da sve to nije važno, jer je Crkva u opasnosti i treba učiniti bilo šta da se odbrani“, primjećuje Jabes. Ističe da je Pacelli jasno rekao biskupima da rade kako žele i više nije bilo procesa. „Doslovno kaže: ‘Činite onako kako vas Duh Sveti nadahne'“, rezimira Jabes.

Bilješka u drugom dokumentu iz aprila 1938. ukazuje na zabrinutost da se ne ostavi trag: „Nije poslato jer je juče, 11. aprila, biskup Münstera došao u S.O. (Sveti ured) i izjavio da preferira usmenu komunikaciju kako ne bi čuvao dokumente ove vrste“.

„Glavna briga nije bila priznavanje nasilja koje su pretrpjele žrtve, već očuvanje crkvenog reda i zaštita reputacije klera“, smatra istoričar. Jabes vjeruje da je to i zbog toga što su, u vizuri tih godina, „i žrtva i agresor bili krivi, jer se radilo o nečistom činu; nije bilo žrtve, bila su dva grešnika, i moglo se progledati kroz prste“. „Marginalizacija žrtava nije bila samo slučajan rezultat teških političkih okolnosti, poput onih u nacističkom režimu, već strukturna posljedica načina na koji je problem definisan i tretiran unutar pravne i institucionalne kulture Crkve“, ističe on.

Bilješka od 7. marta 1946. pokazuje da je Pijo XII zadržao ovu liniju u prvim poslijeratnim godinama: „Rem remittendam esse prudentiae Episcoporum“ (Stvar treba prepustiti razboritosti biskupa).

Ova epizoda, unutar ratnog izuzetka, ukazuje na to da je o ovim procesima postojala razmjena informacija između Rima i biskupija u svijetu. To je bila uobičajena praksa dok se sve nije promijenilo od 1965. godine, sa Drugim vatikanskim saborom, koji je modernizovao Crkvu. Djelimično je to bilo zaslugom mladog njemačkog svećenika pozvanog da igra veliku ulogu u budućnosti, Josepha Ratzingera. Bio je asistent kardinala Fringsa i sa njim jedan od inicijatora reforme Svetog ureda, koji je promijenio ime u Kongregacija za nauku vjere, kako bi napustio svoj inkvizitorski profil u korist pastoralnijeg pristupa. Razmišljalo se prvenstveno o teološkoj debati, ali rezultat je bio taj da je organ prestao biti sud i prestao voditi kaznene procese za takozvane rezervisane delikte. U stvarnosti, instrukcija Crimen Sollicitationis je i dalje bila na snazi, ali je bila toliko tajna da je bila gotovo nepoznata. Prešlo se na rješavanje slučajeva pederastije na decentralizovan i „terapeutski“ način.

Upravo u tim decenijama kuva se veliki skandal pederastije, koji raste u svakoj biskupiji bez suzbijanja. Kuriozitet je da je upravo Ratzinger taj koji je kasnije, kao prefekt Kongregacije za nauku vjere od 1982. godine, shvatio da je sistem bio pogrešan. Ali istina je da je on i sam bio dio tog sistema.

2. Slučaj Ratzinger, još uvijek nerazjašnjen: Misterija soka od grožđa

Ratzingerovo upravljanje dok je bio nadbiskup u Minhenu, između 1977. i 1982. godine, počelo se dovoditi u pitanje člankom u New York Timesu u martu 2010: objavljeno je da je 1980. predsjedavao sastankom na kojem je u biskupiju primljen Peter Hullermann, svećenik pederast prebačen iz Essena, gdje je dobio tri prijave za zlostavljanje, kako bi primio terapiju, a koji je potom ponovo napastvovao maloljetnike. Ratzinger, koji je tada već bio papa kao Benedikt XVI, negirao je da je znao detalje slučaja.

Stvar se zakomplikovala u januaru 2022. godine kada je interna revizija koju je nadbiskupija Minhena povjerila advokatskoj kancelariji Westphal Spiker Wastkl (WSW) istakla da je Ratzinger poznavao najmanje četiri slučaja svećenika pederasta. Konkretno, u slučaju Hullermanna, izvještaj ga je optuživao da istražnoj komisiji nije rekao istinu izjavivši da nije bio na tom sastanku 1980. godine. Ratzinger, koji se do tada već povukao sa mjesta pape i živio u Vatikanu, kasnije je priznao „nenamjernu“ grešku u svom odgovoru. Pripisao je to saradniku, priznao da je zapravo prisustvovao sastanku i zamolio žrtve za oprost zbog mogućih grešaka. Umro je u decembru te godine.

Ali u reviziji iz 2022. postojao je još jedan element od interesa koji je dobio malo pažnje. Generalni vikar Minhena 1980. godine, Gerhard Gruber, bio je onaj koji je 2010. preuzeo odgovornost za ponovno uključivanje svećenika pederasta u službu, ali je deceniju kasnije, u svojoj izjavi za WSW, tvrdio da je bio primoran na to: „Morao sam preuzeti isključivu odgovornost da zaštitim papu“. Rekao je da je bio „pod pritiskom da izda tu izjavu“.

