U novoj sredini nismo tražili milostinju, tražili smo priliku. I tu smo priliku iskoristili. Danas Bošnjaci u Sjedinjenim Američkim Državama nisu samo dio ove zemlje, mi smo njen aktivan i vrijedan stub. Među nama su doktori, inženjeri, nastavnici, javni službenici, umjetnici, poduzetnici, lideri zajednica. Ima nas u bolnicama, u školama, na univerzitetima, u gradskim vijećima i državnim institucijama. Mnogi su osnovali uspješne firme, organizacije i fondacije koje vraćaju zajednici. Ali ono na što sam najponosnija jeste da smo, uz sve individualne uspjehe, ostali povezani kao zajednica. Nismo zaboravili ko smo i odakle dolazimo.

Selma Porča rođena je u Banjoj Luci, a ona i njena porodica postali su izbjeglice u martu 1993. godine, nakon što sui h srpske vlasti protjerale. Selma je s majkom Ramizom i mlađim bratom sljedeću godinu provela u izbjeglištvu između Travnika i Zenice, dok je otac Bahrudin služio u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Kako su jedine srodnike izvan okupirane Banje Luke imali u Sarajevu, u martu 1994. odlučuju kroz Tunel spasa ući u opkoljeni grad i u njemu ostaju do kraja rata.

U augustu 1999. godine sele u Sjedinjene Američke Države, gdje Selma završava osnovnu i srednju školu. Nakon završenog studija diplomira u oblasti računovodstva i porezne administracije, a potom dobija zvanje magistra na Odsjeku za porezno računovodstvo na Univerzitetu Washington u Seattleu. U aprilu 2022. godine, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike imenuje je kao prvu izvršnu direktoricu organizacije.

BOSNA: Možete li nam na početku reći nešto više Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike, kako je nastao, razvijao se i koja je njegova uloga danas?

PORČA: Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) kao organizacija je uspostavljen s ciljem da okuplja Bošnjake u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, da čuva naš identitet i bude glas naše zajednice. Od samog je početka imao misiju da zastupa interese Bošnjaka, da promoviše istinu o agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini, te da gradi mostove između domovine i dijaspore. Danas je KBSA najstarija bošnjačka nacionalna organizacija u Sjevernoj Americi, s jasnom ulogom da širi istinu i priču o nama, koordinira aktivnosti i radi na jačanju našeg političkog i društvenog prisustva.

Osnovala ga je prva generacija useljenika koji su željeli uspostaviti vezu s domovinom. To su bili naši očevi i naši djedovi, koji su nisu željeli da njihova djeca znaju ko su i da ne zaborave svoje nasljeđe. Cilj im je bio izgraditi instituciju koja će nastaviti njegovati bosanski jezik, bošnjačku kulturu, historiju i identitet. Oni su naši utemeljitelji. Danas, članovi našeg tima uglavnom su rođeni u Sjedinjenim Državama ili su ovdje došli kao djeca. Mi smo danas Amerikanci ponosni na naše bošnjačko porijeklo i nasljeđe. U tome je glavna razlika između Kongresa nekad i sad.

Ove godine KBSA navršava 25 godina postojanja i želim ovom prilikom poslati najtopliju čestitku svakom pojedincu koji je učestvovao u radu Kongresa u protekle dvije i po decenije.  Svaka odluka koju su donijeli, svaki korak koji su napravili doveli su nas ovdje gdje smo danas.

BOSNA: Javnost je donekle upoznata s velikim događajem koji ste krajem juna organizirali povodom obilježavanja 30. godišnjice od Genocida u Srebrenici. Ipak, možete li nam reći nešto više o samom procesu – od rađanja ideje do same Komemoracije, koja je održana u Washingtonu 26. juna ove godine?

PORČA: Komemorirati Srebrenicu baš u centru američke demokratije, u Senatu Sjedinjenih Država, ima težinu koju je teško opisati. To je poruka da u Sjedinjenim Američkim Državama, uz neumoran rad naše sjevernoameričke zajednice, Srebrenica jeste i ostaje dio kolektivnog sjećanja. Posebno je bilo značajno ko je sve bio uz nas. Prije svega, to su preživjeli koji su izgubili sve, Bošnjaci iz zajednica iz preko 23 savezne države bili su s nama. Neizmjerno smo im zahvalni što su izdvojili vrijeme da podrže naš rad i sami program, da stojimo ujedinjeni, rame uz rame.

