Vatikanska novinska agencija je prošli tjedan objavila da je imenovano petero neovisnih sudaca koji će voditi crkveni kazneni proces protiv slovenskog svećenika i umjetnika te bivšeg isusovca Marka Ivana Rupnika. Kratka vijest, gotovo neprimjetna u moru onih spektakularnijih, ali s ozbiljnim simboličkim odjekom. Jer iza ove suhoparne informacije skriva se jedna od najdubljih moralnih rana suvremene Crkve, rana koja se ne liječi, nego prekriva slojevima tišine, mozaicima ljepote i logikom da Crkvu treba čuvati od javnih skandala.
Rupnik je desetljećima bio utjelovljenje sakralne estetike u Katoličkoj crkvi: isusovac, teolog, umjetnik, autor mozaika koji prekrivaju svetišta diljem svijeta. U Hrvatskoj gotovo da nema veće crkve ili svetišta koje ne nosi njegov potpis. Njegovi su radovi postali vizualni jezik vjere, a njegov umjetnički rukopis kod svetosti koji se rijetko propitivao. Svi su mu se divili jer je ipak Rupnik bio “netko i nešto”. Upravo u toj činjenici leži sablazan: ono što je trebalo otvarati prema Bogu, pretvorilo se u oruđe moći. Ljepota se pretvorila u zaštitni sloj za manipulaciju. I to je možda najteža istina ovoga slučaja: da je zlo moglo izgledati tako sveto, piše Dalibor Milas u svojoj kolumni u novom izdanju tjednika Express.
Slučaj je šokirao Crkvu. Talijanski su mediji prvi objavili da je nekoliko redovnica iz Slovenije i Italije optužilo Rupnika za zlostavljanje. Događalo se to u različitim razdobljima, od sredine osamdesetih do 2018. godine. Slovenski isusovci su kasnije potvrdili da su optužbe istinite te zatražili oprost i žrtava i javnosti. Pokazalo se da ga je više od dvadeset redovnica optužilo za seksualno i duhovno zlostavljanje, za manipulaciju pod krinkom duhovnog vodstva i za ponižavanje tijela u ime “mističkog sjedinjenja”. Vatikan je godinama oklijevao: kanonska zastara, proceduralne prepreke, diplomatska diskrecija… Dok su u Rimu vagali između milosrđa i pravde, žrtve su starile u tišini, a Rupnikovi mozaici i dalje svjetlucali nad oltarima.
Slučaj Rupnik pokazuje koliko duboko Crkva može upasti u vlastitu zamku vjerujući da ljepota sama po sebi posvećuje i da umjetnost stvara aureolu nevinosti. No estetika ne spašava etiku. Iza svake slike koja zadivljuje može se kriti struktura moći koja ponižava. U tom smislu, Rupnik nije samo pojedinac koji je pao, nego simptom sustava koji je ljepotu pretvorio u anestetik, u sredstvo uspavljivanja savjesti.
Rupnik je desetljećima bio utjelovljenje sakralne estetike u Katoličkoj crkvi: isusovac, teolog, umjetnik, autor mozaika koji prekrivaju svetišta diljem svijeta. U Hrvatskoj gotovo da nema veće crkve ili svetišta koje ne nosi njegov potpis
Fenomenološki gledano, svaki liturgijski prostor ima svoju namjeru: on oblikuje način na koji zajednica doživljava Boga. Ako u tom prostoru ostaju djela čovjeka koji je svetost razorio, taj prostor postaje teološki kontradiktoran. Moliti pod mozaicima počinitelja znači pristajati na hijerarhiju u kojoj se žrtve ponovno brišu, ovaj put ne šutnjom, nego estetikom koju nitko ne razumije. Crkva tako postaje prostor paradoksa, mjesto u kojemu se zlo pretvara u ornament. Još je opasnije što se i danas pokušava odvojiti umjetnika od njegova djela, kao da se sve može svesti na tehničku vrijednost kamena, boje i linije. Takva argumentacija nije neutralna. Ona pripada istoj logici koja je omogućila zlostavljanje: logici da se forma može odvojiti od sadržaja, da se tijelo može odvojiti od duha, da se moć može odvojiti od služenja. Rupnik je bio sustav, ne iznimka. Njegov mozaik postao je metafora Crkve, ljepilo koje drži sve na okupu, ali pukotine ne nestaju, nego se pretvaraju u dekoraciju.
Papa Lav XIV., koji je naslijedio ovu mračnu priču, pokušava uspostaviti neovisno sudačko vijeće i obnoviti vjerodostojnost Crkve. No svaka pravda koja se odvija u tišini riskira postati ritual prikrivanja. Ako suci budu sudili iza zatvorenih vrata, ako presuda bude donesena bez priznanja, pokajanja i isprike, to neće biti katarza, nego još jedan sloj mozaika preko pukotine.
U širem smislu, slučaj Rupnik nije samo crkvena afera, nego i ogledalo društva koje ne zna kako se nositi sa zlom kad dolazi u lijepom pakiranju. U vremenu u kojemu se moralnost mjeri estetikom, a istina dizajnom, Rupnik postaje paradigma. Čovjek koji je znao govoriti o milosti, a živio moć. Umjetnik koji je stvarao oltare, a razgrađivao duše. I dok se Crkva štiti šutnjom, društvo se brani zaboravom, sofisticiranijom verzijom iste tišine.
Zlo koje se nazove prošlošću uvijek se vraća kao sadašnjost. Zato ovaj proces, koliko god kasnio, ne može biti tek proceduralni čin. On je trenutak istine za instituciju koja je predugo vjerovala da estetika može zamijeniti istinu.
U konačnici, pitanje više nije što će učiniti Vatikan, nego što ćemo učiniti mi kad idući put budemo stajali pred mozaicima umjetnika koji su Boga pretvorili u estetiku moći. Jer Bog, ako još ima što reći, ne govori iz mozaika. On govori iz rana.
IZVOR: Express