Ubrzo nakon toga, u februaru 2023, Correctiv i Bayerische Rundfunk (BR) otkrili su zanimljiv dokument, do tada nepoznat i koji takođe nije imao odjeka izvan Njemačke: dokazivao je da je Ratzinger zapravo već 1986. znao da je taj svećenik pederast. Bio je u Rimu, od 1982. prefekt Kongregacije za nauku vjere, i odgovorio je na molbu minhenske nadbiskupije. Pitali su ga može li Hullermann služiti misu sa sokom od grožđa, umjesto vina, zbog problema sa alkoholizmom. Ratzinger je dao dozvolu:

„…navedeni kapelan ima dozvolu da slavi svetu misu pojedinačno sa prirodnim sokom od grožđa, bilo svježim ili zamrznutim fermentacijom ili drugim metodama koje ne mijenjaju njegovu prirodu.

Odgovornost je Vaše Uzoritosti da osigurate da korišteni proizvod ispunjava ovdje navedene smjernice. (…) Sve norme utvrđene u ovom pismu važe isključivo dok traje bolest.“

Ali zapravo, kao što dokument pominje, ovaj svećenik je imao i druge „probleme“: pismo koje je stiglo u Rim sadržavalo je izvještaj koji je opisivao njegovo zlostavljanje maloljetnika i činjenicu da su ga njemački sudovi osudili nekoliko mjeseci ranije. Nakon što je Ratzinger dao dozvolu da Hullermann ostane aktivan, on je raspoređen na rad sa starijim osobama, ali se već u oktobru 1987. vratio normalnom vršenju službe sve do 2010. godine, kada se penzionisao nakon informacija New York Timesa.

Nakon povratka u službu, seksualno je zlostavljao nekoliko maloljetnika na svom sljedećem odredištu, u Garchingu na Alzu, u Gornjoj Bavarskoj, gdje je proveo 20 godina, do 2008, kada je prebačen u Bad Tölz. Do danas su dokumentovane 23 žrtve ovog svećenika. Otvorena su dva procesa po tužbama žrtava, 2022. i 2024. godine, u Traunsteinu i Essenu. Prvi je još uvijek u toku, a drugi je u prvom stepenu rezultirao odštetom od 40.000 eura podnosiocu tužbe.

Kontekst tog pisma je ključan: 1986. godine svećenik je upravo bio osuđen u Ebersbergu na godinu i šest mjeseci zatvora (uslovno) zbog zlostavljanja maloljetnika pod dejstvom alkohola. Psihijatar je preporučio nadbiskupiji da mu zabrani alkohol i drži ga dalje od maloljetnika. Međutim, pojavio se problem kako slaviti misu bez vina. Odatle molba Rimu za posebnu dozvolu. Portparol nadbiskupije Minhena potvrdio je da je molba koju su poslali Ratzingeru objašnjavala seksualne delikte svećenika.

Pismo iz 1986. sa Ratzingerovim odgovorom oduvijek je bilo u Hullermannovom dosijeu u Minhenu, i ko god ga je konsultovao 2010. kada je skandal izbio, morao ga je vidjeti. Ali čuvano je u tajnosti. Da je tada izašlo na vidjelo, možda bi uticaj na pontifikat Benedikta XVI bio mnogo veći.

Pismo takođe nije objavljeno u reviziji iz 2022. godine. Advokatska kancelarija WSW je samo navela da se Hullermann vratio u službu uz odobrenje Rima. Nakon otkrića dokumenta, tvrdili su za Correctiv da nisu uključili pismo u svoju studiju jer je njihov mandat bio „isključivo ispitivanje kardinala Ratzingera u njegovom radu za nadbiskupiju Minhena i Freisinga, a ne njegov kasniji rad“.

Ali otkrićima o ovom pismu tu nije kraj. Postojao je jedan čudan detalj: nije imalo broj protokola. Svi konsultovani vatikanski i kanonski izvori ukazuju na to da je to potpuno anomalno. Ratzinger je bio veoma pedantan, teško je povjerovati da se radilo o zaboravu, već se prije radi o povjerljivom dokumentu. To ponovo dozvoljava sumnju da se svi slučajevi nisu evidentirali uobičajenim putem, a neki su ostajali po strani, u tajnosti.

Zato, zvanično, Vatikan o ovom slučaju saznaje tek 2010. godine, kada ga otkriva New York Times i kada nadbiskupija Minhena to saopštava Rimu: godina protokola u Hullermannovom predmetu je 2010. Kao da su u Dikasteriju za nauku vjere tek tada saznali. Ali ovo pismo otkriva da je Ratzinger to znao najmanje 24 godine ranije. Osim toga, reagovao je brzo: odgovorio je nakon tri mjeseca. Kako će se vidjeti u nastavku, to je u suprotnosti sa drugim slučajevima u Dikasteriju gdje su na odgovore čekali godinama.

