Smail Balić: Osmanske građevine u Bosni

Smail Balić jedan je od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca 20. stoljeća, orijentalista, islamolog, humanista i dugogodišnji profesor u Beču, čiji je rad snažno obilježio razumijevanje islama i osmanskog naslijeđa u evropskom kontekstu. Rođen 1920. godine, školovan i akademski afirmiran u Austriji, Balić je cijelog života Bosnu posmatrao kao prostor susreta civilizacija, a ne kao rub historije. Njegov esej „Osmanske građevine u Bosni“ prvi put je objavljen 1960. godine u uglednom naučnom časopisu Wiener Zeitschrift für die Kunde des Morgenlandes, koji izdaje Institut za orijentalistiku Univerziteta u Beču. Tekst je nastao povodom jubileja Balićevog profesora Herberta W. Dude i predstavlja jedno od najcjelovitijih i najnadahnutijih tumačenja osmanske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Bosna donosi Balićevu misao, ponovo objavljenu u Gračaničkom glasniku i reinterpretiranu u narativnoj formi, vjernoj izvornom duhu: kao priču o gradnji iz pobožnosti, o vakufima „malih ljudi“, o mostovima, vodi i gradovima koji su Bosnu učinili prepoznatljivim dijelom osmanske i evropske historije

Bosna i Hercegovina je gotovo četiri stoljeća živjela na samoj zapadnoj ivici Osmanskog Carstva. Od 1463. do 1878. bila je granična zemlja, serhat, prostor susreta, ali i sudara svjetova, religija, kultura i imperijalnih ambicija. U tom dugom vremenu Bosna nije bila puka periferija. Naprotiv, ona je u osmanskom poretku imala posebno mjesto: davala je vojskovođe, državnika, učenjake i vakife, ljude čije je ime Bošnjak odzvanjalo daleko izvan granica njihove zavičajne zemlje. Na tom historijskom tlu nastala je i specifična materijalna kultura, čiji su najvidljiviji tragovi osmanske građevine rasute širom Bosne i Hercegovine.

Ono što osmansko graditeljstvo u Bosni čini posebnim nije samo njegova estetska vrijednost, nego i duhovni impuls iz kojeg je proizašlo. Gradnja nije bila tek tehnički ili utilitarni čin, nego izraz vjere, pobožnosti i etičke obaveze prema zajednici. U temelju gotovo svake značajnije građevine nalazio se vakuf, pobožna zadužbina, i čovjek koji je želio ostaviti trag koji će služiti drugima i nadživjeti njegov vlastiti život. Te građevine nisu nastajale radi monumentalnosti same po sebi, nego kao „koristonosni objekti“, namijenjeni ljudima, putnicima, učenicima, siromasima i vjernicima.

U tom smislu, osmanska arhitektura u Bosni bila je prije svega arhitektura smisla. Džamije, medrese, tekije, mostovi, česme, bezistani i banje činili su jedinstvenu mrežu prostora u kojima se odvijao svakodnevni život, od molitve i učenja do trgovine, odmora i susreta. Grad nije bio zamišljen kao skup nepovezanih građevina, nego kao organska cjelina u kojoj se vodilo računa o socijalnim odnosima, prirodnom okruženju i ljudskim potrebama.

Bosna je, u tom pogledu, razvila prepoznatljiv urbani pejzaž. Gradovi su se smještali uz vodu, u dolinama rijeka i potoka, na mjestima gdje je priroda nudila zaštitu, plodnost i ljepotu. Kuće su građene stepenasto, kako ne bi zaklanjale pogled jedna drugoj; ostavljan je prostor između stambenih objekata; zelenilo je bilo sastavni dio urbanog prostora. U središtu gradova nalazili su se javni objekti, džamije, bezistani, hamami, dok su stambene četvrti rasle oko njih, prilagođene terenu i klimi.

Posebno mjesto u toj slici zauzimaju Bošnjaci kao nosioci osmanske kulture u ovom dijelu Evrope. Njihova uloga nije bila samo vojna ili administrativna. Oni su bili i graditelji, pjesnici, učenjaci, ljudi koji su osmansku civilizaciju prevodili na lokalni jezik, prilagođavali je prostoru Bosne i davali joj osobeni pečat. Ta sinteza Orijenta i zavičaja vidljiva je upravo u arhitekturi: u izboru lokacija, u odnosu građevina prema vodi i zelenilu, u mjeri i proporciji, u odsustvu pretjerane monumentalnosti i u naglašenoj humanosti prostora.

