Nakon oslobođenja velikih gradova, uključujući Beograd u oktobru 1944. i Zagreb u maju 1945, represija je poprimila masovni karakter. Ozna je postala produžena ruka partije: organizirala je hapšenja, ispitivanja, logore i smaknuća. Terminologija kojom se služila, „čišćenje“, „riješeni slučajevi“, „banditi“,odražavala je ideološki okvir u kojem protivnik nije imao pravo na pravnu zaštitu, nego je unaprijed osuđen

U proljeće i ljeto 1944. godine jugoslavenski partizanski pokret se našao pred konačnom pobjedom. Saveznički desant u Normandiji i prodor Crvene armije na istočnom frontu značili su da je nacistička Njemačka u povlačenju. U tom kontekstu Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), predvođena Josipom Brozom Titom, oblikovala je plan ne samo za vojno oslobođenje zemlje, nego i za revolucionarnu transformaciju društva. Cilj je bio jasan: eliminirati sve stvarne i potencijalne neprijatelje, učvrstiti jednostranačku vlast i stvoriti novu socijalističku državu.

U toj strategiji ključnu ulogu preuzela je Ozna – Odjeljenje za zaštitu naroda, osnovano 13. maja 1944. godine, koje je ubrzo postalo glavni instrument represije i kontrole. Ozna je imala dvostruku prirodu: s jedne strane, predstavljala je sigurnosno-obavještajni aparat zadužen da štiti novu vlast; s druge, služila je kao mehanizam revolucionarne odmazde. Već 1946. godine ona je reorganizirana i preimenovana u Upravu državne bezbjednosti (Udbu), koja je nastavila s istim ciljevima, ali s još širim ovlastima.

Deklarativno, novo rukovodstvo insistiralo je na pravednosti i humanom odnosu prema zarobljenicima. Tito je šestog decembra 1944. poslao depešu „svim korpusima“ naglašavajući da se zarobljenici moraju tretirati u skladu s međunarodnim pravom i da se ratnim zločincima mora suditi pred vojnim sudovima. Kršenje tih pravila, stajalo je u naredbi, povlačilo bi najstrože sankcije. U stvarnosti, međutim, praksa je bila daleko od ovih načela.

Masovne amnestije proglašene 1944. imale su dvojaku funkciju. S jedne strane, privlačile su borce domobranskih i četničkih jedinica da pređu u partizanske redove. S druge, služile su kao paravan za istovremenu politiku selektivnih smaknuća. Ozna je imala zadatak da procjenjuje ko će biti uključen u „narodnu vojsku“, a ko proglašen zločincem i likvidiran bez suđenja. Tako se u političkom diskursu pojavila dvostruka retorika: javno se govorilo o pravednoj kazni i obnovi Jugoslavije, a iza zatvorenih vrata izdavane su upute o „drastičnom obračunu“.

U tom smislu, represija nije bila samo posljedica rata, nego planski dio revolucionarne transformacije. KPJ je smatrala da pobjedu ne može osigurati samo vojnom silom, nego i potpunom kontrolom nad društvom. Uklanjanje „klasnih neprijatelja“ i „narodnih izdajnika“ postalo je sinonim za eliminaciju svih koji nisu dijelili viziju socijalističke Jugoslavije.

Nakon oslobođenja velikih gradova, uključujući Beograd u oktobru 1944. i Zagreb u maju 1945, represija je poprimila masovni karakter. Ozna je postala produžena ruka partije: organizirala je hapšenja, ispitivanja, logore i smaknuća. Terminologija kojom se služila, „čišćenje“, „riješeni slučajevi“, „banditi“,odražavala je ideološki okvir u kojem protivnik nije imao pravo na pravnu zaštitu, nego je unaprijed osuđen.

