Tekst o Sergeju Barbarezu ne može početi onako kako bi trebao. Ne može početi rečenicom: čovjek koji je drugi put u povijesti odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo. Jer, prije nego što je postao selektor, prije nego što je postao simbol, pa čak i prije nego što je postao nogometaš kakvog pamtimo, Sergej Barbarez morao je – legitimirati samog sebe.

Neke stvari u životu doista se ne mogu izabrati. Ne biraš gdje ćeš se roditi, tko će ti biti roditelji, kakvo će prezime nositi tvoja krv, kao ni to hoćeš li se prekrižiti ili ćeš učiti molitvu na nekom drugom jeziku, pod nekim drugim nebom. Možeš poslije pokušati sve to zanemariti, pobjeći od etiketa, od nasljeđa, od povijesti koja ti je upisana prije nego što si prohodao – ali uvijek će postojati netko ili nešto što će te na to podsjetiti.

“Mogao si se roditi u Etiopiji, pa bi možda bio gladan. Ili u Siriji, tamo gdje su ‘ukrali’ Palestinu, pa bi ti bombe svaki dan zujale oko glave”, rekao mi je prijatelj dok sam glasno razmišljao o tim stvarima. Nije to bila utjeha. Bila je to samo druga perspektiva iste nemoći.

I zato ovaj tekst o Sergeju Barbarezu ne može početi onako kako bi trebao. Ne može početi rečenicom: čovjek koji je drugi put u povijesti odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo. Jer, prije nego što je postao selektor, prije nego što je postao simbol, pa čak i prije nego što je postao nogometaš kakvog pamtimo, Sergej Barbarez morao je – legitimirati samog sebe.

“Nisam znao što sam do svoje dvadesete godine. Majka mi je pola Hrvatica, pola muslimanka, otac pravoslavni Srbin, a supruga Hrvatica. Ništa od toga nije važno. Religija i nacionalnost nikada nisu igrale veliku ulogu u mojoj obitelji”, rekao je jednom.

U nekoj normalnoj priči ta bi rečenica bila dovoljna. U nekoj mirnijoj zemlji, to bi označilo kraj svake rasprave. Ali Bosna i Hercegovina nikad nije bila jednostavna priča, već “bure baruta” koje se, nažalost, nikada neće smiriti i ohladiti.

Prijetnje porodici

Godine 1998., dok su rane još bile svježe, a dim rata još se osjećao u zraku, Barbarez je dobio poziv koji bi za svakog nogometaša trebao biti vrhunac u karijeri – poziv u reprezentaciju. Tada već igrač Bundeslige, na pragu ozbiljne karijere, stajao je pred odlukom koja nije imala veze s nogometom.

Stigle su prijetnje. Ne njemu – njegovoj majci. – Dva puta je gotovo nestala. Pokušali su je oteti i ubiti. Stupio sam u kontakt s ljudima koji su to mogli zaustaviti. Rekao sam da ću igrati za domovinu tek kada mi majka bude na sigurnom – prisjetio se.

To je bila cijena dresa. Ne znoj, ne ozljede, ne promašaji – nego strah. Onaj tihi, stalni strah koji se uvlači pod kožu i ostaje tamo godinama. Možda je upravo zbog toga Barbarez poslije postao ono što jest. Ne samo igrač, ne samo kapetan, nego figura koja ne pristaje na kompromise. U Hamburgu su ga voljeli jer je bio vođa bez potrebe da to naglašava. Njegova riječ nije bila glasna, ali bila je rezolutna i konačna. Nije bio najbolji igrač, ali imao je karizmu i zbog toga su ga svi voljeli. I uz to ga slušali i slijedili.

Pogledao sam epizodu emisije “Ne(uspjeh) prvaka” koju je Mirza Džomba, naš proslavljeni rukometni reprezentativac snimio u Mostaru sa Sergejom Barbarezom. Taj ton, mirnoća, iskrene rečenice natopljene suosjećanjem i proživljenim u karijeri na mene su ostavile dubok utisak.

Kad vam se netko dopadne na prvu, bez populizma, političkog angažmana i licemjerja – e, to je Barbarez. Tada je bio trener bez angažmana i nije ni pomišljao da će se naći na klupi zmajeva.

Kada je u travnju 2024. godine preuzeo reprezentaciju Bosne i Hercegovine, učinio je to u trenutku kada je malo tko više vjerovao i u što osim u prolaznost. Reprezentacija je bila izgubljena između generacija, selektora i ideja koje nikada nisu do kraja zaživjele. Bilo je talenta, uvijek ga je bilo, ali nije bilo sustava koji bi taj talent pretvorio u nešto opipljivo. Barbarez nije donio čarobni štapić. Nije imao iza sebe veliku trenersku karijeru, ni katalog trofeja kojim bi utišao skeptike. Imao je nešto drugo – iskustvo života u kojem ništa nije bilo jednostavno i autoritet čovjeka koji je naučio donositi teške odluke.

Svoj ciklus otvorio je sa šest poraza i dva remija u prvih osam utakmica. Doduše, sretna okolnost bila je što se radilo o Ligi nacija, no nakon poraza od Nijemaca 7:0 nekoliko noći nije oka sklopio. Bili su to trenuci kušnje koju je prolazio sa svojim prvim suradnikom, nekadašnjim suigračem iz reprezentacije i sadašnjim tehničkim direktorom Emirom Spahićem. Mogao je tada odustati, no odustajanje nije opcija koja postoji u Sergejevu karakteru.