Na upit o ovom pismu, Vatikan nije odgovorio. Nije odgovorio ni Georg Gänswein, Ratzingerov bivši lični sekretar, koji je u jednom njemačkom mediju ovaj dokument nazvao „nevažnim“. Godine 2023. objasnio je u jednom intervjuu da je uništio sva Ratzingerova privatna pisma, prema uputstvu iz njegovog testamenta. Na pitanje kako je znao šta da uništi, odgovorio je: „Benedikt XVI je bio vrlo metodičan čovjek, takođe i u pogledu arhiva. Bilo mu je sasvim jasno na šta misli pod privatnim pismima“.

Jedan od savjetnika Benedikta XVI, Stefan Mückl, odgovorio je 2022. da prefekt Dikasterija za nauku vjere može potpisati dokumente „bez dubokog poznavanja njihovog konteksta“. Po njegovom mišljenju, to što je Ratzinger potpisao to pismo ne znači da je poznavao Hullermannova zlostavljanja. „Prefektu se redovno dostavlja fascikla sa potpisima, manje ili više obimna, koja sadrži samo dokumente koji zaključuju postupak, ali ne i pripadajuće spise“, tvrdio je. Vatikanski izvori to negiraju. S druge strane, ako je to bila rutina, još manje se može objasniti zašto pismo nema broj protokola.

Ovaj slučaj je dio tog perioda konfuzije, od 1965. do 2001. godine, u kojem je opšta praksa bila da svaka biskupija sama rješava slučajeve pederastije i ne prijavljuje ih Rimu. Upadljiv je kontrast sa efikasnošću i strogošću koju je Ratzinger pokazivao u progonu i kažnjavanju disidentskih teologa. Ali istina je da su slučajevi ipak stizali, kao što pokazuje ova epizoda, a neki su držani izvan zvanične evidencije.

3. Spisi koji prikrivaju zlostavljanja: Slučaj skriven decenijama u Portugalu

Pronađeni dokumenti su samo nekoliko komadića mozaika u kojem nedostaju hiljade, ali ocrtavaju opštu sliku o tome kako je Crkva postupala decenijama. Sam Vatikan priznaje da je to upravljanje bilo puno grešaka. Godine 2010, kada se pojavio slučaj Ratzinger, objavio je Istorijski uvod u problem u kojem se navodi: „Period između 1965. i 1983. (godina objavljivanja novog Kodeksa kanonskog prava) bio je obilježen razilaženjem mišljenja među kanonistima (…). Preferirao se pastoralni stav prema neprikladnom ponašanju; neki su smatrali kanonska suđenja anahronim. Terapijski model je često preovladavao u tretmanu slučajeva (…). Očekivalo se da biskup bude sposoban da liječi umjesto da kažnjava, (…) ponekad bez adekvatnog razmatranja mogućnosti ponavljanja djela“.

Te godine je i sam Benedikt XVI priznao isto u knjizi-intervjuu sa novinarom Peterom Seewaldom: „Od sredine šezdesetih godina (kanonsko krivično pravo) jednostavno je prestalo da se primjenjuje. Vladala je svijest da Crkva više ne treba da bude Crkva prava, već Crkva ljubavi, koja ne treba da kažnjava (…) Tada se i među veoma dobrim ljudima javilo čudno pomračenje misli“.

Zbog svega toga, Vatikan je uvjeravao da je nakon Drugog vatikanskog sabora „Kongregaciji za nauku vjere predstavljeno malo slučajeva“ pederastije. „Neki su bili povezani sa zloupotrebom sakramenta pokore; neki drugi su možda poslati među molbama za oslobađanje od svešteničkih obaveza ili celibata“, objašnjeno je.

To znači da su postojala najmanje dva puta kojima su stizali slučajevi zlostavljanja, skriveni pod drugim temama: kada su se javljali u kontekstu ispovijedi i kada su bili razlog za traženje napuštanja sveštenstva. Prva od ovih pretpostavki je pozadina, na primjer, pisma na latinskom koje je Ratzinger poslao 1991. godine nadbiskupu Lisabona, Antoniu Ribeiru, do sada neobjavljenog:

Ovaj dokument nosi datum 11. septembar 1991. godine, ali broj protokola (174/72) otkriva da se radi o predmetu otvorenom 1972. godine, dakle, o slučaju poznatom 19 godina ranije, a koji nije prijavljen vlastima.

„U pismu od 16. jula 2016. (vjerovatno greška u originalu, misli se na raniju godinu, prim. prev.), Vaša Uzoritost je zatražila rehabilitaciju oca [identitet anonimizovan], OFM, za slušanje ispovijedi vjernika.