Važno je naglasiti da ova represija nije bila samo spontana osveta boraca nakon teških ratnih godina. Naprotiv, ona je bila sistematski organizirana, s jasnim nalozima s vrha. Motivisali su je i geopolitički ciljevi: proširenje jugoslavenskih granica, izgradnja federalne strukture i konačno uvođenje komunističkog poretka. Tito i njegovi saradnici smatrali su da će svako popuštanje prema protivnicima otvoriti vrata „kontrarevoluciji“ i ugroziti opstanak nove države.

Tako su 1944. i 1945. godine, u samom temelju socijalističke Jugoslavije, uklesani obrasci represije koji će obilježiti naredne decenije. Ozna i kasnije Udba nisu bile prolazni organi za ratne prilike, nego temeljni stubovi režima, osmišljeni da guše opoziciju i zastraše stanovništvo. Njihova uloga u prvim poslijeratnim godinama pokazuje kako je pobjeda nad okupatorom bila praćena novim valom nasilja – ovaj put u ime revolucije.

Jedna od ključnih karakteristika represivnog aparata jugoslavenskih komunista bila je činjenica da se nije radilo o samovolji nižih jedinica, nego o politici vođstva. Načela i naredbe o postupanju prema neprijateljima dolazile su sa samog vrha, od Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića, a njihova implementacija bila je zadatak Ozne i kasnije Udbe.

Brojni memoari i svjedočanstva visokih funkcionera potvrđuju da se već u završnim danima rata odluke donosile u pravcu fizičkog uništenja protivnika. Prema kazivanju Jete Šašića, načelnika kontraobavještajnog odsjeka Ozne u Jugoslavenskoj armiji, Tito mu je između 9. i 12. maja 1945. lično naredio da prenese komandi armija: „Pobiti! Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“. Iako je vjerodostojnost ovih riječi osporavana, brojna istraživanja masovnih grobnica i dokumenti Ozne i Udbe pokazuju da je smisao naredbe bio upravo takav.

Milovan Đilas, dugogodišnji član Politbiroa, kasnije je svjedočio da su kriteriji za smaknuća bili utvrđeni još prije ulaska partizana u Beograd u oktobru 1944. godine. Likvidacije su vršene „odmah, na licu mjesta“, naročito protiv pripadnika nedićevskih i ljotićevskih formacija. Po Đilasovim riječima, odmazda je bila toliko široka da je zahvatila i one čija je „krivica“ bila isključivo ideološka – jednostavno pripadanje pogrešnom taboru.

Slično tome, Ivan Maček Matija, načelnik Ozne za Sloveniju, opravdavao je masovna smaknuća tvrdeći da bi neprijatelji u slučaju intervencije zapadnih saveznika mogli postati jezgro otpora novoj Jugoslaviji. Njegov suradnik Mitja Ribičič bio je još direktniji: „Te sile kontrarevolucije morali smo fizički uništiti 1945. godine“. Takva logika bila je prisutna širom zemlje, neprijatelj nije smio postojati, ne samo kao vojna snaga, nego ni kao društvena mogućnost.

Ni Aleksandar Ranković, načelnik savezne Ozne i kasnije ključni šef unutrašnje sigurnosti, nije skrivao oštrinu svojih naredbi. U više depeša iz 1945. i 1946. zahtijevao je da se „banditi“ likvidiraju na licu mjesta, bez suđenja. U novembru 1945., uoči izbora za Narodnu skupštinu, Ranković je jasno upozorio da se neprijatelji ne smiju zarobljavati, već odmah uklanjati, a njihovi jataci u „težim slučajevima“ strijeljati po kratkom postupku.

I Edvard Kardelj, glavni ideolog jugoslavenskog komunizma, dijelio je ovu logiku. U ljeto 1942, još tokom rata, u pismu Zdenki Kidrič, šefici slovenske VOS-a (sigurnosne službe), pisao je da zarobljenici „ne postoje kao pojam“ i da ih treba „likvidirati u rundama“. Taj način razmišljanja pretočen je u praksu nakon 1945, kada je „čišćenje“ postalo sinonim za masovne egzekucije i uklanjanje protivnika.

