Slijedeći potrebe stanovništva, građeni su mnogi objekti, ne samo sakralni nego i utilitarni. Većina objekata danas nije sačuvana. U Gradu Požegi nema nijednog objekta iz tog perioda. No, postoje dokazi o postojanju ‘turskih’ objekata, kao što su: Muljevića čardak, tekija, Mehmed-pašina trgovačka čaršija, prvi vodovod u Hrvatskoj (nakon dubrovačkog), te Gazi-Husrev begov karavan-saraj, hamam i dućani za uzdržavanje sarajevske medrese te džamije koja je kao građevina sačuvana jer je prenamijenjena u crkvu sv. Duha

Nakon završetka rata u Perziji 1525. godine, sultan Sulejman El Kanuni kreće s vojnim pripremama i planovima za osvajanje ugarske Panonije. Pripreme završavaju u proljeće 1526. kada sultan napušta Istanbul i kreće prema Ugarskoj, namjeravajući prvo zauzeti područje Srijema, koji će kasnije biti polazna točka za kretanje u osvajanja pre ostalih dijelova Slavonije s konačnim ciljem osvajanja Beča – „zlatne jabuke“.

Osmanlije su osvojile Srijem u razdoblju od 1526. do 1532. godine. Iz među 1538. i 1540. godine osnovan je Srijemski sandžak sa središtem u Osijeku, no 1545. Osijek je priključen Požeškom sandžaku, a središte Srijemskog sandžaka postaje Ilok. Spominje se da se grad Ilok nije previše odupirao Osmanlijama. Gradski oci predali su turskim zapovjednicima ključeve grada uz molbu da ga ne razruše i opljačkaju, što su Turci prihvatili. Ključevi grada u turske ruke predani su 1526. godine. Slično su postupili i drugi gradovi Baranje.

Prvim srijemskim sandžak-begom postaje Kasim-paša Pečuhski. Po završetku osvajanja Srijema, počela je islamizacija stanovništa koja je tekla relativno bezbolno. Bitna stvar koja je doprinijela bržoj i lakšoj islamizaciji bila je činjenica da su Srijem naseljavali brojni husiti i patareni, koji su se protivili katolicizmu pa su relativno lako prihvatili islam. Tomu su doprinijeli i dobro uređena vlast, novi porezni sustav i socijalni red.

Godine 1540. godine nakon osmanskog osvajanja Požege i obrane osvojenih prostora između Drave i Save ustrojen je Požeški sandžak. 1543. godine pod osmansku upravu padaju Voćin, Stupčanica, Bijela Stijena, Podborje (Daruvar), Orahovica i Valpovo (posljednji slobodan grad u istočnoj Slavoniji). U defteru, odnosno katastarskom poreznom popisu, iz 1540. godine, Požeški sandžak dijelio se, s obzirom na do tada osvojena područja, na tri kadiluka i petnaest nahija.

Općenito su se turska naselja klasifi cirala na sljedeći način: mezra-pustoselina, karye-selo, kasaba-trgovište s muslimanskom većinom, varoš-trgovište ili dio grada s kršćanskom većinom, šeher-grad. Upravo su Požega i Osijek bili primjeri šehera. Požega je krajem 17. st. imala do 9000 stanovnika, a Osijek čak 12 000 stanovnika što je bilo više od bilo kojeg grada u slobodnom dijelu Hrvatske.

Što se tiče vjerske strukture stanovništva Požeškog sandžaka, može se, prateći promjene kroz dugi niz godina, zaključiti da je postepeno doš lo do širenja islama među domaćim stanovništvom. Val širenja islama najjače je izražen u periodu pedesetih i šezdesetih godina 16. stoljeća, te je jače zahvatio gradove nego sela. Otprilike 65% muslimanskog stanovništva tada je živjelo u gradovima, a 35% na selu. Stanovništvo se bavilo zanatima, posebice u gradovima. Zanati su bili okupljeni u cehove, no podaci o tome ne postoje u popisima. Također, i gradsko stanovništvo, uz seosko, bavilo se poljoprivredom jer nije postojala oštra granica između gradskih i seoskih djelatnosti.

Slijedeći potrebe stanovništva, građeni su mnogi objekti, ne samo sakralni nego i utilitarni. Većina objekata danas nije sačuvana. U Gradu Požegi nema nijednog objekta iz tog perioda. No, postoje dokazi o postojanju ‘turskih’ objekata, kao što su: Muljevića čardak, tekija, Mehmed-pašina trgovačka čaršija, prvi vodovod u Hrvatskoj (nakon dubrovačkog), te Gazi-Husrev begov karavan-saraj, hamam i dućani za uzdržavanje sarajevske medrese te džamije koja je kao građevina sačuvana jer je prenamijenjena u crkvu sv. Duha.

