Knjiga „Sigurnosne zone Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini: prijedlozi, motivi i ideje tokom 1992. godine“ Merise Karović-Babić, sa sarajevskog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava predstavlja temeljitu naučnu analizu geneze, razvoja i implementacije ideje sigurnih zona u ranim fazama Agresije na Bosnu i Hercegovinu

Svojom knjigom „Sigurnosne zone Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini: prijedlozi, motivi i ideje tokom 1992. godine“ Merisa Karović – Babić bavi se jednom od najtragičnijih i najsramnijih epizoda u odnosima međunarodne zajednice spram Bosne i Hercegovine, konceptom sigurnih, odnosno, sigurnosnih zona te organizacije.

To su zone koje su trebale predstavljati utočište za civile u vremenu agresije i masovnih ratnih zločina, a koje su često postajale simbol nemoći, nedosljednosti i pasivnosti međunarodne zajednice. U vrijeme kada su međunarodne organizacije, poput Ujedinjenih nacija, deklarativno izražavale svoju zabrinutost, na terenu je vladala politika potpunog nečinjenja. Dok se u Bosni odvijala humanitarna katastrofa neslućenih razmjera, strani su zvaničnici razmišljali samo kako spriječiti izbjeglice da se nađu na granicama njihovih država.

Na početku Karović-Babić razjašnjava pojmovnu nejasnoću u vezi sa terminima kakvi su “sigurne zone”, “sigurnosne zone“, „zaštićena područja” i “sigurna utočišta”, naglašavajući važnost tog pitanja za razumijevanje tadašnje međunarodne politike.

U isto vrijeme pojašnjava i kontekst raspada Jugoslavije, stvaranja takozvanih srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj i BiH, te opisuje prve UN-ove mirovne operacije i tzv. UNPA zone u Hrvatskoj. Poseban naglasak stavljen je na pogrešna očekivanja bosanskohercegovačke javnosti u vezi s ulogom UN trupa, u kontrastu s jasnim razumijevanjem JNA o ograničenim ovlastima tih snaga.

Nakon povlačenja JNA iz Hrvatske, došlo do masovnog prebacivanja njenih trupa u BiH, čime je udaren temelj vojsci bosanskih Srba. Detaljno je dokumentirana akcija okupaciju velikog dijela teritorije BiH u proljeće 1992. godine što je dovelo do međunarodne reakcije i rezolucija UN-a i raspoređivanja UNPROFOR-a u pojedinim dijelovima zemlje. Upravo u tom vakumu između objećanja i konkretne akcije rođena je praksa sigurnosnih zona. To je bio koncept koji je trebao pružiti zaštitu civilima, a koji je u mnogim slučajevima postao sinonim ne samo za izdaju, već i neuspjeh kompletne međunarodne zajednice oličene u toj međunarodnoj organizaciji zvanoj Ujedinjene nacije.

“Početkom 1992. godine u Hrvatskoj su formirana zaštićena područja, dok je nekoliko mjeseci kasnije u Bosni i Hercegovini formirana sigurnosna zona Sarajevski aerodrom. Naredne, 1993. godine u Bosni i Hercegovini je, rezolucijama Vijeća sigurnosti 819 i 824, još šest područja proglašeno za ‘sigurna’. Kao način implementacije ovih rezolucija, u svim ovim područjima, u manjem ili većem broju, trebale su biti raspoređene Zaštitne snage Ujedinjenih nacija (UNPROFOR)”, pojašnjava, u razgovoru za Bosnu, Merisa Karović-Babić.

Dok Srpska demokratska stranka pred poslanike takozvane Skupštine srpskog naroda postavlja šest strateških ciljeva usvojenih 12. maja 1992. godine, kojima je ozvaničen projekat etničkog razgraničenja i stvoreni uslovi za masovno protjerivanje nesrpskog stanovništva, međunarodna zajednica suočava se sa prvim valovima izbjeglica na svojim granicama. Eskalacija nasilja, valovi izbjeglica i masovni zločini, uključujući koncentracione logore, doveli su do pojačanog međunarodnog pritiska da se zaustavi agresiju i zaštiti civilno stanovništvo.

Posebnu je ulogu tada odigrala Austrija, koja je među prvima pokrenula ideju o sigurnim zonama, potaknuta kako humanitarnim, tako i sigurnosnim razlozima – uključujući strah od priljeva izbjeglica. Austrija je, kroz svoje i međunarodne institucije koje su imale sjedište u njenim gradovima, promovirala načela očuvanja granica, teritorijalne cjelovitosti BiH i zaštite ljudskih prava. Austrija je, blisko sarađujući s vlastima Republike BiH, još u aprilu i maju 1992. aktivno radila na konceptu sigurnih zona, s ciljem suzbijanja etničkog čišćenja i očuvanja kakve-takve funkcionalnosti države.