Tito, s druge strane, balansirao je između idealističke slike komunizma i realnosti vlasti. U jednom govoru sedmog jula 1945. u Beogradu priznao je da je i sam nekad vjerovao kako će komunisti ukinuti represivne organe poput žandarmerije, ali da je shvatio da „svaka vlast mora imati organ bezbjednosti“. I dodao: „Ako taj organ utjeruje strah u kosti onima kojima se ne sviđa ovakva Jugoslavija, to je na korist našem narodu“.

Način na koji su ovi lideri govorili o represiji pokazuje kontinuitet: od Kardeljevih direktiva iz 1942, preko Đilasovih sjećanja na beogradske egzekucije, do Rankovićevih depeša iz 1945. godine, uvijek je u središtu bila ideja da se neprijatelj ne smije ostaviti na životu. Riječ „likvidacija“ postala je sastavni dio političkog vokabulara, a Ozna aparat koji je to sprovodio.

S ovakvim direktivama, jasno je da represija nije bila incident, nego strateška odluka KPJ. Vrhovno rukovodstvo nije imalo dilemu da je opstanak nove Jugoslavije moguć jedino putem nemilosrdnog obračuna s protivnicima. Taj stav oblikovao je ne samo prve poslijeratne mjesece, nego i cijelu sigurnosnu politiku Jugoslavije u decenijama koje su slijedile.

Kada se danas govori o represiji Ozne i Udbe u Hrvatskoj i širem jugoslavenskom prostoru tokom 1940-ih, najčešće se spominju masovne egzekucije bez suđenja. Međutim, taj aparat represije koristio je čitav spektar metoda – od ubistava „na licu mjesta“, preko logora i zatvora, do kolektivnih protjerivanja stanovništva. Svi ti oblici imali su zajednički cilj: eliminaciju svake potencijalne prijetnje novoj komunističkoj vlasti.

U brojnim sačuvanim dokumentima Ozne nalazimo naredbe o egzekucijama koje nisu predviđale sudski postupak. Tako je, na primjer, Vrhovni štab NOV i POJ u depeši Ozni za Hrvatsku 19. januara 1945. naglasio: „Zločince hapsiti i streljati“ bez spomena suđenja. Slična logika bila je prisutna u naredbi upućenoj XI. korpusu, kojom je traženo da u znak odmazde zbog ubistva trideset partizana u Remetincu strijeljaju šezdeset zarobljenih Nijemaca, a „one najgore“ i „one što vam smetaju“ objese.

Posebno ilustrativan je primjer sa savjetovanja Ozne u martu 1945, kada je potpukovnik Mirko Bulović izjavio da činjenica da se ubijaju špijuni „nije garancija da nema još mnogo špijuna“. Takva retorika pokazuje da se smaknuće shvatalo ne samo kao represivna mjera, nego i kao „preventivno sredstvo“ – način da se potencijalna prijetnja iskorijeni prije nego što se pojavi.

Na temelju izvještaja Ozne saznajemo i o razmjerama. Samo I. armija, djelujući na području Zagreba i Celja, likvidirala je oko 10.000 ustaša, SS-ovaca i četnika. U mnogim slučajevima, termin „riješen“ u dokumentima bio je eufemizam za smaknuće. Tako je od 5.000–6.000 aktivnih domobranskih oficira i 2.500–3.000 ustaških oficira preživjelo svega nekoliko stotina – ostali su „riješeni“ u toku maja i juna 1945.

Oni koji nisu odmah pogubljeni, često su završavali u logorima. Najpoznatiji su bili oni u Srijemu, Zagrebu i Slavoniji, kroz koje su prolazile desetine hiljada ljudi. Međutim, logori nisu značili sigurnost. Upravo su logori bili mjesta gdje je Ozna provodila dodatna „čišćenja“. Izvještaji govore da su zarobljenici razvrstavani u dvije grupe – jedni za daljnje slanje u logore, drugi „za likvidaciju“.

