Michael Martens, njemački novinar i publicista u knjizi U požaru svjetova, govoreći o Andrićevoj doktorskoj disertaciji, navodi da je ovaj rad dokaz pretpostavke da je Andrić islamofobni mrzitelj Turaka, ističući da se u ovom tekstu nalaze osjećanja mržnje prema islamu i muslimanima.

Na današnji dan, 13. marta 1975. godine u Beogradu je umro književnik i političar Ivo Andrić. Za roman “Na Drini ćuprija” dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a mržnja prema muslimanima koja isijava iz tog romana bila je inspiracijama zločinačkim sprskim umovima 90-ih godina prošlog vijeka.  Andrićeve književnoumjetničke interpretacije historije korištene kao argumenti za političko i zločinačko djelovanje u periodu prije Agresije i za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Michael Martens, njemački novinar i publicista u knjizi U požaru svjetova, govoreći o Andrićevoj doktorskoj disertaciji, navodi da je ovaj rad dokaz pretpostavke da je Andrić islamofobni mrzitelj Turaka, ističući da se u ovom tekstu nalaze osjećanja mržnje prema islamu i muslimanima.

Andrić je smtarao da vlast u Kraljevini Kugoslaviji treba podsticati iseljavanje “turske manjine” u Tursku, kako bi prostore koje su oni naseljavali, naselili Srbi i Crnogorci.

Iseliti Turke, naseliti Srbe

“Socijalni razlozi naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika”, piše Andrić. Albanci i drugi muslimani ohrabrivani su da emigriraju u Tursku kako bi se Srbi i Crnogorci naselili na Kosovu.

Osim što je bio islamofobni mrzitelj Turaka, mrzitelj muslimana, Ivo Andrić je bio, a to su manje poznate činjenice iz njegove biografije, pobornik nacizma i četnik.

U jednom izvještaju njemačke tajne službem nastalom nakon prisluškivanja Ive Andrića, navodi se da on u ljeto 1940. “nije gajio nikakvu sumnju u konačnu pobjedu Nijemaca”. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon formiranja logora Auschwitz. U to vrijeme Andrić je bio jugoslovenski diplomata u Berlinu.

Njegovi dani u Berlinu bili su ispunjeni i privatnim posjetama i odlascima u kino. “Na Göringov poziv on 1940. odlazi u Ufa palaču na premijeru nacionalsocijalističkog propagandnog filma Vatreno krštenje, koji veliča ulogu avijacije prilikom njemačkog napada na Poljsku. Sprijateljuje se s Hitlerovim omiljenim vajarom Arnoom Brekerom, kojeg je više puta posjetio na njegovom imanju istočno od Berlina”, piše Martens, ističući da je u Hitlerovoj Njemačkoj Andrić položio i vozački ispit.

Ivo Andrić je bio jedan od potpisnika Trojnog pakta 25. marta 1941. godine, dakle, saveza Jugoslavije sa nacističkom Njemačkom. “Doušnici zaduženi za njega podnose izvještaj da je bio izuzetno dobro raspoložen: ‘Povjerenik koji je danas u podne kod jugoslavenskog poslanika Andrića bio pozvan na doručak saznao je od njega da će sutra u Beču biti proveden pristup Jugoslavije Trojnom paktu. (…) Jugoslavenski poslanik je izrazio zadovoljstvo povodom toga da je ipak došlo do razrješenja situacije.’ Andrić je naglasio da je za njega najveće zadovoljstvo što je ovom razvoju prisustvovao kao izaslanik u Berlinu”, piše Martens.

Dva dana nakon potpisivanja pakta, u noći s 26. na 27. marta, Pavle je svrgnut, a pučisti se protive paktu. Andrić uvjerava Ribbentropa, ministra vanjskih poslova Trećeg rajha, da je riječ o provokaciji ljudi s engleskog platnog spiska, ali da to ne mijenja ništa jer on “sebe smatra šefom misije jedne nacije koja je saveznik Rajha” – piše Martens.

Godine 1951. JNA je u Beogradu organizirala izložbu o otporu njemačkoj okupaciji. Među eksponatima se našla i Andrićeva fotografija na kojoj se vidi kako potpisuje Trojni pakt. O onome što je uslijedilo izvijestio je Milovan Đilas.