Sa austro-ugarskom okupacijom 1878. započeo je proces dubokih promjena. Evropeizacija je zahvatila i duhovni i materijalni život bosanskohercegovačkih muslimana, često potiskujući ili marginalizirajući osmansko naslijeđe. Mnoge građevine su zapuštene, srušene ili prenamijenjene; neke su nestale bez traga, dok su druge preživjele tek kao fragmenti nekadašnje urbane cjeline. Ipak, uprkos svim lomovima, sloj osmanske kulturne baštine ostao je duboko utisnut u bosanski prostor.

Taj sloj nije vidljiv samo u kamenim zidovima i kupolama. On živi i u jeziku, u nazivima mahala, u društvenim običajima, u odnosu prema prostoru i zajednici. Osmanska Bosna nije bila tek historijska epizoda, nego formativno razdoblje koje je trajno obilježilo identitet zemlje. Njeni gradovi, nastali u 15. i 16. stoljeću, i danas nose pečat tog vremena, čak i onda kada su izvorne građevine nestale.

Posebno je važno naglasiti da osmansko graditeljstvo u Bosni nije bilo djelo samo visokih dostojanstvenika i bogatih vakifa. Veliki broj zadužbina poticao je od „malih ljudi“, zanatlija, trgovaca i običnih vjernika koji su darivali ono što su mogli: komad zemlje, izvor vode, vlastiti rad ili skromna sredstva. Ta etika davanja i zajedničke odgovornosti duboko je oblikovala bosanske gradove, čineći ih prostorima solidarnosti i društvene povezanosti.

Ako se osmanska Bosna može čitati kao tekst, onda su njene džamije, medrese i tekije njegova najjasnija poglavlja. U njima se prepliću arhitektura i duhovnost, estetika i svakodnevica, potreba zajednice i individualna pobožnost. Upravo u tim prostorima osmansko graditeljstvo u Bosni dostiže svoju puninu, ne kroz raskoš bez mjere, nego kroz sklad, mjeru i osjećaj za čovjeka.

U historijsko-umjetničkom smislu, najznačajnije su potkupolne džamije. Njih u Bosni ima oko tridesetak i one predstavljaju vrhunac osmanske arhitektonske misli na ovom prostoru. Masivne, ali nikada teške; monumentalne, ali nikada hladne, te džamije odlikuju vitke kamene munare, skladni volumeni i pažljivo oblikovani ulazi, često nadsvođeni s tri manje kupole. Unutrašnji prostor obilježen je jasnom geometrijom, nizovima lukova, stubova i bogato obrađenih detalja, dok se zidni i svodni ukrasi oslanjaju na arabeske, biljne i geometrijske motive.

Snaga tih prostora ne leži samo u dekoraciji, nego u osjećaju koji proizvode. Džamija djeluje veća nego što jeste, prostranija i monumentalnija, ali istovremeno intimna i topla. Ta iluzija postignuta je vještom raspodjelom prostora i odmjerenim odnosom svjetla i sjene. Graditelji su znali kako usmjeriti pogled, kako otvoriti prostor prema visini, a da pri tome ne izgube osjećaj ljudske mjere.

Posebna pažnja posvećivana je položaju džamija. One rijetko stoje nasumično. Najčešće su smještene uz vodu, rijeku, potok ili barem šadrvan u dvorištu i okružene zelenilom. Čempresi, lipe, kesteni i platane nisu tek ukras, nego dio ukupnog doživljaja prostora. Džamijsko dvorište odvaja sakralni prostor od gradske vreve, stvarajući prijelaz između svjetovnog i duhovnog svijeta.

Primjeri poput Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, Ali-pašine i Careve džamije, Ferhadije u Banjoj Luci, Aladže u Foči ili Karađoz-begove u Mostaru, pokazuju kako je osmanska arhitektura u Bosni bila istovremeno univerzalna i lokalna. Iako pripadaju istom kulturnom krugu, te džamije nose obilježja mjesta u kojem su nastale, prilagođene terenu, klimi i urbanom okruženju.