S tim u vezi, sa velikim zadovoljstvom vas obavještavamo da je ovaj Dikasterij, nakon što je uredno razmotrio sve okolnosti slučaja i uvažio relevantne informacije koje je dostavila Vaša Uzoritost, donio sljedeći Dekret:

‘Za milost da, prema molitvama, vlč. [identitet anonimizovan], svećenik Reda male braće, može biti rehabilitovan za slušanje ispovijedi vjernika, ograničavajući se, međutim, na crkvene teritorije Lisabonskog patrijarhata’.

Kada saopštite ovu odluku zainteresovanom, Vaša Uzoritost će ga ljubazno podstaknuti da se trudi da uzvrati na dobrotu Svete stolice autentičnim svešteničkim životom.“

Potpisao: Joseph Ratzinger.

Kao i u drugim slučajevima, broj protokola je razotkrivajući: predmet je otvoren 1972. godine, ništa manje nego 19 godina ranije. Zaključuje se da je ovom franjevcu, J. E. B. O., bilo zabranjeno ispovijedanje nakon optužbi za zlostavljanje u to vrijeme.

To je slučaj koji je izašao na vidjelo u istrazi koju je naručila Crkva u Portugalu, objavljenoj 2023. godine. U izvještaju se pojavljuje sa anonimnim podacima, ali odgovara svjedočenju žene koja je 1956. imala 6 godina i ispričala kako ju je ovaj fratar seksualno zlostavljao u Torres Novasu. Takođe je tvrdila da ga nikada nije prijavila lisabonskoj nadbiskupiji. To znači da je postojala i druga, nepoznata žrtva.

Lisabonska nadbiskupija je odgovorila da u svojim arhivima nema nikakvih informacija o tom slučaju. Franjevci u Portugalu tvrde da red za to nije znao do 1972. godine, i to preko nadbiskupije. Štaviše, ističu da je onaj ko je bio njihov provincijal 1991. godine, Antônio Montes Moreira, te godine saznao za optužbe protiv fratra jer mu je to rekao drugi redovnik „koji je održavao kontakte sa dikasterijima Svete stolice“. Preporučio mu je da traži opoziv zabrane ispovijedanja i zato je pisao nadbiskupu Lisabona, koji se pak obratio Ratzingeru.

Ovaj primjer ilustruje kako su slučajevi pederastije stizali u Rim, iako to nije činjeno eksplicitno iz tog razloga. Ali, ako je vjerovati objašnjenjima reda, to su bili toliko tajni postupci da čak ni starješina reda nije bio u toku. Time se ne razumije dobro kako se mogla nadzirati primjena tih naredbi.

U intervjuu iz marta 2010. godine, promotor pravde Dikasterija za nauku vjere, Charles Scicluna, objavljenom na vatikanskom sajtu, izjavio je da „između 1975. i 1985. godine nema podataka da je našoj Kongregaciji dostavljena bilo kakva obavijest o slučajevima pederastije od strane klerika“. Štaviše, objasnio je da je nakon proglašenja Kodeksa kanonskog prava 1983. godine „postojao period neizvjesnosti oko liste delicta graviora (najtežih delikata) rezervisanih za nadležnost ovog dikasterija, i tek sa motu proprio iz 2001. godine delikt pederastije je ponovo prešao u našu isključivu nadležnost“.

Ali papiri dokazuju da su slučajevi ipak stizali. Koliko ih je bilo, koliko ih je arhivirano u Vatikanu? Postoje i drugi slučajevi poput onog u Portugalu, skriveni u spisima koji su govorili o nečem drugom. Druga formula koja ih je skrivala, molba za dispenze kako bi svećenik ili redovnik napustio sveštenstvo, takođe je bila veoma korištena.

4. Prikrivanje i birokratija: Kalifornija, Illinois, Australija

Kao što je istakao Scicluna, popustljivost prema slučajevima pederastije nije prestala ni sa kanonskim kodeksom iz 1983. godine. On je utvrdio da se crkveni krivični procesi vode u biskupijama; žalbe na Rimskoj roti; a prigovori protiv dekretima u Kongregaciji za kler, gdje se stoga takođe kriju brojne informacije.

Dikasterij za nauku vjere je ostajao po strani, ali se bavio molbama za dispenzu od sveštenstva, kojih je bilo sve više. Osamdesetih godina počeli su vrtoglavo rasti slučajevi pederastije u Crkvi u SAD-u, koji su se rješavali vansudskim nagodbama i odštetama, a pred brojnim slučajevima povratništva, biskupi su pribjegavali traženju dispenze kako bi riješili problem.

„Želeći izbjeći tehničke komplikacije utvrđenih procedura, (…) pribjegavalo se tome da krivac ‘dobrovoljno’ zatraži napuštanje svešteničke službe. Na taj način se dolazilo do istog ‘praktičnog’ rezultata izbacivanja subjekta iz sveštenstva, izbjegavajući istovremeno ‘gliste’ pravne procedure“, priznao je 2010. godine u članku u Osservatore Romano Španac Juan Ignacio Arrieta iz Opus Dei, tadašnji i sadašnji sekretar Pontifikalnog savjeta za zakonske tekstove.

