Niti su Bošnjaci Cetina htjeli predati grad niti su ih prijatelji iz unutrašnjosti htjeli tjerati na to, ma koliko ih Porta tjerala da to učine. I veziru i kapidžibaši su zaprijetili da im to više ne smiju ni spomenuti. Branioci grada nisu poklekli ni kada je francuska vojska dovela pojačanje od tri hiljade vojnika i četrdeset topova.

Napad francuske vojske, koji je najavljen u februaru, počeo je devetnaestog marta pohodom na Tršće i Cetin, gdje je napadnuta bosanska granica. Istovremeno je opsjednut Bihać s ciljem da se ugrozi i Ostrožac. Bišćani su složno dočekali napad i u borbi ih je poginulo nekoliko desetina, a još više je ranjeno. Izgubili su i dosta vojnih konja te stoke. Ofanziva Francuza se vršila na uskom i dugom pojasu teritorije. Topovima su tukli Cetin i najavljivali da će napadati dok ne osvoje još sedamnaest gradova koje drže vezirove snage.

Diplomatske službe su uspjele dogovoriti prekid sukoba i za držati stanje kakvo je dotad bilo: ni rat ni mir.

Drugog dana proljeća je ponovo sazvao divan. Morao je naći makar kakvo rješenje. Francuzi su ga stalno snažno pritiskali. Pjer David, zastupajući interes svoje vlade, postavio mu je ultimativno pitanje: «Gospodine, recite: hoćete li ili nećete vratiti oteti Cetin?» «Upravo zasjeda divan», odgovorio je, «dobit ćete brzo odgovor». Divanu je prisustvovao i Portin kapidžibaša koji je rekao: «Ja imam šest pisama koja sam dobio iz Carigrada i u svakom stoji da Turska nije u ratu s Francuskom i da moramo održavati prijateljske odnose s njom. Francuzi nikada dosad nisu te krajeve posjedovali, pa ni onda kad su bili prijatelji s austrijskim carem. Sad su se Austrija i Francuska složile i Bosna je njima okružena («Jesu, naročito sad, kad Napoleon postaje bečki zet», slušajući ga, ironično je u sebi po mislio jedan sarajevski ajan. «Princeza Marija Lujza će mu biti divna žena!»). Austriju su Bošnjaci uvrijedili jer su joj preoteli Cetin i Porta je tražila da se on vrati Austriji, ali Bošnjaci na to ne pristaju. Šta se drugo može očekivati nego da i Francuzi i Austrijanci opkole Bosnu, napadnu je i za mjesec – Turska izgubi cijelu pokrajinu! Dobili smo novog neprijatelja za vrat, a, na drugoj strani, nismo porazili srpske ustanike. Može nam se dogoditi da nas svi dušmani istovremeno napadnu pa da se ne mognemo odbraniti. Naše žene i djeca past će u ropstvo. Zato savjetujem da se Cetin odmah preda Francuzima i da se tamo uspostavi mir».

Posljednje riječi je kapidžibaša izgovorio povišenim tonom. I vatreno dodao: «Za sve ovo krivi su Bošnjaci!»

Ajani, prije svih krajiški, skočili su na noge i krenuli na kapidžibašu. Došlo bi do tuče da vezir nije pozvao zaptije i sve vratio na mjesta.

Odluka Divana je bila: vratiti Cetin Francuzima.

Uz vezira i kapidžibašu su stali ajani koji su od početka prihvatali reforme iz Carigrada. I neki kapetani su bili za to da se grad vrati, nisu željeli ratovati za ono što je Porta izgubila prije devetnaest godina i taj gubitak priznala i potvrdila Svištovskim mirom. Držali su da je Pećkog i Beširevića samo samovolja odvela u nepotrebnu avanturu. Ratova im je, i bez ovoga, bilo preko glave. Među njima su kapetani Banjaluke, Dervente i Berbira bili prvi koji su otišli ubjeđivati svoje drugove da predaju grad i da se uspostavi mir. Na ovome su se bošnjačke vođe podijelile. Džaferbeg Cerić, dubički kapetan, napisao je maršalu Marmonu pismo s obećanjem da neće ući u rat protiv njegove vojske, neće ponovo braniti gradove koje je Osmansko Carstvo još davno izgubilo. Kad je vidio da izmiče pomoć od većine njegovih drugova, i Rustem-beg, bihaćki kapetan, odustao je od borbe za Cetin. Zatražio je od Marmona da svoju vojsku udalji od Bihaća, a njegovoj posadi da omogući nesmetano napuštanje cetinske tvrđave, što mu je udovoljeno. U posredovanju za mir bio je i Mehmed-beg Beširević, ostrožački kapetan, koji nije uspio nagovoriti svog pobratima Hasanagu Pećkog da prihvati odluku Divana. «Čekat ću da čujem šta će reći beg Gradaščević», kazao je Pećki. «On nam ovo isto poručuje», uzvratio je Beširević. «Imamo mnogo većih belaja i mnogo težih briga od onih oko Cetina». «Ne virujem da je Gradaščević tako kazao, nu hajd’, ako lažete, nek vam je na dušu!»