Tog dana s nama su bili američki senatori i kongresmeni: senatorka Jeanne Shaheen, koja je bila i sponzor programa, kongresmeni Mike Turner, Jake Auchincloss i Wesley Bell, koji su kopredsjedatelji Kluba prijatelja Bosne i Hercegovine u Kongresu. Moram spomenuti i još se jednom zahvaliti kongresmenki Ann Wagner, koja je planirala učestvovati u programu, ali je morala otkazati u posljednjem času zbog neizbježne promjene u njenom radnom rasporedu. Njeno liderstvo po pitanju američke vanjske politike prema Balkanu neizmjerno je važno. S nama su bile i brojne američke diplomate, ali i diplomate iz nekoliko zemalja jugoistočne Evrope.

Posebno želim izdvojiti ambasadora Republike Hrvatske Pjera Šimunovića, koji mi je lično prišao i iskazao podršku.

Dalek su put prešli da budu s nama predstavnici bošnjačkih nacionalnih vijeća iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Slovenije. Svakako, imali smo podršku Ambasade Bosne i Hercegovine u Washingtonu, Memorijalnog Centra Srebrenica te partnerstvo Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike. I ovo je prilika da se zahvalim svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se naš plan ostvari i da se ovaj veliki događaj održi. Ne želim imenovati nikoga pojedinačno jer se bojim da ću nekoga izostaviti. Oni znaju ko su i hvala im od srca. Napravili smo historijski korak naprijed zajedno.

Meni će ostati u sjećanju izvedba američke himne na violini koju je odsvirala Uma, mlada djevojka iz Srebrenice. To je bio trenutak kad su se moje dvije domovine, Bosna i Hercegovina i Sjedinjene Američke Države, spojile kroz zvuke ponosa i tuge. A kada je Ajla Bajrami, mlada Bošnjakinja iz Kentuckyja, zasvirala Srebrenički Inferno, dok su se lica Srebrenice nijemo listala na ekranu zahvaljujući Dženani Halimović i Radiju Slobodna Evropa koji su nam dali dozvolu da pokažemo kolekciju koju su sastavili uz pomoć Majki Srebrenice – u tom momentu bilo je jasno da i oni koji nisu više s nama govore kroz nas.

Ove godine ponovo je predstavljen i dvostranački Zakon o uspostavljanju Nacionalnog dana sjećanja na Genocid u Srebrenici u Sjedinjenim Američkim Državama. Taj zakon, koji zagovaramo posljednje tri godine, mnogo je više od politike, on je znak da su naša bol i naša istina postali dio zajedničke američke svijesti i da ono što se desilo nama treba da bude pouka cijelom svijetu, a pogotovo Amerikancima.

Naše prisustvo u ovom prostoru, gdje su se pisale i dan-danas se pišu najvažnije stranice američke historije, šalje poruku: možete nas pokušati uništiti, ali nikada ne možete ubiti istinu i dostojanstvo naroda koji iz pepela uvijek iznova ustaje, i dalje posvećen jednakom pravu svakog čovjeka, posvećen suživotu i slobodi.

BOSNA: Vaše je izlaganje izazvalo posebno snažnu, vrlo emotivnu reakciju prisutnih. O čemu ste govorili?

PORČA: Moje izlaganje bilo je prije svega iskreno, lično i duboko ukorijenjeno u istini koju nosimo već trideset godina – o istini o genocidu u Bosni i Hercegovini i borbi da se ta istina sačuva, prepozna i poštuje. Govorila sam i o snazi zajedništva, o preživjelima koji su bili prisutni, o Bošnjacima koji su došli iz više od 23 američke savezne države, o senatorima i kongresmenima koji su stali uz nas, te o važnosti dvostranačkog zakona o proglašenju Nacionalnog dana sjećanja na Genocid u Srebrenici. Nisam govorila iz pozicije politike, već kao žena, kćerka, neko ko je preživio genocid, kao ponosna Bošnjakinja, Bosanka i Amerikanka. I možda je upravo ta kombinacija bola, zahvalnosti, ponosa i nade izazvala tako snažnu reakciju prisutnih. Jer u toj prostoriji istina je pobijedila tišinu. Moja poruka nije pozivala na osvetu već na pravdu i suživot. Mislim da je i to odjeknulo posebno zbog toga što smo se nalazili u centru američke demokratije.