Ratzinger, na čelu Dikasterija za nauku vjere od 1982. godine, shvatio je da se na taj način ne zadovoljava pravda. Zato je počeo odbijati dispenze koje su mu stizale, prvenstveno iz SAD-a, iako je to značilo dodatno odugovlačenje rješenja problema. Kao u ovom njegovom pismu iz 1985. godine o slučaju svećenika Stephena Kieslea u Oaklandu, Kalifornija:

„Ekscelencijo, nakon što sam primio vaše pismo od 13. septembra u vezi sa slučajem dispenze od svih svešteničkih dužnosti velečasnog Stephena Millera Kieslea iz ove biskupije, smatram se obaveznim da vam saopštim sljedeće.

Ovaj Dikasterij, iako smatra izuzetno važnim argumente navedene za traženu dispenzu u ovom slučaju, smatra neophodnim razmotriti dobrobit Univerzalne Crkve uporedo sa moliteljem, te stoga ne može podcijeniti štetu koju bi davanje dispenze moglo uzrokovati zajednici vjernika hrišćana, posebno s obzirom na mladu dob molitelja.

Stoga je neophodno da ova Kongregacija podvrgne ove slučajeve detaljnijem ispitivanju, što će nužno zahtijevati duži period.

U međuvremenu, Vaša Ekscelencija ne bi trebala zanemariti očinsko praćenje molitelja…“

Potpisao: Joseph Ratzinger.

U broju protokola postoji jedan drugačiji detalj: slovo „s“ na kraju broja. Prema konsultovanim izvorima, to znači „sacerdoti“ (sveštenici) i ukazuje upravo na predmete koji su se ticali dispenzi. A koji su se u mnogim slučajevima, zapravo, odnosili na pederastiju. Broj ukazuje da je to bio predmet broj 469 otvoren 1981. godine, iako nisu svi morali biti iz istog razloga i brojani su zajedno sa drugima otvorenim iz disciplinskih razloga.

Ovo pismo otkrio je Associated Press u aprilu 2010. godine, što je izazvalo skandal zbog Ratzingerovog stava koji je tvrdio da traži dobrobit Crkve i pozivao na „očinsko praćenje“ svećenika. Vatikan je samo odgovorio da „nije neobično da postoje izolovani dokumenti sa potpisom kardinala Ratzingera“ i da je pismo izvučeno iz konteksta. Kontekst je bio ovaj vatikanski pravni galimatijas u kojem se u svakom slučaju, bez obzira na birokratiju, prikrivalo svećenike pederaste i nije ih se prijavljivalo.

U ovom slučaju, svećenik pederast je već bio prijavljen i osuđen na tri godine uslovno 1978. godine. Uprkos tome, biskupija je čekala tri godine da zatraži od Rima njegovu suspenziju, kako pokazuje datum otvaranja predmeta, 1981. Sam svećenik je želio napustiti kler, ali je vatikanska sporost odgodila odgovor do 1985, a on je povrh svega bio negativan. Vatikan ga je konačno izbacio 1987. godine. Ali u međuvremenu su mjere kontrole svećenika zakazale i on je nastavio raditi sa maloljetnicima do 1988. Godine 1995. osuđen je na šest godina zatvora, a od 2000. godine su na vidjelo izašle brojne žrtve zlostavljanja iz ranijih godina, počinjenih dok je Vatikan razmišljao hoće li ga izbaciti ili ne.

Isto se dešava u sljedećoj razmjeni pisama 1989. godine između biskupije Springfield u Illinoisu i Ratzingera. Biskup detaljno objašnjava kriminalnu istoriju svećenika Alvina Louisa Campbella, ali budući Benedikt XVI ponovo odbija dispenzu:

„Kasnije, 1985. godine, Alvin Campbell je formalno optužen pred Okružnim sudom okruga Christian za nekoliko delikata seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Izjasnio se krivim. Osuđen je na četrnaest godina zatvora i sada se nalazi u zatvoru.

Okolnosti koje su dovele do odvajanja Alvina Campbella od njegove službe kapelana u vojsci SAD opisane su u priloženoj dokumentaciji. Seksualno zlostavljanje maloljetnika uzrokovalo je njegove otpuste nakon povratka u Biskupiju poslije kapelanske službe. Moj prethodnik, biskup Joseph A. McNicholas, pružio je Alvinu Campbellu psihijatrijsku terapiju, ali ona nije bila efikasna u sprečavanju aktivnosti koje su dovele do njegovog hapšenja 1985.

