Danas, više od pola stoljeća kasnije, Kuma se smatra ne samo jednim od najboljih filmova svih vremena, već i remek-djelom koje kroz priču jedne porodice razotkriva istinu o američkoj imperiji: carstvu izgrađenom na ekstremnom nasilju i pogonu jedinog božanstva u višekonfesionalnom društvu – novcu

Kada su se u utorak, 14. marta 1972. godine, u njujorškom kinu Loew’s State Theatre ugasila svjetla nakon projekcije prvih kadrova Kuma, u dvorani je zavladala sablasna, gotovo zastrašujuća tišina. Među publikom su sjedili tadašnji državni tajnik Henry Kissinger, članovi obitelji Kennedy, Cher, Groucho Marx, Liza Minnelli i Michael Jackson – i svi su ostali nijemi pred monumentalnim djelom Francisa Forda Coppole.

Danas, više od pola stoljeća kasnije, Kuma se smatra ne samo jednim od najboljih filmova svih vremena, već i remek-djelom koje kroz priču jedne porodice razotkriva istinu o američkoj imperiji: carstvu izgrađenom na ekstremnom nasilju i pogonu jedinog božanstva u višekonfesionalnom društvu – novcu.

Taj gotovo mitski status filma dobiva novu dimenziju kroz seriju „The Offer“ (SkyShowtime), koja razotkriva nevjerovatnu borbu za nastanak filma i ulogu mafije u njegovoj ranoj produkciji. Temeljena na istinitim događajima i inspirirana memoarima Maria Puza, autora romana Kum, producenta Roberta Evansa te knjigom Marka Seala „Leave the Gun, Take the Cannoli“ serija prikazuje težak, neizvjestan i često opasan umjetnički put koji je Kuma učinio pravim čudom filmske historije.

Serija, čiji je autor Michael Tolkin, a scenaristi Nikki Toscano i Leslie Greif, ponekad zna biti pretjerana i prosječnog kvaliteta, ali ostaje zarazno zanimljiva zbog stvarnih detalja sa snimanja koje je bilo jednako napeto i uznemirujuće kao i sam film.

U središtu priče nalazi se producent Albert S. Ruddy (tumači ga Miles Teller), koji je, iako početnik u industriji, zahvaljujući svojoj odlučnosti dobio priliku od legendarnog Roberta Evansa (glumi ga Matthew Goode) da producira Kuma. Ruddy je dotad pisao scenarije za televiziju i radio kao građevinski nadzornik u New Jerseyju – iskustvo koje će mu kasnije pomoći u pregovorima s mafijom.

Zajedno s Coppolom (Dan Fogler), pomoćnicom Bettye McCartt (Juno Temple), Puzom (Patrick Gallo) i povremeno uz podršku samog Evansa, Ruddy kreće u bitku epskih razmjera. Protivnici nisu samo čelnici Paramounta koji su željeli finansijski isplativ, „siguran“ film, nego i američka mafija koja je smatrala da film vrijeđa talijansko-američku zajednicu.

U jednom od ključnih trenutaka Ruddy se sastaje s Josephom Colombom (Giovanni Ribisi), mafijaškim bossom i osnivačem Talijansko-američke lige protiv klevete. Colombo je zahtijevao uklanjanje pojmova „Mafija“ i „Cosa Nostra“ iz scenarija (koji se ionako pojavljuju samo nekoliko puta), pregled scenarija (od kojeg nije pročitao ni prvu stranicu) i da se prihod s premijere donira bolnici povezanoj s Ligom. Je li potonji zahtjev ispunjen – ne zna se, jer je Colombo ubrzo ranjen u obračunu između mafijaških porodica.

Produkcijski haos bio je potpun: Ruddy i Evans primali su prijetnje smrću, snimanje u Maloj Italiji bilo je više puta zabranjeno, a mafijaši su pokušavali kontrolirati radnički sindikat. Neki su se čak uspjeli infiltrirati u samu produkciju. Tako je Gianni Russo (koji tumači Carla Rizzija, zeta Don Corleonea) imao veze s mafijašem Frankom Costellom, dok je pjevač Al Martino (Johnny Fontane) imao izravne veze s Colombom.

Unutar studija također su vođene bitke. Paramount je isprva odbijao Marlon Branda, tada smatranog „otrovom za blagajne“, za ulogu Don Corleonea. Nisu htjeli ni mladog, nepoznatog Ala Pacina u glavnoj ulozi. Umjesto njega nudili su Roberta Redforda, Ryana O’Neala, Dustina Hoffmana i Jacka Nicholsona, no Coppola nije popuštao.

Već tokom snimanja film je izazvao veliku pažnju medija. The New York Times je ljeti 1971. izvijestio o snimanju scene pokušaja atentata na Don Corleonea ispred trgovine s narandžama, dok su mafijaši iz susjedstva komentirali kako Brando „nije loš“, ali da bi Anthony Quinn ili Ernest Borgnine bili bolji izbori.

Serija također podsjeća na nevjerojatne igre slučajnosti. Da Coppola, Puzo i Brando nisu bili u dugovima, možda nikada ne bi prihvatili rad na ovom filmu. Ruddy je uspio nagovoriti Puzovu suprugu da dopusti mužu rad u Hollywoodu uz obećanje da će paziti na njegovu prehranu (Puzo je bio dijabetičar i kompulzivno jeo pizzu i tjesteninu). Frank Sinatra, kojeg smatraju inspiracijom za lik Johnnyja Fontanea, osobno je u restoranu Chasen’s javno vrijeđao Puza.

Još jedna mračna anegdota iz serije – poznata scena konjske glave u krevetu nije bila filmska iluzija, već prava glava konja, pribavljena iz tvornice pseće hrane.

Unatoč svemu – unatoč studiju, mafiji, cenzuri, budžetu, izboru glumaca, režiji, montaži i glazbi – Coppola, Ruddy i ekipa izvojevali su pobjedu. Brando je postao lice filma, Rota je komponovao legendarne partiture, a scena na Siciliji, unatoč početnim zabranama, ipak je snimljena.

Zanimljivo je da ni sam Coppola do posljednjeg trenutka nije bio zadovoljan filmom. Na dan premijere smatrao ga je – dosadnim. Ali upravo je u toj skromnosti i opsesiji detaljem rođeno remek-djelo koje je zauvijek promijenilo filmsku umjetnost. IZVOR: El Pais