Kroz časopise Lisan al-Din i al-Balagh al-Džezairi branio je sufizam od optužbi za herezu, ali i kritizirao pretjerivanja unutar samih sufijskih redova. Njegova riječ imala je težinu i autoritet, a njegove tekije ubrzo su postale središta duhovnog života u Alžiru i šire

U povijesti islamske duhovnosti rijetki su pojedinci koji su, poput Ahmeda al-Alawija, uspjeli spojiti mistiku, tradiciju i univerzalnu poruku vjere na način da ona nadživi i vlastito vrijeme i geografske granice. Rođen 1869. godine u alžirskom gradu Mustaghanimu, al-Alawi je postao jedan od najpoznatijih sufijskih šejhova 20. stoljeća i osnivač reda Alavijja.

Sam naziv reda proizašao je iz sna koji je Ahmed al-Alawi usnio prije osnivanja tarikata – u snu mu se, kako je svjedočio, ukazao hazreti Alija i naredio da ustanovi red pod njegovim imenom. Tako je nastala Alavijja, a sam al-Alawi dobio je i počasni nadimak “al-Alawi”. Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno siromaštvom i nedostatkom formalnog obrazovanja, no učenje je nastavio samostalno, oslanjajući se na znanje oca i duhovnih učitelja.

Prve korake na putu sufizma načinio je kao pripadnik Isavijje, ogranka šazilijjskog reda, no tamošnja sklonost spektakularnim običajima nije mu donosila unutrašnje zadovoljstvo. Tražeći dublju duhovnost, 1894. odlazi u Maroko, gdje se stavlja pod okrilje šejha Muhammeda al-Buzidija. Tu je proveo petnaest godina, uranjajući u islamsku teologiju i duhovnu praksu, sve dok nakon smrti učitelja nije osjetio poziv da se vrati u rodni Mustaghanim i utemelji vlastiti red.

Osnivajući Alavijju 1909. godine, Ahmed al-Alawi nastavio je šazilijsku tradiciju, naglašavajući edeb – duhovni bonton i pravilno ophođenje, ali i uvodeći naglašene elemente mistike. Bio je pod snažnim utjecajem Ibn Arebija i Ibn al-Fariza, naročito njihovih učenja o jedinstvu postojanja (vahdetul-vudžud). Njegove ideje i poezija nisu prolazile bez kritika – jedni su ga smatrali previše odvažnim, drugi su ga optuživali za inovacije – no njegova karizma i duhovna snaga privlačile su sve veći broj murida.

Kroz časopise Lisan al-Din i al-Balagh al-Džezairi branio je sufizam od optužbi za herezu, ali i kritizirao pretjerivanja unutar samih sufijskih redova. Njegova riječ imala je težinu i autoritet, a njegove tekije ubrzo su postale središta duhovnog života u Alžiru i šire.

Jedna od upečatljivijih epizoda njegovog života vezana je za francuskog doktora Marcela Carreta, koji je nakon Prvog svjetskog rata došao u Mustaghanim. Pozvan da pregleda šejha, doktor je pred sobom zatekao neuobičajeno mršavog čovjeka koji dnevno konzumira tek malo mlijeka, nekoliko hurmi i čaj. Na upozorenja da takav režim može biti koban, šejh je odgovorio samo: “To je Božija volja.”

Za doktora Carreta to je bio susret s čovjekom koji bolest ne doživljava kao prijetnju, nego kao dio Božijeg određenja. Njihov odnos prerastao je u dugogodišnje prijateljstvo koje je trajalo sve do al-Alawijeve smrti.

Tokom života, al-Alawi je osnovao centralnu tekiju u Mustaghanimu (1920), posjetio Mekku, Medinu, Jerusalim i Damask, a 1926. pozvan je u Pariz da otvori Veliku džamiju i održi prvu hutbu. Njegov autoritet prelazio je granice Magreba. Za njegova života, tekije su se osnivale u Francuskoj, Engleskoj i Holandiji.

Posebno važan susret bio je onaj s Frithjofom Schuonom, švicarskim intelektualcem koji je 1932. postao njegov sljedbenik, uzeo ime Isa Nuruddin i kasnije, zajedno s Martinom Lingsom i Renéom Guénonom, oblikovao tradicionalističku školu mišljenja u Evropi. Al-Alawijev sufizam time je dobio novi put – od sjevernoafričkih tekija do zapadnoevropskih filozofskih salona.

Red Alavijja njeguje zikr, kako u sjedećem tako i u stojećem položaju, te praksu halveta – duhovnog osamljivanja u trajanju od četrdeset dana, uz post i učenje šehadeta. Šejh je učio da je smisao svakog ljudskog djela spominjanje i spoznaja Boga.

Njegova jednostavnost ogledala se i u osnovnom principu reda: “Od ljudi ne tražimo ništa osim vode za abdest.” Uprkos kritici modernizma, poticao je muride da uče francuski jezik i šalju djecu u škole, nastojeći pomiriti tradiciju i stvarnost kolonijalnog vremena.

Ahmed al-Alawi preminuo je 1934. godine u Mustaghanimu, ostavivši za sobom red koji je već tada imao hiljade sljedbenika i tekije širom Magreba i Evrope. Danas, devet decenija nakon njegove smrti, njegovo ime se i dalje spominje kao jedno od najvažnijih u povijesti sufizma 20. stoljeća.

IZVOR: GZT