Rezultat tih napora bila je Rezolucija 757 Vijeća sigurnosti UN, kojom je u maju 1992. Sarajevo i njegov aerodrom proglašeno sigurnom zonom. Ta je rezolucija usvojena uz podršku 13 članica Vijeća, uključujući Rusiju. Kina i Zimbabve bili su suzdržani. Time je postavljen presedan za kasnije sigurnosne zone u BiH.

Međutim, uprkos naporima Austrije, ta će se, u osnovi humana ideja o stvaranju sigurnih zona, izobličiti u nešto sasvim treće.

“Važno je znati da se ove sigurnosne zone formiraju u područjima koja su bila pod kontrolom VRS, kao neka vrsta geta za sve nesrbe, dominantno Bošnjake i Hrvate. Iz očajne neophodnosti rješenja izbjegličke krize na ove ideje došli su predstavnici UNPROFOR-a i UNHCR-a i brojni međunarodni predstavnici što je proizvelo takvu vrstu krajnosti prema kojoj su neke inicijative išle u smjeru da se ‘sigurna utočišta’ trebaju formirati čak i u zatočeničkim objektima.”

Primjer za takvu tvrdnju bio je koncentracioni logor Trnopolje, jedan od tri koncentraciona logora koja je u okolini Prijedora formirala vlast pobunjenih bosanskih Srba, vlast koja je kriva za više od tri hiljade ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata.

„U prelaznom periodu ‘odgode’ prijema izbjeglica od strane pojedinih organizacija i aktera pokušaja ‘rješavanja krize’ javile su se krajnje ‘inovativne ideje, koje su išle u tu krajnost zadržavanja zatočenika u logorima. S tim ciljem zatočenici su nazivani blažim imenom – izbjeglice, dok su u tu svrhu i pojedini logori preimenovani u ‘prihvatne centre’ ili ‘izbjegličke logore“, pojašnjava Karović-Babić, nastavljajući: „Spomenuti zločini, masovna i pojedinačna ubistva, evidentno loši uslovi i sve traume koje su zatočenici pretrpjeli na toj lokaciji nisu bili nikakva prepreka u stavu da bi se u dogledno vrijeme logor mogao ‘adaptirati’ u ‘izbjeglički centar’. U pismu u kojem se vođa Liberalnih demokrata, Paddy Ashdown, obraća premijeru Johnu Majoru, postavlja se sljedeće pitanje: „Ako UN neće djelovati da umanji destruktivni karakter ovog rata, da li će barem djelovati da umanji patnje nedužnih ljudi koji su njime zahvaćeni?“ Međutim, u nastojanju da ponudi ‘barem neko rješenje’, Ashdown ide u potpuno drugu krajnost prijedloga o formiranju ‘sigurnih utočišta’ u logoru Trnopolje.

No, detaljnijom analizom dokumenata primjećujemo da Ashdown ipak nije bio idejni tvorac ove ‘inovativne ideje’ i da on nije bio usamljen u pokušaju njene realizacije. Naravno da su predlagatelji ovih inicijativa bili potpuno svjesni njihove besmislenosti, ali su postigli glavni cilj – a to je da priliv izbjeglica na granice susjednih zemalja bude postepen, sve dok pojedine zapadnoevropske zemlje ne odobre prijeme novih izbjeglica.“ 

Ono što je posebno ironično u cijeloj priči o Trnopolju kao nekakvoj inačici „Varšavskog geta“ je fakat da je CJB Prijedor čak izradio troškovnik boravka logoraša u Trnopolju i nadali su se da će im neko sa Zapada te novce i isplatiti za one koje do tada nisu pobili.

„Nakon što su političari i predstavnici međunarodnih organizacija posjećivali Trnopolje, uslijedile su povremene čistke u ovom logoru, s ciljem njegova ‘rasterećenja’, a one su dostigle vrhunac 21. augusta 1992. godine. Tokom prelaznog perioda pregovora o ovoj inicijativi uspostave ‘sigurnosnog utočišta’, iz logora su masovno izvođeni ljudi i likvidirani na različitim lokacijama. Jedan od najpoznatijih primjera masovnih egzekucija bile su Korićanske stijene, lokalitet na kojem su pripadnici Interventnog voda prijedorske policije ubili oko 200 zatočenika“, kaže Merisa Karović-Babić.

