U Srebrenici i okolnim mjestima ljudi su počeli tražiti hranu u prirodi. Brala se kopriva, zelje i razno šumsko bilje. Od toga su pravili skromne čorbe koje su više grijale stomak nego što su ga zaista nahranile. Srebrenica je resom ljeskovine zamjenila pite i somune i odavno su zaboravili na miris svježe pečenih pita i somuna. Glad je postala svakodnevica. U mnogim kućama djeca su lijegala spavati gladna.

Ratne godine u Podrinju ostale su urezane u sjećanje ljudi kao vrijeme velike patnje, ali i velike izdržljivosti. Nekada su sela oko Konjević Polja, Cerske i Srebrenice bila puna života. U proljeće su se oranice zelenjele, pšenica je talasala pod vjetrom, a kukuruzišta su rasla visoko i gusto. Ljudi su živjeli skromno, ali mirno. Radilo se na njivama, čuvala se stoka, a u svakoj kući bilo je dovoljno hljeba da se porodica nahrani.

Rat je sve to promijenio. Putevi su bili presječeni, sela opkoljena, a dolazak hrane potpuno zaustavljen. Ono malo zaliha što je narod imao počelo je brzo nestajati. Hambari, koji su nekada bili puni pšenice i kukuruza, sada su zjapili prazni.

Te godine ni zemlja nije bila darežljiva. Pšenica je dala tek pola roda, a i kukuruza nije bilo dovoljno. Kako su dani prolazili, ljudi su počeli osjećati glad kakvu nikada ranije nisu osjetili.

U nekim kućama još bi se našla vreća žita, ali je ona postala dragocjena kao zlato. Govorilo se da metar žita košta i po hiljadu maraka. Za mnoge je to bila cijena koju nisu mogli ni zamisliti. Novca gotovo da nije bilo, rijetki su oni koji su ga imali.

Majke su svakodnevno pokušavale učiniti nemoguće. Od šake brašna i vode pravile su tanko tijesto i pekle male pogače na starim šporetima. Dijelile su ih na sitne komade da svako dijete dobije makar zalogaj.

Djeca su često pitala kada će opet biti pita i somuna kao prije rata. Majke bi se samo okretale od njih da sakriju suze.

U Srebrenici i okolnim mjestima ljudi su počeli tražiti hranu u prirodi. Brala se kopriva, zelje i razno šumsko bilje. Od toga su pravili skromne čorbe koje su više grijale stomak nego što su ga zaista nahranile.

Srebrenica je resom ljeskovine zamjenila pite i somune i odavno su zaboravili na miris svježe pečenih pita i somuna. Glad je postala svakodnevica. U mnogim kućama djeca su lijegala spavati gladna.

Ali u tim teškim danima među narodom je počela kružiti vijest koja je donosila tračak nade. Govorilo se da će iznad Podrinja početi stizati pomoć iz zraka.

U početku su ljudi slušali te riječi sa sumnjom. Bilo je teško povjerovati da će neko daleko od njihovih planina i sela poslati pomoć baš njima. Ipak, nada je rasla iz dana u dan.

Jedne večeri, kada je akšam polahko prekrivao sela i kada se mrak spuštao na planine, ljudi su počeli izlaziti iz svojih kuća. Kretali su prema šumama. Svako je u ruci nosio zapaljenu baklju ili lampu. U mraku su ta mala svjetla izgledala kao duga svjetlosna rijeka koja se polahko kreće kroz šumu.  Muškarci, žene, pa čak i stariji dječaci hodali su zajedno. Iako su bili umorni i gladni, među njima se često mogla čuti pjesma. Neko bi započeo tiho, a onda bi mu se pridružili i drugi. Glasovi su se širili kroz šumu i odbijali od brda. Kao da su pjesmom htjeli pobijediti strah.

A onda bi se, negdje daleko iznad planina, začuo zvuk.

Dubok i tih, ali jasan.

Zvuk aviona.

U tom trenutku sve bi utihnulo. Pjesma bi prestala, a ljudi bi podigli glave prema tamnom nebu. Niko nije govorio. Svi su slušali.

Napetost bi rasla iz trenutka u trenutak.

U mraku bi neko šapnuo da dolaze.

Onda bi se negdje u daljini začuo tup udar. To je bio znak da je paleta s hranom pala na zemlju.

Ako bi paketi pali blizu, nastala bi prava trka kroz šumu. Ljudi su trčali kroz mrak, preskakali kamenje i granje, pokušavajući prvi doći do hrane.

Prva pomoć stigla je u Cersku, kada su iz aviona bačeni paketi hrane. Već sljedeće noći pomoć je stigla i u Pervane, gdje je izbačeno mnogo hrane. Avioni su nastavili dolaziti svake noći, a iznad Tekije bacane su nove palete.

Za gladni narod to nije bila samo hrana – to je bila nada da će preživjeti.

U tim paketima bilo je svega: brašna, konzervi, čokolade, kafe, žvaka, pa čak i limunade. Za gladne ljude to je bilo pravo bogatstvo.

Djeca su bila najsretnija. Kada bi neko donio čokoladu u selo, djeca bi se okupila oko njega kao oko najveće dragocjenosti na svijetu. Neki su prvi put nakon dugo vremena okusili nešto slatko. Žene su kuhale kafu koju dugo nisu imale. Miris se širio kroz kuće i podsjećao na dane kada je život bio mirniji.

Ali nisu sve noći donosile sreću.

Ponekad bi paketi pali daleko, iza brda ili duboko u šumi. Tada bi se ljudi vraćali kućama praznih ruku. Hodali bi polako kroz mrak, umorni i razočarani.

Ipak, niko nije gubio vjeru.

„Ako večeras nisi imao sreće“, govorili su jedni drugima, „ako Bog da, sutra će biti bolje.“ Tako su noć po noć izlazili u šume i čekali zvuk aviona. Svaki paket koji bi pao s neba značio je još jedan dan života.

Polahko, zahvaljujući toj pomoći, narod se počeo oporavljati od velike gladi i nevolje koja ih je zadesila.

I danas, mnogo godina kasnije, ljudi Podrinja pamte te noći. Pamte baklje koje su svijetlile kroz šumu, pjesme koje su odjekivale među brdima i zvuk aviona koji je donosio nadu.

Jer u tim trenucima, dok su paketi padali iz neba, činilo se kao da s njima dolazi i nada da će život jednog dana ponovo biti onakav kakav je nekada bio.

Izvor: N.M./Mjesna zajednica Konjević Polje