Uprava logora i sama Ozna često su koristile termin „raščišćavanje“, što je značilo ili dugotrajno zatočeništvo, ili pogubljenje. Lutvo Ahmetović, zamjenik načelnika Udbe za Zagreb, opisao je da se gotovo cijela gradska Ozna 1945. pretvorila u organ za hapšenja i istrage, te da je trka za „raščišćavanjem“ trajala mjesecima. To pokazuje da su logori funkcionirali kao produžena ruka politike fizičke eliminacije.

Druga metoda represije bila su kolektivna protjerivanja. Ozna je još tokom rata, u jesen 1943, s područja Like i Korduna protjerivala „ustaške familije“ na teritorije koje su držali neprijatelji. Nakon rata, praksa se nastavila: porodice križara i simpatizera bile su prisilno iseljavane, a čitava sela ponekad preseljavana bez ikakve pravne osnove. Iako je formalno proglašavana amnestija, u praksi je značajan broj civila bio stigmatiziran i izopćen, što je ostavljalo duboke tragove na lokalnim zajednicama.

U januaru 1945. u dokumentima KNOJ-a (Korpus narodne odbrane Jugoslavije) nalazimo uputu da se protiv „neprijateljskih bandi“ može koristiti i paljenje kuća. Naglašeno je da se takve represalije mogu preduzeti samo uz odobrenje političkih organa, što pokazuje da su i kolektivne kazne bile institucionalno regulisane.

Posebno je zanimljiv jezik koji su Ozna i Udba koristile. Pojmovi „banditi“, „zlikovci“, „čišćenje“ i „riješeni slučajevi“ postali su standardni dio birokratskog vokabulara. Oni su omogućavali da se masovne egzekucije sakriju iza neutralnih izraza. Kada izvještaji govore da je „riješeno“ nekoliko hiljada zarobljenika, to često znači da su ti ljudi ubijeni. Ova dvosmislenost jezika bila je namjerna: omogućavala je aparatu da prikrije razmjere represije, a istovremeno da unutrašnjem krugu jasno signalizira šta se podrazumijeva.

Iako su represivne mjere Ozne i kasnije Udbe bile osmišljene i naređivane s vrha, njihova primjena na terenu često je poprimala nekontrolirane oblike. Niža tijela vlasti, lokalne jedinice i pojedinci nerijetko su koristili priliku da provode osvetu ili nasilje mimo službenih uputa. Upravo u toj pukotini između službene politike i stvarne prakse otvara se pitanje samovolje, šovinizma i anarhije u prvim mjesecima i godinama nove Jugoslavije.

U Hrvatskoj je problem postao toliko ozbiljan da se o njemu raspravljalo i na sjednicama Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (CK KPH). Vladimir Bakarić, jedan od najistaknutijih partijskih lidera, na sjednici 6. juna 1945. upozorio je da „u odnosu prema poraženima vlada anarhija“, spominjući zulum i šovinističke ispade. Ivan Krajačić Stevo, načelnik Ozne za Hrvatsku, dodao je da su politički sekretari okružnih komiteta lično odgovorni za rad Ozne, jer očigledno nije uspijevao zaustaviti bezakonje samo linijom zapovijedanja.

Slične kritike ponavljale su se tokom ljeta 1945. Na sjednici od 18. jula članovi CK KPH zahtijevali su da se krivci za nasilja nad zarobljenicima kazne. Iz Bjelovara je javljeno da ljudi masovno bježe u šume, u Slavoniji se širila panika, a između Hrvata i Srba rasla je mržnja zbog osvetničkih ispada jedinica koje su dolazile iz drugih krajeva Jugoslavije.

Dokumenti govore o šokantnim razmjerama samovolje. Partizani iz Suhopolja kod Virovitice u pismu Andriji Hebrangu u Beograd jula 1945. pišu o masovnim ubistvima: kod Pitomače i Sladojevaca likvidirano je 1416 hrvatskih zarobljenika, a pokraj Suhopolja pripadnici V. crnogorske brigade pobili su nekoliko stotina ljudi. Javnom tužitelju Hrvatske Jakovu Blaževiću stizale su slične pritužbe: egzekucije bez suda, leševi ostavljeni nezakopani, seljaci strijeljani zbog sumnje da pomažu „bandite“. On je 14. jula 1945. javno kritikovao praksu „šovinizma i bespravlja“.