Uz džamije, ključnu ulogu u osmanskom gradu imale su medrese, više vjerske škole u kojima se sticalo znanje iz teologije, prava, filozofije i prirodnih nauka. Iako ih je nekada bilo oko sedamdeset, do danas su sačuvane tek dvije klasične medrese: Gazi Husrev-begova, poznata kao Kuršumli-medresa u Sarajevu, i Šišman Ibrahim-pašina medresa u Počitelju. Sarajevska medresa predstavlja izuzetno skladnu arhitektonsku cjelinu: centralna zgrada, učionice i studentske sobe raspoređene su oko intimnog dvorišta s vodoskokom, dok niz kamenih stupova i kupola stvara ritam koji prostoru daje mir i dostojanstvo.

U tim zgradama znanje nije bilo izdvojeno od života. Medresa je bila i mjesto susreta, boravka i svakodnevice. Arhitektura je pratila tu ideju: skromna, ali promišljena, funkcionalna, ali estetski dotjerana. Čak i dimnjaci, oblikovani poput sićušnih minareta, svjedoče o pažnji prema detalju i simbolici.

Duhovni život osmanske Bosne ne može se razumjeti bez derviških institucija. Hanikasi i tekije bili su prostori odgoja, meditacije i duhovne discipline. Iako većina tih objekata nije preživjela do današnjih dana, njihova uloga u oblikovanju religijske i kulturne slike Bosne bila je značajna. Hadži Sinanova tekija u Sarajevu, podignuta u 17. stoljeću, jedan je od rijetkih sačuvanih primjera. Smještena na uzvisini, s pogledom na grad, ona odiše tihom, gotovo sanjivom atmosferom, kao da stoji na granici između ovog i onog svijeta.

Posebno poglavlje osmanske arhitekture u Bosni čine spomenici nadgrobnog graditeljstva. Muslimanska groblja nisu bila samo mjesta sjećanja, nego i prostori simboličkog govora o životu, smrti i identitetu. Mauzoleji, otvoreni spomenici s kolonadama i nišani u obliku kamenih stupova nose bogatu ornamentiku i natpise na arapskom, turskom i bosanskom jeziku. U tim kamenim formama sažeta je čitava filozofija smrti: bez naturalističkih prikaza, ali s obiljem simbola.

Bosanski klesari razvili su poseban jezik nadgrobne ornamentike. Turbani i fesovi označavali su društveni status, sablje i koplja vojničku čast, dok su cvjetni i biljni motivi podsjećali na prolaznost i obnovu. Čovjek je često predstavljen simbolički, kroz ruku ili detalj nošnje, što govori o suzdržanom odnosu prema figurativnosti, ali i o snažnoj potrebi da se individualnost sačuva.

Zanimljivo je da se u toj ornamentici mogu prepoznati i elementi predosmanske bosanske tradicije. Biljni i životinjski motivi, kao i upotreba bosančice na nekim starijim spomenicima, upućuju na kontinuitet lokalne kulture, koja se nije prekinula dolaskom Osmanlija, nego se preoblikovala i prilagodila novom duhovnom okviru.

Džamije, medrese, tekije i groblja zajedno čine unutarnji, tihi pejzaž osmanske Bosne. To su prostori u kojima se oblikovao pogled na svijet, u kojima su se učile riječi, tišina i mjera. U njima je arhitektura bila produžetak etike, a kamen svjedok jednog poretka vrijednosti u kojem su znanje, vjera i smrt bili dijelovi iste cjeline.

Ako su džamije i medrese bile unutarnje srce osmanskog grada, onda su mostovi, voda i javni prostori činili njegovu cirkulaciju. Upravo u tim elementima osmanska arhitektura u Bosni pokazuje svoju punu društvenu dimenziju: gradnju kao povezivanje, kao brigu o kretanju ljudi, robe i ideja, ali i kao poštovanje prirode koja se ne savladava silom, nego se u nju uklapa.

Osmanski kameni mostovi u Bosni spadaju među najupečatljivije građevine tog vremena. Njihova ljepota ne leži u raskoši, nego u hrabroj jednostavnosti. Mostovi u Mostaru, na Žepi, u Počitelju ili kod Sarajeva, sagrađeni u jednom jedinom luku, svjedoče o izuzetnom graditeljskom znanju i smjelosti neimara. Ti lukovi ne samo da premošćuju rijeke, nego i uspostavljaju ravnotežu između kamena i vode, između težine i lakoće.

