I kada su u Sarajevu Maks Luburić i njegovi koljači vješali Sarajlije na Marijin Dvoru, tačno preko puta crkve Svetog Josipa, nadbiskup Šarić nije rekao ni riječ. Nije poslao ni jedno pastoralno pismo, nije progovorio ni u jednoj propovijedi. Umjesto toga, pisao je o Paveliću, “blagom čovjeku punom ljubavi”. Takvog čovjeka danas brani Puljić

Kardinal Vinko Puljić, umirovljeni vrhbosanski nadbiskup, odlučio se danas oglasiti povodom odluke Grada Zagreba da preimenuje četiri ulice nazvane po osobama povezanima s Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH). Puljić je svojim saopćenjem prizvao duhove ustaške propale epohe, režima čije su ruke od prvog dana postojanja bile umrljane krvlju. Puljićevo saopćenje, u kojem stranku Možemo naziva “rigidno lijevom i projugoslavenskom”, a Ivana Šarića brani od “lažnih optužbi”, predstavlja najnoviji pokušaj crkvenog revizionizma u BiH i Hrvatskoj.

Puljićevo saoopćenje sadrži sve ključne obrasce revizionističkog diskursa. On piše da je “nečasno djelo” oduzeti ulice “bez ikakvih valjanih razloga”, optužujući vlast u Zagrebu da želi “zatirati dio hrvatske povijesti na totalitarnim osnovama”. Posebno ga boli što je među “nepoželjnima” i “njegov predčasnik” Ivan Evanđelist Šarić.

“Zar kontekst vremena ne objašnjava njegovo pisanje o vođama država u kojima je živio?”, pita Puljić, kao da pjesme posvećene Paveliću mogu biti ublažene “okolnostima”. Dodaje da Šarić “nikada nije bio suđen ni osuđen pred neovisnim sudom”, i zaključuje: “Krimen mu je očito što je hrvatski mislio, svoj narod i Crkvu volio.” Puljić napada historičare koji, prema njemu, “pripadaju ideološkom klubu” i govori o “lažima zasnovanima na komunističkoj ‘istoriji’”. “Zli je Otac laži”, poručuje kardinal, “ali svaka laž umire. Istina pobjeđuje i oslobađa.”

No, istina je sasvim suprotna onome što kardinal propovijeda. Jer istina o Ivanu Šariću ne potječe iz komunističkih arhiva, nego iz njegovih vlastitih tekstova, pjesama i javnih istupa. Istina je u njegovom Katoličkom tjedniku, u telegramima Paveliću, u antisemitskim člancima i u njegovoj šutnji dok su nevini ljudi ubijani u Sarajevu. Stoga Puljićevo saopćenje nije tek “osobno mišljenje umirovljenog prelata”. To je politički čin, pokušaj rehabilitacije jednog od najgorih moralnih posrnuća bosanskohercegovačke Crkve u XX stoljeću.

Ivan Evanđelist Šarić, vrhbosanski nadbiskup od 1922. do 1945., bio je daleko više od običnog crkvenog dostojanstvenika. Bio je pjesnik, prevodilac Biblije na hrvatski, graditelj sarajevske crkve Svetog Josipa na Marindvoru i fanatični pristalica ustaške ideologije. Njegova biografija je neodvojiva od NDH, režima koji je u ime “vjere i naroda” pobio stotine hiljada ljudi.

Već u prvim mjesecima postojanja NDH, Šarić se istaknuo kao jedan od Pavelićevih najodanijih duhovnika. U telegramu koji je 25. aprila 1941. poslao Poglavniku, Šarić ga pozdravlja “u ime mukotrpnog hrvatskog naroda Herceg-Bosne”, zahvaljujući mu što je donio “slobodu i nezavisnost”. U božićnoj pjesmi objavljenoj iste godine, Pavelića je uzdigao na razinu sveca, “apostola hrvatskog uskrsnuća”.

Različti autori oput Fikrete Jelić-Butić i fra Petra Jeleča detaljno su dokumentirali Šarićevu ulogu u moralnoj legitimaciji ustaškog režima. Nije riječ o “pogrešno protumačenom kontekstu”, kako to danas tvrdi Puljić, nego o jasnoj i sistematskoj podršci državnom teroru. Katolički tjednik, list pod Šarićevim pokroviteljstvom, bio je prepun antisemitskih i rasističkih članaka. Nadbiskup nije nikada protestirao zbog masovnih ubistava u Sarajevu, Jasenovcu ili Glini. Njegova šutnja pred zločinom bila je, kako piše Jeleč, “teološka racionalizacija genocida”.