BOSNA: Organizirali ste i “dan zagovaranja” na Capitol Hillu odmah nakon Komemoracije. Sada, dva mjeseca poslije, kako vidite te susrete s onima koji u Sjedinjenim Državama mogu utjecati na donošenje odluka koji se tiču bošnjačke zajednice u Americi i stanja u Bosni i Hercegovini?

PORČA: Bošnjačko-američki dan na Capitol Hillu bio je naš prvi nacionalni dan zagovaranja u historiji. Prvi put smo se okupili u ovakvom broju i ušli organizirano u Kongres, da razgovaramo s predstavnicima naroda, licem u lice, i da im prenesemo naše zabrinutosti ali i naše vrijednosti.

Naše glavne poruke bile su jasne: nastavak podrške Bosni i Hercegovini kao suverenoj državi, podrška putu Bosne prema EU i NATO-u, podrška reformi Ustava na način da svaki čovjek ima jednaka prava u cijeloj Bosni I Hercegovini, bez obzira na vjeru ili etničku pripadnost, uz zaštitu manjinskih prava kao i u modelima susjednih država, zaštita Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i borba protiv sve glasnijeg negiranja genocida.

Također smo naglasili važnost da američka vlada prepozna Bošnjake kao prirodne saveznike i partnere Sjedinjenih Država u Jugoistočnoj Evropi jer dijelimo iste principe i vrijednosti. Ovo je nešto na šta kontinuirano trebamo podsjećati naše sagovornike. Upravo zato je bilo važno vidjeti da je, samo dan prije komemoracije, u Kongresu ponovo predstavljen zakon za sankcije za sve one koji ruše Dejton i pokušavaju destabilizirati regiju. To je još jedan znak da nismo sami.

Jedan od najsnažnijih trenutaka bio je kad smo napravili historijsku fotografiju: 100 Bošnjaka, muškaraca, žena, omladine, djece i starijih, zajedno na stepenicama Capitola. Ta slika govori više od riječi. Ona je testament istrajnosti bošnjačkog naroda.

BOSNA: I sami pripadate porodici koja je protjerana iz Bosne i Hercegovine, kao dijete ste s roditeljima došli u Sjedinjene Države, a danas imate i svoju djecu. Kakav je bio put naših useljenika i kako su se snašli u novoj sredini?

PORČA: Da, moja je porodica emigrirala u Sjedinjene Države 1999. godine, nakon što smo morali napustiti stan u kojem smo živjeli kao izbjeglice tokom rata dok je moj otac, kao borac Armije R BiH, branio našu domovinu.

Put bošnjačkih izbjeglica do Sjedinjenih Američkih Država bio je težak. Došli smo kao narod slomljen ratom, ali ne i poražen. Mnoge porodice, uključujući i moju, došle su bez ičega – imali su samo dostojanstvo i želju da svojoj djeci pruže sigurnost i budućnost. Nosili smo sa sobom traume rata, gubitke i sjećanja koja nas i danas oblikuju. Ali smo sa sobom donijeli i ogroman kapacitet za rad, otpornost, i duboko ukorijenjenu potrebu da se ne predamo i da se dokažemo da smo zaslužili priliku koja nam je pružena.

U novoj sredini nismo tražili milostinju, tražili smo priliku. I tu smo priliku iskoristili. Danas Bošnjaci u Sjedinjenim Američkim Državama nisu samo dio ove zemlje, mi smo njen aktivan i vrijedan stub. Među nama su doktori, inženjeri, nastavnici, javni službenici, umjetnici, poduzetnici, lideri zajednica. Ima nas u bolnicama, u školama, na univerzitetima, u gradskim vijećima i državnim institucijama. Mnogi su osnovali uspješne firme, organizacije i fondacije koje vraćaju zajednici.