Zbog ovih građanskih tužbi i drugih proizašlih iz slične aktivnosti Waltera Weertsa, kojem je Sveti Otac nedavno odobrio dispenzu iz kleričkog staleža (CDF/342/88s), Sud u Springfieldu je morao platiti više od milion i petsto hiljada dolara.

Ukratko, bojim se da će Biskupija pretrpjeti još veću pastoralnu štetu i štetu u odnosima s javnošću, a da ne govorimo o većoj finansijskoj šteti.“

Ratzingerov odgovor:

„Ova Kongregacija je primila vaše pismo sa raznim prilozima u vezi sa molbom koju ste podnijeli u ime velečasnog Alvina Louisa Campbella, svećenika vaše Biskupije, da mu se odobri dispenza od obaveza svešteničkog ređenja. U odgovoru, ovaj Odjel mora obavijestiti Vašu Ekscelenciju da se navedena molba ne može prihvatiti jer nedostaje zahtjev samog oca Campbella, kako nalažu važeći propisi.

Kako biste oslobodili Biskupiju odgovornosti za ovog svećenika, možete postupiti u skladu sa normama Kanonskog prava, koje uključuju delikt pederastije među onima koji podliježu specifičnim kaznenim sankcijama, ne isključujući povratak u laički stalež.

Neki su mišljenja da se nakon primjene tako definitivne kazne posljedice bilo kojeg drugog delinkventnog ponašanja velečasnog Campbella ne bi pripisivale Biskupiji.“

Broj protokola, sa još jednim „s“, ukazuje da je predmet otvoren u Rimu 1989. godine, ali u stvarnosti Campbell je već bio uhapšen 1985. i osuđen na 14 godina zatvora. Svećenik je odbijao lično tražiti dispenzu, kako su nalagala pravila, i to je sprečavalo njeno davanje. Zato Ratzinger poziva na njegovo kanonsko procesuiranje. U svakom slučaju, hronologija ne ostavlja sumnju: biskupija je to znala godinama prije hapšenja, jer je bio vojni kapelan i izbačen je iz vojske zbog zlostavljanja maloljetnika, o čemu je vojska obavijestila biskupa.

Osim prikrivanja na lokalnom nivou, ovakvi slučajevi pokazuju da se u Rimu problem savršeno poznavao i da se nije djelovalo. Rijetko se prijavljivalo vlastima i sve se vodilo u tajnosti. I, još jednom, zaključak je da su sve ove informacije takođe arhivirane u Vatikanu i nikada nisu priznate ni otkrivene.

Zanimljivo je primijetiti da je, u slučaju sumnje, Dikasterij za nauku vjere i dalje podsjećao da je stara instrukcija iz 1962, Crimen Sollicitationis, i dalje na snazi. To se potvrđuje u slučaju iz Australije, u obimnoj dokumentaciji koju je na vidjelo iznijela Kraljevska istražna komisija. Biskup Wollongonga piše Ratzingeru u januaru 1998. godine kako bi pitao za proceduru koju treba slijediti u jednom slučaju, ne precizirajući u kojem, jer ne zna da li se norme iz 1962. primjenjuju samo na zlostavljanja u okviru ispovijedi. Odgovorio mu je sekretar Dikasterija za nauku vjere, Tarcisio Bertone:

„U vašem pismu od 28. januara 1998, u vezi sa slučajem svećenika optuženog za seksualno zlostavljanje maloljetnice, pitali ste treba li slijediti proceduru iz ‘Instructio de modo procedendi in causis sollicitationis’ ili se te procedure odnose isključivo na radnje navodno počinjene u kontekstu sakramenta ispovijedi.

Ova Kongregacija odgovara da se u pomenutom slučaju mora slijediti procedura iz Instrukcije, kako je navedeno u petom poglavlju dokumenta (De crimine pessimo).“

Zanimljivo je uočiti broj protokola sa novom varijantom: „NR“. Možda odgovara skraćenici „Non Registrato“ (Neregistrovano), jer je istina da Dikasterij nije otvorio sopstveni predmet. Bio je to slučaj svećenika Johna Gerarda Nestora, postupak koji je godinama skakao iz jedne kancelarije u drugu. Dikasterij za nauku vjere neće otvoriti protokol do 2008. godine, sa brojem 539/2008, otvoren u septembru komunikacijom australijskog biskupa, što ponovo daje sliku o količini slučajeva koji su stigli te godine. Barem je tada Vatikanu trebalo samo mjesec dana da izbaci svećenika. Ali prošlo je 15 godina otkako je australijska biskupija 1993. godine saznala za prve prijave protiv svećenika, koji je uhapšen 1996.