U izvještajima nalazimo i primjere kada su vojnici samoinicijativno sprovodili egzekucije. Tako su borci Zagrebačke brigade uhvatili tri osobe na mitnici, izudarali ih i potom strijeljali, bez ikakvog utvrđivanja identiteta, osim za jednoga. Kod Petrinje su u strijeljanjima „bandita“ sudjelovali i civili, dobrovoljci iz okolnih sela. U nekim slučajevima, strijeljanja su postala gotovo ritual, „strast“ za pojedine borce, kako je zapisano u izvještajima Ozne.

Unatoč svemu, partijsko i vojno rukovodstvo nastojalo je uvesti određenu kontrolu. Generalštab Jugoslavenske armije u julu 1945. upozoravao je da rijekama plove leševi ubijenih zarobljenika, te je Ozni naređeno da prekine praksu bacanja tijela u vodu radi izbjegavanja ukopa. Na savjetovanju Ozne za Hrvatsku u julu iste godine Krajačić i Brkić izričito su zahtijevali: „Drugovi, prestanite konačno sa likvidacijom!“,  ne iz sažaljenja, već zbog političkih posljedica i širenja nepovjerenja među narodom.

Slični problemi postojali su i u drugim republikama. U Srbiji je Slobodan Penezić Krcun, načelnik Ozne, morao upozoravati da se prekine „s praksom ubijanja bez suđenja“. U Bosni i Hercegovini Ranković je intervenisao nakon što je strijeljanje desetak seljaka kod Viteza izazvalo odmetanje šezdesetak drugih u šume. Ti primjeri pokazuju da je vrh vlasti bio svjestan da pretjerana samovolja potkopava legitimitet režima i stvara plodno tlo za kontrarevoluciju.

Još jedan element nasilja bila je njegova etnička dimenzija. U Slavoniji i Srijemu, prema riječima Vicka Krstulovića, ministra unutrašnjih poslova Hrvatske, „velikosrpski elementi“ u vojnoj strukturi ubijali su hrvatske zarobljenike. Krajačić je isticao da se širi mržnja između Hrvata i Srba, a u Slavonskoj Požegi čak 180 ljudi pobjeglo je u šume zbog ispada vojnika iz crnogorskih jedinica. Takvi događaji ostavljali su duboke rane u međunacionalnim odnosima i pokazivali da represija, osim ideološke, poprima i etničku dimenziju.

Zanimljivo je da su i sami rukovodioci Ozne i Udbe ponekad osuđivali samovolju svojih podređenih, dok su istovremeno naređivali „čišćenja“ i „riješavanja slučajeva“. Ivan Krajačić je, recimo, znao kazniti oficire koji su bez dozvole ubili zarobljenike, ali je istovremeno potpisivao naredbe o masovnim likvidacijama. Ova kontradiktornost ukazuje na dvostruku prirodu represije: s jedne strane, kontrolisana i naređena s vrha, a s druge prepuštena improvizaciji i osvetničkom duhu jedinica na terenu.

Represija Ozne i Udbe u Hrvatskoj i Jugoslaviji tokom 1940-ih i ranih 1950-ih nije bila prolazni fenomen. Ona je postavila temelje sistema vlasti u kojem su strah, kontrola i političko nasilje bili ključni instrumenti. Kada se danas osvrnemo na to razdoblje, jasno je da se radi o jednom od najdramatičnijih i najkontroverznijih poglavlja jugoslavenske historije.

Uloga Ozne i kasnije Udbe u poslijeratnim godinama pokazuje da je novi poredak od samog početka bio zasnovan na sigurnosnom aparatu. Ozna je u ratu imala dvostruku funkciju: borbu protiv okupatora i eliminaciju unutrašnjih neprijatelja. No, nakon rata, ona se gotovo u potpunosti fokusirala na ovo drugo. Udbin zadatak postao je trajna kontrola nad društvom, praćenje političkih protivnika, emigracije i svakog oblika neslaganja.