Ali ono na što sam najponosnija jeste da smo, uz sve individualne uspjehe, ostali povezani kao zajednica. Nismo zaboravili ko smo i odakle dolazimo. Organizacije poput Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) i Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (IZBSA) odigrale su ključnu ulogu u očuvanju našeg identiteta, u borbi za istinu o Genocidu, i u jačanju glasa dijaspore u američkom društvu i političkom sistemu. Kroz KBSA, Bošnjaci širom SAD i Kanade imaju platformu da se ujedine, da rade na edukaciji, zagovaranju i međugeneracijskom povezivanju.

Danas, kao majka američke djece bošnjačkog porijekla, osjećam duboku odgovornost da im prenesem istinu o našoj historiji, ali i ponos zbog onoga što smo izgradili. Jer naš put u Americi nije samo izbjeglička priča, to je priča o preživljavanju, integraciji i doprinosu društvu koje nas je prihvatilo, i kojem danas ponosno pripadamo.

BOSNA: Bez ikakve sumnje važno je da Bošnjaci u dijaspori, ne samo u Americi, ostanu povezani, organizirani i aktivni. Kako ih držati na okupu i kako vaše ideje i aktivnosti prenijeti na mlade?

PORČA: Upravo u dijaspori, gdje nas je život rasuo, često daleko od korijena i maternjeg jezika – povezanost, organizovanost i aktivno učešće Bošnjaka postaju ne samo važni nego i nužni za opstanak našeg identiteta. Ako se ne organizujemo mi, drugi će oblikovati narativ o nama. Ako ne znamo vlastitu historiju, neko će je drugi ispisati umjesto nas.

Zato vjerujemo da obrazovanje, kultura sjećanja i javno zastupanje moraju biti temelj našeg rada u narednih godinama. Naša vizija u KBSA je da kroz konkretne platforme, poput konferencija (kao što su Susreti Bošnjaka), edukativnih modula, podcasta (kao što je Burek & Brilliance), školskih programa (kao što je nastavni plan i program na kojem radimo) i institucionalnih partnerstava, osiguramo da bošnjački glas ne samo da postoji, nego da se čuje, poštuje i pamti.

Poseban fokus stavljamo na mlade. Želimo im prenijeti znanje o tome ko su, odakle dolaze i zašto je važno da ne prekinu lanac pamćenja i borbe za istinu. Ali to ne radimo kroz puko ponavljanje prošlosti, već kroz alate koje imamo na raspolaganju, uključujući društvene mreže i medije. Zamišljam budućnost kada će naša djeca imati pristup informacijama o našoj historiji, da mogu da rade projekte u svojim školama o bošnjačkim herojima koje su mnogi htjeli izbrisati iz historije. 

Ono što nas veže nije profesija, već osjećaj odgovornosti prema onima prije nas i onima koji dolaze poslije nas. Naš cilj je da kroz KBSA i slične organizacije izgradimo institucije koje će tu svijest čuvati i prenositi, generaciju za generacijom. Mi često pravimo institucije od ljudi. Trebamo graditi institucije za ljude koje će nadživjeti sve nas.

Ono što stalno ponavljam našoj zajednici jeste da je naša najveća snaga u tome što smo povezani i organizovani. Zato je važno da Bošnjaci u dijaspori ostanu aktivni, da prate rad KBSA i da podržavaju jedni druge. Posebno mi je važno da mlade generacije razumiju odakle dolaze, šta znači naša historija i koliko je važna kultura sjećanja. Nema jačeg odgovora na negiranje i iskrivljavanje istine od generacija koje pamte ko su i odakle potiču. Jedna američka izreka kaže: Što su nam dublji korijeni, to ćemo više narasti. To bi morao biti cilj za našu djecu.

Vizija KBSA za narednih pet do deset godina je jasna: da jačamo naš glas pred političkim institucijama u SAD-u, da ulažemo u obrazovanje mladih, da širimo svijest o našoj historiji i Genocidu i da budemo most saradnje između Bosne i SAD-a. Na ovom putu imamo mnogo partnera u SAD-u i Bosni. I ponosni smo na povjerenje koje smo izgradili u akademskim i intelektualnim krugovima u obje zemlje. Ne odustajemo.