„Potom je uslijedilo povremeno uklanjanje bodljikave žice, preuzimanje logora od strane Crvenog krsta Prijedor, izrada Elaborata o njegovoj ‘prenamjeni’, prihvatanje naziva ‘prihvatni’ ili ‘otvoreni’ centar, pripreme za zimu, sve su to bili pokazatelji pokušaja da lokalne vlasti u Prijedoru, uz značajna sredstva i donacije međunarodnih organizacija, obezbijede privid normalnosti u Trnopolju.“ 

Karović-Babić pojašnjava kako su prijedorske vlasti detaljno strancima obrazložile šta bi im sve bilo potrebno za formiranje geta, kakvi materijali i oprema, počev od vozila, kamiona, šporeta na drva, pa do činija, kašika, kutljača i drugih sitnih potrepština. Baš kao da je riječ o sindikalnom odmaralištu a ne konc-logoru.

„Načinjena je specifikacija troškova po stavkama, uz napomenu da su sve kalkulacije rađene ‘na osnovu broja od 1.300 lica koja su smještena u Trnopolju, i to za jedan obrok dnevno’. Troškovi osnovnih namirnica, goriva, drva za loženje, vode za piće, pražnjenje septičkih jama, sredstava za održavanje higijene kao i lični dohoci osam novozaposlenih radnika iznosili bi više od šest miliona dinara, uz napomenu da je potrebno obezbijediti finansijska sredstva za realizaciju ovog Elaborata“, pojašnjava Karović-Babić.

„Sudeći prema prethodnim obećanjima međunarodnih organizacija i zemalja aktivnih po pitanju ‘rješenja’ izbjegličke krize, pretpostavljalo se da bi oni trebali biti donatori navedenih sredstava. No, za ovaj prelazni period ‘eksperimenta’ o ‘sigurnom utočištu’ i ‘prihvatnom centru’ u Trnopolju svakodnevna su bila ubijanja zatočenika, uključujući i djecu, a životi preostalih zatočenika ostavljeni su na milost i nemilost logorskih stražara od čije je procjene zavisilo hoće li preživjeti i dočekati razmjenu čiji su nagovještaji bili na vidiku.“

Karović-Babić donosi još jedno šokantno otkriće u svojoj knjizi. Naime, ne samo da je jedan koncentracioni logor trebao postati geto, takva je sudbina bila namijenjena i cijelom jednom gradu. U maju 1992. godine, pod izgovorom „zaštite izbjeglica“, predstavnici UNHCR-a i UNPROFOR-a zaustavili su oko 5.000 Bošnjaka iz Bosanskog Novog na granici s Hrvatskom, spriječivši ih da pređu u Dvor i nastave prema zemljama Zapadne Evrope. Umjesto evakuacije, UN su predložile lokalnim SDS vlastima da zbrinu raseljene, nudeći zauzvrat humanitarnu pomoć. Međutim, općinske vlasti takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine i takozvane Republike Srpske Krajine očekivale su pomoć u organiziranju transporta izbjeglica prema Sloveniji, Austriji ili Njemačkoj.

Slično kao i u Trnopolju, da im se pomogfne u efikasnijem etničkom čišćenju.

Sve to dešavalo se u kontekstu već provedenog nasilja – Bošnjaci iz doline Japre već su bili protjerani, njihove kuće spaljene, a džamije, uključujući i historijsku u Blagaj-Rijeci, uništene. Nakon sastanaka s predstavnicima UN-a, zločini su nastavljeni: uslijedila su nova hapšenja, ubistva i formiranje logora Mlakve, dok su posljednjeg dana maja zapaljene gradske džamije u Bosanskom Novom i okolini. Jasno je da cilj lokalnih vlasti nije bio stvaranje sigurnih uslova za ostanak, već nastavak politike etničkog čišćenja, dok su međunarodni akteri neuspješno balansirali između humanitarne retorike i tragične stvarnosti na terenu.

Baš kao i u Prijedoru, Bošnjacima i Hrvatima Bosanskog Novog naređeno je da na prozorima svojih kuća izvjese bijele čaršafe. “Nakon što su bili primorani napustiti svoje domove, formirane su kolone kojima je stanovništvo sprovedeno do školskog centra Đuro Radmanović, gdje su se nalazili vojnici bivše JNA. Posljednjeg majskog dana vojne i policijske snage takozvane SrRBiH blokiraju Prekosanje, pale i pljačkaju bošnjačke kuće i ubijaju civile a od drugog do šestog juna oko 800 nesrba, dominantno Bošnjaka i Hrvata, pretežno iz grada i gradskih naselja Prekosanje i Urije, bilo je privedeno na stadion Mlakve“, kaže Karović-Babić, pojašnjavajući ulogu UNPROFOR-a i UNHCR-a tih dana.