Hasanaga Pećki je popustio, no nije se predao, nego se sa za plijenjenom stokom i hranom te zarobljenicima vratio u svoju Peć. «Načeo đaur Krajinu», razmišljao je ljutito, »Razorio Izačić, spalio hiljadu i petsto kuća… Ako! Imat će kad brojati i svoja zgarišta. Ako je spalio mojih hiljadu i petsto, njegovih će goriti hiljadu petsto jed na. Hoće, akobogda! Ja svakom vraćam s duplim kamatama! Hajde sad! Navali care! Jurišaj maršale! Dođi valijo! Digni se sultane!… Čik, čekam vas! Trojica na jednog, nu još me ima! Još sam tu! Samo je Allah dž. š. moj gospodar! Samo se Njemu klanjam!»

Prilikom povlačenja francuske vojske od Bihaća maršal Marmon je darovao Bešireviću jednu kulu i dva topa zato što se založio za mir. Kapetan Beširević je zatim opasao bedemom tvrđavu u Velikoj Kladuši i ojačao svoju kapetaniju.

Niti su Bošnjaci Cetina htjeli predati grad niti su ih prijatelji iz unutrašnjosti htjeli tjerati na to, ma koliko ih Porta tjerala da to učine. I veziru i kapidžibaši su zaprijetili da im to više ne smiju ni spomenuti. Branioci grada nisu poklekli ni kada je francuska vojska dovela pojačanje od tri hiljade vojnika i četrdeset topova. Poručili su: «Smrt može – predaja ne može!»

Bosanski ajani su poslali u Carigrad, na sto Visokoj Porti, predstavku, koju je i vezir potpisao, u kojoj se navodi sve što u pokrajini ne valja, sve što je Bošnjake dovelo na rub ponora. «Šest godina neprestano ratujemo protiv ustanika», pisali su, «izgubili i potrošili sve što smo imali: ljude, vojnu opremu, novac, hranu… Desetine hiljada Bošnjaka se nije vratilo s bojnog polja, u kućama im nema zrele muške glave, njive oru djeca… Više ne možemo ratovati samo o svom trošku, i sami, a napadnuti smo sa svih strana. Ima nas tek toliko da još možemo braniti svoje granice, ali samo svoje. Ako i mi izginemo, pa one popucaju, znajte da dušmani neće zastati do Bosfora. Ostavljeni smo da se brinemo sami o sebi. Ako! Belćim je i bolje tako. Nu onda nam ne šaljite fermane i ne zovite nas u asker, pod svoj bajrak. Ostat ćemo pod svojim. Borit ćemo se pod njim, dok nas ima. I borit ćemo se na svom tlu, a ne na tuđem. Još sad vas molimo da nam pomognete. Pomažući nama, vi pomažete i sebi. U posljednjem fermanu nudite nam pomoć Arnauta. Poštujemo ih, nu ovdje ih nećemo. Nećemo ničiju tuđu ordiju na svojoj zemlji. Nećemo nikoga s kime nismo sudbinom vezani. Mi i vi, a ne Arnauti ili neko drugi, treba da spriječimo Napoleonovoj ordiji prolaz kroz Bosnu».

Vezir je potpisao ovu predstavku (ne zna se da li rado), ali je ostao na mukama. S jedne strane mu je o vratu visila svemoćna Porta s nalogom da kupi vojsku na ustanike, a s druge svojeglavi Bošnjaci koji je nisu poštovali, jer Karađorđe navaljuje na Bosnu s istoka i, uz to, očekuju napad sa zapadne granice. Zalud je, mimo običaja, vezir ustao i dolazio pred svakog unoseći mu se u lice. Grmio je: «Znajte da je sultan u džamiji održao Veliko vijeće i pozvao podanike vasci jelog Carstva na džihad. Ako se ne odazovemo, rasut će se Carstvo, dušmana je sijaset. Hoćemo li pustiti da mjesto ezana odjekuju zvona?! I može li Carstvo opstati bez harača, džizije, taksita, desetine?… Ako ne pođemo u džihad, šta će biti od ziameta, timara, mukata?»…

Propustio je makar pomisliti: «Šta će biti i od nas samih!»