Smrt potpukovnika Ismeta Đuherića, komandanta muslimanske čete „Meša Selimović“ u sastavu Vojske Republike Srpske, podsjetila je na fenomen Bošnjaka koji su tokom Agresije 1992–1995. ratovali u redovima vojske koja je provodila etničko čišćenje i genocid. Đuherić, ekonomista i bivši rezervni oficir JNA, formirao je 1992. kod Dervente jedinicu od 120 Bošnjaka, Hrvata i Srba, koja je djelovala pod srpskom komandom

U Derventi je devetog novembra umro Ismet Đuherić, potpukovnik Vojske Republike Srpske i prvi komandant čete „Meša Selimović“. U ljeto 1992. godine, dok su sela oko Dervente gorjela, a Đuherić je, zajedno s grupom lokalnih muslimana, formirao jedinicu koja će djelovati pod srpskom komandom. Nazvali su je po Meši Selimoviću, personifikaciji velikosrpskog mita o Bošnjacima kao poturčenim Srbima.

Fenomen muslimana u VRS nije nepoznata stvar. U nekoliko mjesta sjeverne Bosne, u Derventi, Brodu, Tesliću, u dijelovima Doboja i oko Bijeljine, zabilježeni su slučajevi u kojima su Bošnjaci, često bivši rezervisti JNA, odlučili ostati i staviti se pod komandu srpske vojske. Razlozi su bili različiti: od lične sigurnosti i zaštite porodice, do uvjerenja da brane „svoj prag“ bez obzira na politiku iznad njih.

Ismet Đuherić bio je jedan od njih. Rođen je u okolini Bosanskog Broda, ekonomista po obrazovanju, Jugosloven po uvjerenju. U Sijekovac je došao sedamdesetih, oženivši kćerku mjesnog berberina i tu ostao. Sedamdesetih godina, Sijekovac je bio bogato selo na rubu Bosanskog Broda. Imalo je fabriku, fudbalski klub… Kada se velikosrpskom agresijom 1992. raspala Jugoslavija, Đuherić je već bio rezervni oficir JNA. Ušao je u kasarnu u Derventi i ponudio svoje usluge vojsci, nekadašnjoj JNA,  koja je već tada postajala VRS. Đuherić je okupio grupu preostalih Bošnjaka iz Broda i Dervente. U selu Kulina, ispred škole, nastala je Samostalna muslimanska četa „Meša Selimović“.

Pomogli su mu visoki oficiri tadašnje VRS: pukovnik Slavko Lisica i general Boško Kelečević. Oni su mu dali formalnu podršku i zaštitu. Lisica je, prema Đuherićevim riječima, bio taj koji je predložio naziv „Meša Selimović“.

„Svidjelo mi se“, rekao je kasnije Đuherić. „Čitao sam Mešu, nekad što sam morao, nekad što sam volio.“

Jedinica je imala oko 120 boraca, gotovo svi Bošnjaci, uz nekoliko Hrvata i Srba. Formalno je pripadala 327. brigadi, a kasnije 27. motorizovanoj. Borila se na širem području Dervente i Broda, učestvovala u borbama prema Maglaju, Tesliću i Zavidovićima. Kada su strani novinari i posmatrači obilazili Derventu, pokazivali su im upravo tu četu kao dokaz da u ratu nema etničkog isključivanja. Dolazila je čak i princeza Jelisaveta, pili su kafu s „muslimanskim borcima“ u srpskoj uniformi. Đuherić je jedinicu vodio do januara 1993. godine, a onda predao komandu Nusretu Dizdareviću, koji će jedinicu voditi do kraja rata.

U intervjuu datom godinama poslije rata, u sarajevskom magazinu Dani, Đuherić je pokušao objasniti svoj izbor: „Htio sam da zaštitim ljude koji su ostali. Lisica je rekao da nas niko neće dirati ako pristupimo. I bilo je tako. Mi nismo nikoga napadali, čuvali smo svoje kuće.“

Sociolozi i historičari koji su kasnije proučavali rat u Bosni prepoznali su u tom obrascu širi fenomen, preživljavanje kroz pripadnost jačem. U ratovima s etničkim obilježjem, manjine koje odluče ostati često se priklanjaju lokalnom hegemonu kako bi izbjegle pogrom. U nekim slučajevima postaju korisni simboli „tolerancije“ režima, u drugim –garancije opstanka vlastitih sela.

U Derventi, Brodskom i Teslićkom kraju, nekoliko takvih jedinica djelovalo je pod različitim imenima, ali „Meša Selimović“ je ostala najpoznatija. Do 1995. „Meša Selimović“ je formalno ostala u sastavu Prvog krajiškog korpusa. Poslije rata, neki njeni pripadnici priključili su se lokalnim strukturama vlasti Republike Srpske, neki su napustili zemlju. Đuherić je ostao aktivan u lokalnom životu. Bio je predsjednik Skupštine opštine Brod, dugogodišnji predsjednik mjesne zajednice Sijekovac, član Socijalističke partije, kasnije SNSD-a. U intervjuima je često ponavljao istu misao: „Jugoslavije više nema, ali ja imam pravo da budem što hoću. Danas sam za Republiku Srpsku. A i za BiH, ako tako mora.“