Dok „pripadnici UNPROFOR-a i UNHCR-a nisu željeli učestvovati u iseljavanju stanovništva po nacionalnom kriteriju“, predstavnici UNHCR-a traže način kako da pet hiljada Bošnjaka i Hrvata ipak ostane u Bosanskom Novom. Predstavnici SAO Krajina tražili su, s druge strane, način kako da se riješe „nepoželjnih“ elemenata sa „svoje“ teritorije dok u isto vrijeme UNHCR od lokalnih srpskih vlasti traži da garantuje protjeranima sigurnost u Bosanskom Novom. Sve pokušavajući zaštititi granice zapadnih zemlaja od još jednog izbjegličkog vala.

„Bosanski Novi su ponovo posjetili predstavnici UNHCR-a i pregovarali s predsjednikom Kriznog štaba Opštine Radomirom Pašićem s ciljem da se ‘omogući ljudima da ostanu u tom gradu’. No, nakon što četverodnevni napori nisu urodili plodom, predstavnica UNHCR-a, Sadako Ogatha je s ogorčenjem konstatovala da je odgovor vlasti Bosanskog Novog ipak bio jasan: „Ubistva, zastrašivanja i pritvaranja” uz konstataciju da je ‘bolje 4.000 izbjeglica nego 4.000 leševa.’ Potom je njemački Crveni križ izdao saopćenje da je Njemačka spremna primiti nove izbjeglice, nakon čega je Republika Hrvatska izjavila da im može dopustiti tranzit kroz njihovu teritoriju. Sagledavši sve činjenice u vezi sa zločinima počinjenim u ovom području, možemo konstatovati da je teza o „sigurnosti građana u udobnosti svoga doma“ plaćena ljudskim životima i ostaje na savjesti počinitelja, ali i svih onih koji su insistirali na toj ideji, uprkos činjenju stravičnih zločina. Konačna odluka o odobravanju iseljavanja stigla je prekasno za nekoliko stotina građana Bosanskog Novog koji su ubijeni na posebno svirep način“, zaključuje Karović-Babić.

Samo ova dva primjera dio su priče o neuspjehu i nečistoj savjesti međunarodne zajednice. Raskrinkavajući motive, retoriku i političku računicu iza tobožnje brige za civile, pokazuje nam kako su međunarodno pravo, humanitarni diskurs i geopolitički interesi prečesto funkcionirali ne kao sredstva zaštite civila, već kao sredstva zaštite zapšadnjačkog komfora i pasivnosti.

Danas, trideset godina kasnije, dok slike mrtve djece i razorene civilne infrastrukture svakodnevno pristižu iz Gaze, ne može se izbjeći osjećaj jezive podudarnosti. I tada i sada, međunarodna zajednica barata istim vokabularom: “deeskalacija”, “briga za civile”, “apel na suzdržanost” ali bez stvarne volje da se zločin zaustavi.

Zbog toga se treba upitati je li međunarodna zajednica zaista nemoćna ili samo moralno indiferentna? Jer ako su sigurnosne zone bile sredstvo da se prikrije nečinjenje u Bosni, danas isti obrasci opravdavaju šutnju pred zločinima u Palestini. U oba slučaja, svijet je odlučio gledati, ali ne djelovati. U vremenu kada se s pravom pitamo kako je moguće da civilizacija koja je toliko uznapredovala, koja raspolaže s toliko znanja i moći, koja se igra sa umjetnom inteligencijom, dopušta da mirno gledamo genocid u realnom vremenu, u ovoj se knjizi možda može naći odgovor.

Postoji kontinuitet licemjerne pasivnosti međunarodne zajednice – od Srebrenice do Gaze. U oba slučaja svijet je znao, dokumenti su postojali, izvještaji su stizali, upozorenja su bila prisutna ali institucije koje su trebale pomoći, koje su trebale garantovati sigurnost ostale su nijeme, zadovoljne tek deklarativnom brigom i pozivima na primirje. Očito je, historija se ponavlja upravo onda kad iz nje ništa ne naučimo. Ili je pak riječ o zapadnjačkom uzusu ponašanja kojeg tek sada postajemo svjesni.