I kada su u Sarajevu Maks Luburić i njegovi koljači vješali Sarajlije na Marijin Dvoru, tačno preko puta crkve Svetog Josipa, nadbiskup Šarić nije rekao ni riječ. Nije poslao ni jedno pastoralno pismo, nije progovorio ni u jednoj propovijedi. Umjesto toga, pisao je o Paveliću, “blagom čovjeku punom ljubavi” Takvog čovjeka danas brani Puljić.

Kada je NDH pala, Šarić nije ostao sa svojim stadom. U maju 1945. pobjegao je prvo u Austriju, zatim u Švicarsku, pa u Španiju. Njegov bijeg nije bio bijeg od progona, nego bijeg od odgovornosti. U Frankovom Madridu je proveo ostatak života, okružen bivšim ustaškim dužnsnicima, među kojima je bio i sam Ante Pavelić. Šarić je bio “poglavnikova slaba točka”, čovjek koji je Paveliću davao moralnu legitimaciju i u emigraciji. Šarić je iz Madrida slao pisma podrške Paveliću, branio ga pred argentinskom vojnom huntom i isticao kako je “hrvatski narod dužan Poglavniku zahvalnost”. Takav čovjek nije bio “žrtva vremena”, kako to sugerira Puljić. On je bio saučesnik.

Godine 1997., gotovo četrdeset godina nakon Šarićeve smrti, kardinal Vinko Puljić pokrenuo je inicijativu da se Šarićevi posmrtni ostaci prenesu iz Madrida u Sarajevo. U crkvi Svetog Josipa, ispred koje su ustaše vješali Sarajlije, sada počiva čovjek koji je pisao pjesme Paveliću. Sahranio ga je i nad njegovim grobom misu je služio kardinal Puljić.

Da, Šarić nikada nije bio suđen ni osuđen. Isto kao što ni Pavelić nije bio osuđen. Kao što ni Hitler nije stigao do suda. Znači li to da je nevin? Da bismo slijedili Puljićevu logiku, morali bismo rehabilitirati sve one koji su umrli prije nego što su stigli do sudskih klupa.

Puljićev argument o “kontekstu vremena” jedan je od najopasnijih oblika crkvenog relativizma. Kada kaže: “Zar kontekst vremena ne objašnjava njegovo pisanje o vođama država u kojima je živio?”, kardinal zapravo tvrdi da okolnosti mogu opravdati pjesmu Paveliću ili antisemitske pamflete. Ali “kontekst vremena” nije izgovor za zlo. I u istom tom vremenu postojali su i drugi svećenici koji su odbili služiti ustaškom režimu. Postojali su ljudi koji su spašavali Jevreje, koji su progovarali, koji su birali savjest. Šarić nije bio jedan od njih. On je izabrao komfor i blizinu Poglavnika.

Kontekst vremena nije Šarića natjerao da napiše pjesmu Paveliću, nego njegova uvjerenja. Nije ga natjerao da šuti pred masovnim ubistvima, to je bio njegov izbor. A Puljićevo pozivanje na “povijesni kontekst” danas nije ništa drugo nego pokušaj da se izgradi teološki štit za ono što je moralno neoprostivo.

Puljić u svom priopćenju govori o “lažima zasnovanima na komunističkoj istoriji”, kao da je svaka kritika NDH plod Titove propagande. Ali istina o Šariću ne potječe iz partijskih arhiva, nego iz crkvenih dokumenata, iz njegovih vlastitih pjesama, iz Katoličkog tjednika. Uostalom, Šarić je ustašama bio blizak još od vremena atentata na Karađorđevića u Marseilleu.

Kada Puljić tvrdi da “jedna ideologija ponovno presuđuje hrvatskim domoljubima”, on ne shvata da time Crkvu svodi na ideološki pokret. Nije riječ o “proglašenju nepodobnih Hrvata”, nego o moralnom suočavanju s prošlošću. Ako su ulice u Zagrebu preimenovane, to nije čin “brisanja povijesti”, nego čin čišćenja javnog prostora.

Možda je Puljić mislio da će njegov glas, kao umirovljenika, proći ispod radara, ali ono što je rekao odzvanja mnogo dalje od zidova staračkog doma u Lugu pokraj Kiseljaka nazvanog upravo po Šariću. Doma za čiju je gradnju novac dala hrvatska država. Odzvanja kao podsjetnik da je revizionizam živ, da se skriva pod plaštem pobožnosti, da se poziva na “kontekst vremena” dok ruši temelj kršćanstva, istinu i pokajanje. Puljić je odlučio da brani neodbranjivo, one koji su umrli u bijegu od pravde, da rasplamsa duhove ideologije čiji je Šarić bio vatreni zagovornik, Umjesto da ih vrati grobnicu historije iz koje nikada nisu ni smjeli biti izvađeni.