Prva stvar koju je napravio bila je možda i najteža – razbio je hijerarhiju. U svlačionici više nije bilo sigurnih mjesta. Imena su izgubila težinu ako nisu bila potkrijepljena odnosom prema reprezentaciji. Neki su to doživjeli kao šok, neki kao nepravdu, ali poruka je bila jasna: prošlost ne igra utakmice. Jedina iznimka u tom slučaju jest – Edin Džeko, najveći igrač u povijesti te reprezentacije, ali ne samo briljantni egzekutor, već osoba kakvu je Barbarez samo mogao sanjati. Riječ je o čovjeku koji je sjajno poznavao svoje suigrače, koji je najbolje znao kako diše svaki reprezentativac BiH, a u inozemstvu je pak prošao toliko toga da je znao kako se reprezentativac zmajeva, kako navijači tepaju svojoj momčadi i svojim igračima, mora znati ponašati. Njegova posljednja poruka uoči odlučujuće bitke protiv Italije ući će u antologiju.

“Kada se odsvira himna Italije, molim vas da nitko ne zviždi, već moramo ustati i aplaudirati Italiji. Ona je s nama odigrala prvu utakmicu 1996., kada nam je bilo najteže”, rekao je.

Promjena mentaliteta

Na terenu, promjene nisu bile spektakularne, ali bile su vidljive. Bosna i Hercegovina više nije izgledala kao skup pojedinaca koji čekaju trenutak inspiracije. Linije su se konkretizirale, kretnje su imale smisla, a lopta je počela kružiti s idejom. Formacije su varirale između 4-2-3-1 i 4-3-3, ali iza brojeva je stajala struktura. U veznom redu tražio je red, u obrani disciplinu, a u napadu – jednostavnost. Nije bilo mjesta za nepotrebne komplikacije. Krila su ulazila unutra, bekovi širili igru, a napadač je morao živjeti za svaki dodir s loptom. Reprezentacija nema luksuz vremena, govorio je. Moraš igrati ono što možeš odmah.

Ali najveća promjena dogodila se u glavama. Godinama je Bosna i Hercegovina ulazila u utakmice protiv jačih protivnika s nekom vrstom unaprijed prihvaćenog poraza. Pod Barbarezom, taj osjećaj počeo je nestajati. Nije nestao strah – ali nestala je pokornost. Bilo je utakmica u kojima rezultat nije pratio igru. Bilo je večeri kada se činilo da se sve vraća na staro. Kritike su dolazile, očekivano i glasno. Nedostatak iskustva bio je najčešći argument, a nedostatak kvalitete najčešći izgovor.

Barbarez nije odgovarao. Sa Spahićem i ljudima koji vode NS BiH odlučio je sve mlade igrače koji to žele, a već su etablirali vlastiti talent, dovesti pod nacionalni stijeg. Uvodio je mlađe igrače, širio kadar, tražio one koji razumiju što znači igrati za reprezentaciju, ne samo nogometno nego i emocionalno. Davao je priliku onima koji možda nisu imali najveća imena iza sebe, ali su imali glad; Esmir Bajraktarević, čiji su roditelji podrijetlom iz Srebrenice, rođen je u Wisconsinu, a tamo je uz pomoć jedne američke obitelji koja je imala novca malom Esmiru omogućeno da se njegov talent prepozna. Kerim Alajbegović rođen je u Njemačkoj, zbog čega je imao pravo nastupa i za njihovu reprezentaciju, no obojica su bila odlučna – mi smo rođenjem i prošlošću naših obitelji predodređeni gdje ćemo igrati. Zanimljivo, 14 igrača od 23, koliko ih je bilo pozvano za odlučne bitke protiv Italije, rođeno je izvan granica BiH.

Ipolako, gotovo neprimjetno, momčad se počela mijenjati. U svlačionici, Barbarez nije bio diktator. Nije vikao, nije lomio stvari, nije glumio autoritet. Bio je jasan. I možda je upravo ta jasnoća, bez viška riječi, donijela ono što je godinama nedostajalo – povjerenje. Nije obećavao velika natjecanja. Nije govorio o čudima. Govorio je o radu, o redu, o odgovornosti. O malim koracima koji vode negdje dalje. I možda je baš u tome njegova najveća snaga. Jer Bosna i Hercegovina nikada nije bila priča o jednostavnim putevima. Nije bila zemlja u kojoj se stvari podrazumijevaju. Sve što ima, morala je izboriti. Tako je bilo i s ovom reprezentacijom.

Zbog svega toga, u utakmici protiv Italije Gennara Gattusa u vraški zajebanoj Zenici, gdje pokojni Ćiro nije uspio slomiti Cristiana Ronalda, dogodilo se ipak – čudo. U pjesmi Zabranjenog pušenja “Zenica blues” postoji refren: “Okružni sudija rek’o dvanaest godina, dvanaest godina strogog zatvora.” Eto, sudbina se poigrala pa se Gattuso iz KP doma Zenica ne vraća na klupu Italije, a, zgodno, navršilo se i 12 godina otkako se azzuri ne mogu vratiti na Svjetsko prvenstvo…

Igor Flak (Sport klub, Večernji list)