Drugim riječima, represija nije bila samo reakcija na ratne okolnosti, nego strateški izbor KPJ. Tito i njegovi saradnici smatrali su da socijalistička Jugoslavija može opstati samo ako se neprijatelji revolucije fizički uklone. To je u praksi značilo desetine hiljada smaknutih i zatvorenih ljudi, stotine sela koja su prošla kroz represivne akcije i generacije koje su odrasle u sjeni straha od „državne bezbjednosti“.

Posebno teške bile su posljedice u multietničkim sredinama poput Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Egzekucije bez suđenja, kolektivna protjerivanja i šovinistički ispadi ostavili su duboke rane u odnosima između Hrvata i Srba. Iako su partijski lideri često upozoravali na potrebu discipline i kontrole, stvarnost na terenu bila je da su pripadnici pojedinih jedinica koristili priliku za osvetu i etničko „čišćenje“.

Osim etničkog aspekta, represija je imala i snažan društveni učinak. Uklonjeni su čitavi slojevi građanstva, oficira, intelektualaca i seljaka koji su smatrani „neprijateljima“. Time je KPJ otvorila prostor za stvaranje nove elite – revolucionarnih kadrova, partijskih funkcionera i lojalnih članova društva. Ova transformacija bila je jednako radikalna kao i fizička eliminacija protivnika.

Represija 1945. godine, sa svim svojim masovnim egzekucijama, najpoznatija je pod imenom Bleiburški masakr i „križni putevi“. Međutim, ona nije završila s prvim poslijeratnim mjesecima. Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih represija je poprimila nove oblike, posebno nakon sukoba Tita i Staljina 1948. godine. Tada je Udba postala glavno sredstvo progona informbirovaca, što je kulminiralo stvaranjem logora na Golom otoku. Time je aparat represije pokazao svoju prilagodljivost: od borbe protiv ustaša i četnika, do progona vlastitih komunista.

U oba slučaja logika je bila ista – neprijatelj se ne smije tolerirati, već mora biti fizički i društveno eliminiran.

Pitanje kako ocijeniti ulogu Ozne i Udbe i danas izaziva polemike. S jedne strane, branioci revolucije naglašavaju da se radilo o nužnim mjerama kako bi se spriječila kontrarevolucija i osigurao opstanak države. S druge, brojni dokumenti, svjedočanstva i masovne grobnice jasno pokazuju da se radilo o sistematskom kršenju ljudskih prava i masovnim zločinima.

Zdenko Radelić, čiji rad o Ozni i Udbi koristimo kao osnovu, ističe da se iza eufemizama poput „čišćenja“ ili „riješenih slučajeva“ kriju stotine i hiljade smaknuća. Takav jezik pokazuje koliko je represija bila institucionalizirana: nije se radilo o incidentima, nego o dijelu službene politike.

Dugoročno gledano, represija je imala paradoksalan učinak. Kratkoročno, osigurala je opstanak Jugoslavije i eliminirala potencijalne protivnike. Međutim, dugoročno, stvorila je atmosferu straha i nepovjerenja koja je nagrizala temelje države. Mnoge rane iz 1940-ih ostale su neizliječene i prenosile su se kroz generacije, doprinoseći kasnijim krizama u jugoslavenskom društvu.

U konačnici, represija Ozne i Udbe bila je dvostruki mač: osigurala je pobjedu revolucije, ali je ujedno usadila nasilje u temelje poretka. Ta činjenica objašnjava zašto se danas, više od osamdeset godina kasnije, još uvijek vodi živa debata o njihovoj ulozi i naslijeđu.

IZVOR: Zdenko Radelić: Ozna/Udba – drastičan obračun s neprijateljima:  primjer Hrvatske (1940-ih i 1950-ih)