Između je bila duga serija pisama koja svjedoče o vatikanskom birokratskom haosu: nakon upita Rimu, biskup je udaljio svećenika 1998. godine, ali se on žalio i Dikasterij za kler mu je dao za pravo 2000. godine. Naređeno je da se „odmah vrati u službu“. Prefekt je bio kolumbijski kardinal Darío Castrillón Hoyos, koji je sljedeće godine – što se saznalo 2010. – čestitao jednom francuskom biskupu što nije prijavio svećenika pederasta vlastima. Bio je to raširen stav u visokim vatikanskim krugovima u godinama Ivana Pavla II. Apostolska signatura, vatikanski ekvivalent Vrhovnom sudu, utvrdila je 2006. godine da je sve urađeno pogrešno. Ipak, prošle su još dvije godine dok slučaj konačno nije završio u Dikasteriju za nauku vjere.

Ovo je bio samo jedan od stotina slučajeva koji su svake godine stizali u Rim, loše vođeni i loše riješeni. Talas slučajeva iz SAD-a bio je nezaustavljiv, a i sam Ratzinger je shvatao da se problemu pogrešno pristupa preko dispenzi. To dokazuje pismo koje je 1988. godine uputio komisiji zaduženoj za razjašnjavanje primjene zakona, Pontifikalnoj komisiji za autentično tumačenje Kodeksa kanonskog prava: „Ovaj Dikasterij, ispitujući molbe za dispenzu od svešteničkih obaveza, pronalazi slučajeve svećenika koji su se, tokom vršenja svoje službe, ogriješili o teška i skandalozna ponašanja“.

Ukazivao je da je dispenza bila milost u korist podnosioca molbe, dok je u stvarnosti trebalo zadovoljiti pravdu. Nisu ga poslušali. Ipak, skandal je rastao. Godine 1994. Ivan Pavao II je odobrio posebne mjere za SAD, a 1996. ih je proširio na Irsku, kako bi biskupi lakše mogli izbaciti svećenike pederaste. Ali tek u aprilu 2001. godine Ratzinger je uvjerio Wojtylu da centralizuje sve predmete u Rimu, sa novom legislativom. Bilo je kasno: osam mjeseci kasnije, u januaru 2002, eksplodirao je skandal Boston Globea.

5. Sa Benediktom XVI stvari se nisu toliko promijenile: Dva slučaja u Kolumbiji i Italiji

Godine 2005. Ratzinger je postao Benedikt XVI. Usavršio je zakone protiv pederastije, ali su se inercije decenija nastavile. I dalje se prioritet davao spašavanju ugleda institucije i zataškavanju slučajeva. Mnoge biskupije i danas ih ne prijavljuju Rimu, bez ikakvih posljedica.

Vatikan je 2010. godine najavio fundamentalan korak: kada biskup ili redovnički poglavar sazna za slučaj, mora ga prijaviti vlastima. Zapravo, Sveta stolica je tvrdila da je ta norma već interno saopštena i da se primjenjuje od 2003. godine, iako nije objasnila zašto to ranije nije objavila. U svakom slučaju, to se i dalje nije poštovalo. Osim toga, tradicionalni mentalitet je opstajao i u Rimu, što postaje očigledno u ranije neobjavljenim dokumentima slučaja u Kolumbiji, iz ovog pisma Dikasterija za nauku vjere biskupu Pereire, Tuliju Duqueu, iz 2010. godine:

Ovo pismo upućeno biskupu u Kolumbiji je iz septembra 2010. godine, ali broj protokola ukazuje da je predmet otvoren 2004. godine, šest godina ranije. U pismu Dikasterij podsjeća da je 2006. odobrio otvaranje krivičnog postupka zbog pederastije, ali o tome više nije dobio nikakve vijesti.

U ovom dokumentu postoji još jedan čudan detalj – dva različita broja protokola za isti predmet. U svakom slučaju, još jednom, otkrivaju da je prošlo šest godina od otvaranja predmeta 2004. godine, i četiri godine otkako je Dikasterij 2006. odobrio procesuiranje svećenika Jaira Alzatea Cardone, a da nije bilo novih vijesti o slučaju. Biskup je odgovorio rekavši da je poduzeo preventivne mjere i da sve ide veoma dobro. Nije ga prijavio vlastima i 2008. je dozvolio svećeniku povratak u župu i držanje nastave u jednoj školi. Dikasterij za nauku vjere je smatrao slučaj zatvorenim.

U stvarnosti, tužilaštvo je ubrzo nakon toga uhapsilo svećenika, koji je na kraju osuđen na sedam godina zatvora za prvo zlostavljanje iz 2002. godine i novi napad 2008, dok je biskup mislio da ga ima pod kontrolom. Duque je morao davati objašnjenja na suđenju 2012. godine i priznao je prikrivanje slučaja. Prema njegovim riječima, uz saglasnost Vatikana, kako pokazuje snimak ročišta objavljen 2025. u Kolumbiji od strane Casa Macondo:

Biskupove riječi dokazuju da je u mnogim biskupijama i dalje na snazi ostao „terapeutski“ pristup deliktu pederastije i skrivanje od vlasti. U julu 2025. kolumbijski Ustavni sud proglasio je biskupiju Pereira građanski odgovornom i osudio je na odštetu porodici. Osim toga, u istorijskoj odluci za tu zemlju, naložio je tužilaštvu istragu protiv biskupa Tulija Duquea zbog prikrivanja.