Posebno mjesto u kolektivnom pamćenju zauzima most Mehmed-paše Sokolovića na Drini u Višegradu. Dug gotovo 180 metara, sagrađen u 16. stoljeću, taj most nije tek infrastrukturni objekt. On je simbol epohe, inspiracija književnosti i metafora povezivanja svjetova. Slično važi i za Stari most u Mostaru, čiji luk u obliku polumjeseca nije samo dao ime gradu, nego ga je pretvorio u jednu od najprepoznatljivijih urbanih slika Balkana.

Mostovi su u osmanskoj Bosni često bili dio šireg urbanog sklopa. Uz njih su se nalazili karavan-saraji, hanovi i trgovi, mjesta odmora i razmjene. Iako su mnogi od tih objekata danas u ruševinama ili potpuno nestali, njihova nekadašnja uloga svjedoči o Bosni kao zemlji puteva i prolaza, a ne izoliranog prostora. Karavan-saraji u Višegradu i Goraždu, danas tek sjenke nekadašnje važnosti, bili su sastavni dio trgovačke i putničke mreže koja je povezivala unutrašnjost Balkana s ostatkom Carstva.

U gradskom tkivu posebno mjesto zauzimaju bezistani, natkrivene tržnice koje su bile središta ekonomskog života. Sarajevski bezistan, sagrađen sredinom 16. stoljeća, impozantna je građevina s nizom kupola, u kojoj su se trgovina i svakodnevni život odvijali pod istim svodom. On nije bio samo tržište, nego i društveni prostor, mjesto susreta i razmjene informacija, ritam grada pretočen u arhitektonsku formu.

Vrijeme u osmanskom gradu mjerilo se i vizualno. Sahat-kule, među kojima se posebno ističe Gazi Husrev-begova u Sarajevu, bile su simbol reda i ritma, ali i podsjetnik na prolaznost. One su povezivale sakralno i svjetovno, jer su poziv na molitvu i svakodnevne obaveze stajali u istom vremenskom okviru.

Ipak, nijedan element osmanske urbane kulture u Bosni nije bio toliko prisutan i simbolički snažan kao voda. Vodovodi, česme, šadrvani, sebilji i hamami činili su mrežu bez koje grad nije mogao funkcionirati. Već u 15. stoljeću u Bosni se grade vodovodi, a česme postaju ne samo utilitarni objekti, nego i nosioci estetske vrijednosti. Ukrašene natpisima, ornamentima i figuralnim motivima, one su bile znak darežljivosti vakifa i brige za zajednicu.

Šadrvani, često smješteni u dvorištima džamija, spajali su simboličko i praktično. Voda za abdest, ali i za piće, tekla je iz istog izvora, podsjećajući na čistoću kao duhovnu i fizičku kategoriju. Sebilji, danas nestali, nekada su bili važna mjesta okupljanja, javna napojišta koja su gradovima davala životnu dinamiku.

Posebnu ulogu imala su javna kupatila, hamami. U 16. stoljeću Sarajevo je imalo sedam javnih banja, a slični objekti postojali su i u manjim mjestima. Hamam nije bio samo prostor higijene, nego i društveni prostor, mjesto susreta, odmora i razgovora. Unutrašnjost tih zgrada, često obložena drvenim rezbarijama i ukrašena vodoskocima, svjedoči o visokoj kulturi svakodnevice.

Razvoj bosanskih gradova bio je neraskidivo vezan za vakufe. Gradovi su rasli oko pobožnih zadužbina, a njihov raspored odražavao je društvene i estetske principe osmanske urbanistike. Travnik, Mostar i Blagaj posebno su upečatljivi primjeri gradova u kojima su priroda i arhitektura dovedene u sklad. Rijeke, potoci i zelenilo nisu potisnuti, nego uključeni u urbani pejzaž.

Jedna od najvažnijih misli koja se provlači kroz osmansko graditeljstvo u Bosni jeste činjenica da su mnoge zadužbine poticale od običnih ljudi. Ne samo velikodostojnici i begovi, nego i zanatlije, trgovci i skromni vjernici darivali su ono što su imali, često odričući se vlastite udobnosti kako bi grad dobio česmu, most ili mekteb. Ta etika davanja oblikovala je gradove kao prostore solidarnosti.

U tom svijetu, gradnja nije bila demonstracija moći, nego čin odgovornosti. Most je povezivao obale, voda je povezivala ljude, a grad je rastao kao produžetak zajedničkog života. Osmanska Bosna tako ostaje upisana u kamen, vodu i prostor, ne samo kao historijsko razdoblje, nego kao trajna lekcija o mjeri, smislu i ljudskosti.