Nekoliko dana nakon otvaranja izložbe Andrić je zatražio prijem kod Đilasa te mu rekao: “Znate, ta izložba… Na jednoj slici sam i ja… Tu visi slika na kojoj sam ja prilikom potpisivanja pristupa Trojnom paktu… To je neprijatno, sada, nakon toliko vremena.” Iako je Andrić tražio “samo” da se njegov lik isiječe s fotografije, nakon što je Đilas nazvao nadležnog generala i objasnio situaciju, ovaj je naredio da se cijela slika ukloni s izložbe.

“Ovo je očigledno urađeno vrlo temeljito. U mnogim knjigama o Andriću riječ je o toj fotografiji iz 1941, ne samo kod Đilasa, ali ni u jednoj nije odštampana ova slika. U Vojnoistorijskom arhivu u Beogradu postoji fotografija trenutka potpisivanja pakta u Beču. Na njoj se vidi dvadesetak muškaraca. U zadnjem redu desno jednom mjesto je slobodno. Izgleda kao da je tu retuširanjem odstranjena jedna glava. Negativ ove fotografije se nigdje ne može naći”, zaključuje Martens.

Prema podacima objavljenim prije nekoliko godina, očito da je Andrić tokom Drugog svjetskog rata imao kontakte s četnicima i da to nije bilo nepoznato nekim uglednim i utjecajnim predstavnicima vlasti uspostavljene nakon rata. O tome se decenijama nije govorilo i pisalo, bila je to tabu tema u komunističkoj Jugoslaviji.

Retuširanje historije

Beogradski dnevni list Novosti objavio je prije nekoliko godina zanimljiv tekst pod naslovom Susret sa istorijom: Andrić bio član Dražinog pokreta, donoseći informacije o vezama nobelovca s četnicima i njihovim vođom, generalom Mihailovićem, pozivajući se na dokument o saradnji koji se nalazi u njegovom partijskom dosjeu. Novosti navode da je diplomata i jedan od najutjecajnijih predratnih književnih kritičara Branko Lazarević još 1946. godine, na stranicama svog tajnog dnevnika, zabilježio o Andriću sljedeće: “U početku se nešto interesovao za Ravnogorski pokret, a tvrdi se čak da je pisao i neka ohrabrujuća pisma nekim četničkim vođama iz Hercegovine…”

Kosta St. Pavlović, diplomatski činovnik i šef kabineta predratnih i emigrantskih kraljevskih vlada, objavio je u knjizi Poezija i proza da “je njegova povučenost (Andrićeva, za vreme okupacije) bila, po pričanju nekih zajedničkih prijatelja, samo prividna, jer se bio prilično upleo u pokret otpora, i to na strani generala Dragoljuba Mihailovića, kome je čak, jednom pismenom porukom, izrazio podršku”. Vođa četničkog pokreta, navodno, bio je ushićen kada mu je prenijeta poruka književnika iz Beograda. Kosta St. Pavlović i u knjizi Ratni dnevnik 1941–1945 zapisuje: “U četvrtak, 23. decembra 1943., dobio sam prve vesti od Mladena Žujovića… Krišom je dolazio u Beograd. Tamo je viđao Andrića, koji je u Dražinom beogradskom odboru.”

Stevan K. Pavlović, poznati srpsko-britanski profesor, u jednom eseju posvećenom porodici i kući Pavlovića navodi da su se u potkrovlju, gdje se nalazio atelje njegove tetke Bele Pavlović, poznate srbijanske slikarke, u toku rata okupljali simpatizeri i članovi pokreta generala Mihailovića, među kojima je bio i Ivo Andrić. Svjedočanstvo na ovu temu ostavio je i Kosta Timotijević u zapisu Zašto je leva građanska inteligencija počinila klasno izdajstvo?, u kome piše: “Mnogi su čekali oslobođenje sa zebnjom u srcu… Marko Ristić i Aca Vučo obrađivali su Ivu Andrića, spašavajući ga od odlaska na Ravnu goru. Navodno je imao i uniformu sašivenu.”

Očito da Andrićevi kontakti s četnicima nisu bili nepoznanica za neke ugledne i utjecajne predstavnike nove vlasti poslije 1944. godine, a vjerovatno ni za njene represivne organe, oličene u Knoju i Ozni. Zbog čega se o svemu ovome nije govorilo i pisalo i zbog čega je ovo bila tabu tema u komunističkoj Jugoslaviji, pitanje je koje se može postaviti u istoj ravni s onim pitanjima o Andrićevim diplomatskim danima u nacističkoj Njemačkoj i njegovim susretima s Hitlerom i prisustvu pri potpisivanju Trojnog pakta.