Drugi nedavni slučaj, ovaj put u Italiji, pokazuje isti institucionalni nemar i nedostatak osjetljivosti prema žrtvama. To je slučaj svećenika Nella Girauda, koji je u Dikasterij za nauku vjere stigao 2003. godine, dok je Ratzinger još bio na čelu:

„…podnosim sa srcem punim patnje slučaj don Nella Girauda, svećenika ove biskupije. (…) U ovom trenutku svećenik je napustio župu Feglino i zatvorio prihvatnu zajednicu ‘La Lanterna’ na moj zahtjev. Trenutno je prebačen u župu Noli i povjeren svećeniku don Pinettu. Priložena dokumentacija će omogućiti bolje upoznavanje sa detaljima: molim za savjet o stavu koji treba zauzeti, jer svećenik namjerava nastaviti svoj pastoralni rad. Koliko je to moguće, namjeravam izbjeći da ima odgovornosti koje bi ga dovele u kontakt sa djecom ili adolescentima.“

Iako je biskupija Savona to saopštila Rimu 2003. godine, istorija optužbi za zlostavljanje protiv ovog svećenika sezala je daleko u prošlost. To priznaje izvještaj priložen pismu: „prva ozbiljna neprijatnost“ dogodila se 1980. godine i bio je udaljen. Uprkos tome, „kako bi pobijedio svoju bolnu usamljenost“, dozvoljeno mu je da otvori prihvatnu kuću za maloljetnike i organizuje omladinske kampove.

Dikasterij za nauku vjere nije odgovorio na biskupovo pismo do 2006. godine, tri godine kasnije, a iznenađujuće je da je, uprkos zvaničnom narativu tog trenutka i teorijskoj evoluciji normi, rješenje koje je predloženo svećeniku bilo isto kao i uvijek: tražiti suspenziju ili se suočiti sa kanonskim procesom. Ali pošto svećenik nije želio napustiti mantiju, biskupija jednostavno nije učinila ništa. Niti ga je prijavila. Posvetila se duhovnom i psihološkom praćenju svećenika. Biskup, Domenico Calcagno, kasnije je unaprijeđen u kardinala.

Slučaj je konačno izašao na vidjelo 2010. godine, tek kada ga je jedna žrtva objavila u medijima. Svećenik je prijavljen za zlostavljanja počinjena 1986. i 1994. godine, ali su zastarjela. Sa drugom kasnijom prijavom, za slučaj iz 2005, sklopio je nagodbu na kaznu od godinu i po zatvora. Rješenje o obustavi prvog postupka iz 2012. godine bilo je oštro u zaključku da je dokazano sistematsko prikrivanje u biskupiji pod trojicom biskupa: „Ispostavlja se, tužno je to reći, da je jedina briga čelnika kurije bila zaštita ugleda biskupije prije nego fizičko i psihičko zdravlje maloljetnika“.

Tek kada se skandal pojavio u medijima 2010. godine, tadašnji prefekt Dikasterija za nauku vjere, Španac Luis Ladaria, pisao je u Savonu da pita, četiri godine nakon posljednje komunikacije, šta se desilo sa slučajem. I tek tada je svećenik zatražio dispenzu, nakon „perioda razmišljanja o sopstvenom pozivu“.

Italija je jedina velika katolička zemlja u kojoj skandal još uvijek nije sistemski obrađen; nijedan medij nije pokrenuo veliku istragu. Žrtva koja je iznijela slučaj iz Savone, Francesco Zanardi, na čelu je organizacije Rete L’Abuso, jedne od glavnih u Italiji za prijavljivanje slučajeva pederastije u kleru, ali nije optimističan: „Ovdje se nikada ništa neće promijeniti“. O internim vatikanskim dokumentima ističe jedan detalj: „Ako primijetite, oni nikada ne govore o žrtvama, one su posljednja stvar do koje im je stalo“.

Benedikt XVI je podnio ostavku 2013. godine, shrvan skandalom pederastije, između ostalog. Franjo, pontifeks do 2025. godine, pokrenuo je strože norme. Ali sistem se i dalje opirao promjenama; mnoge biskupije i dalje kriju svoje slučajeve od Dikasterija za nauku vjere, a prijave koje tamo stignu često se zaglave u birokratiji.

U nekim zemljama Crkva je prihvatila bolne operacije transparentnosti, poput Irske, Francuske, Njemačke i Portugala. Druge, poput Španije, i dalje ih izbjegavaju. Ali veliki paradoks je da Vatikan, odakle polaze zvanični pozivi na istinu i transparentnost, i dalje ne otkriva ono što zna. Lav XIV ima priliku da napravi istorijski preokret.

IZVOR: El Pais