Pošto su Osmanlije 1552. osvojili Viroviticu, Čazmu (Začasna), Dubrave, Ustilonju i veliko područje koje je pripadalo kotarima Virovitičkomu, Grđevačkomu, Komarničkomu, Rovišćanskomu i Čazmanskomu, pripojili su osvojene krajeve Bosanskomu sandžaku. Zbog protuakcija hrvatskih četa, osobito od 1556., osmanski posjedi u Slavoniji osjećaju se ugroženima pa na prijedlog bosanskog namjesnika Sofi Mehmed-paše carski divan 15. X. 1557. odobrava osniv anje novoga sandžaka u Slavoniji, nazvanoga Začasna. U njegov su sastav ušli osmanski posjedi između Save i Drave uz rijeke Ilovu i Pakru sve do Požeškoga sandžaka. Na čelo Čazmanskoga sandžaka postavljen je Ferhad-beg Desisalić-Vuković. Središte sandžaka bilo je u gradu Čazmi vjerojatno do polovice 1560-ih. god. kada se premješta u Cernik a zatom u Pakrac.

U Gradu Iloku sačuvan je džamijski harem iz 16. st. koji se danas nalazi unutar kompleksa Muzeja grada Iloka. Danas je jedino vidlji vo monumentalno turbe, nepoznatog osmanlijskog velikodostojnika. Turbe je izgrađeno na četiri kvadratna stupa koja su međusobno spo jena orijentalno arapskim lukovima, a završava kupolom. Vijenac je nekoć bio ukrašen arabeskama koje su uklonjene tijekom posljednjih konzervatorsko restauratorskih radova 1951. g. U neposrednoj blizini turbeta 2006. godine geo-radarskim snimanjem pronađena je džamija čiji je mecena sakabaša Mehmed aga.

Svojim izgledom ova džamija pratila je tadašnji trend čaršijskih džamija, kvadratne osnove sa kupolom jednako kao što je izgledala džamija u Đakovu. Čaršijska ulica dijeli ovaj kompleks od još jednog zdanja iz osmanskog vremena. Riječ je o hamamu iz 16. st. sa očuvanim arabeskama na vanjskom i unutrašnjem zidu. Danas su očuvane dvije prostorije, kapaluk kvadratnog oblika sa kupolom i bočna prostorija, čenifa.  Arheološkim istraživanjima otkrivene su još tri prostorije koje su srušene tijekom preuređenja tvrđave pod upravom vlastelina Odescalchia u 18. i 19. stoljeću.

Ostaci Osmanlijske arhitekture u Osijeku su oskudni, no u zapisima s arheoloških istraživanja provedenih tridesetih godina 20. stoljeća nalaze se skice minareta i crtež veće zgrade odnosno Mustafa pašine džamije i njegovog turbeta. Ovaj paša je bio nadaleko poznat i zapamćen te je početkom 20. stoljeća iločki franjevac otac Mladen Barbarić napisao ep Pašino srce u kojoj upravo Mustafa paša Osječki je jedan od glavnih junaka. Osim ove džamije otkrivena je i Kasim pašina džamija početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, a pored nje i njegovo turbe na Križanićevom trgu označena žutom klinker opekom u linijama. Obje džamije izgrađene su u 16. stoljeću.

Osijek je kudikamo postao poznatiji po jednom od svjetskih čuda onoga doba, Sulejmanovom mostu izgrađenom u ljeto 1566. godine, za vrijeme trećeg i posljednjeg pohoda sultana na Beč. Most je od Osijeka išao preko Drave i močvarnog područja Darde u Baranji. Nikola Zrinski ga je djelomično spalio 1664.godine, a ta vijest bila je medijska senzacija onodobne Europe te su tom prigodom nastale brojne grafi ke s prikazom mosta. Most je obnovljen sa djelomično izmijenjenom trasom, a svoj konačan kraj doživio je 1686. godine.

Arheološka istraživanja koja se provode od 2008. godine do danas na području dvorca Esterhazy u Dardi otkrila su dijelove konstrukcija ovog čuda graditeljstva osmanlijskog Osijeka.

Danas jedini sačuvani ostaci jedne muslimanske bogomolje na prostoru Slavonije nalaze se u Đakovu. Riječ je o džamiji Ibrahim paše iz 16. stoljeća. Ova džamija prvi put se spominje u dnevniku biskupa Bakića iz godine 1725. u kojem se navodi kako je staru tursku mošeju biskup Patačić prekrio šindrom i imenovao crkvom sv. Đurđa. Građevina je tokom idućih stoljeća doživjela brojne preinake.

Četvrtastog je tlocrta sa kupolom, klasičnog carigradskog stila koji se duboko ukorijeni na prostoru cijelog Balkanskog poluotoka. Nakon posljednje restauracije 1991. mogu se vidjeti dekoracije tipa mukarnasa odnosno prostorno geometijska dekoracija poznata pod nazivom stalaktiti i polikromno geometrijska ornamentika s biljnim stiliziranim motivi ma koji ukrašavaju unutrašnje zidove ove građevine. Ukrasi su nastali po uzoru drugih džamija istoga tipa na Balkanu i u Mađarskoj.

Koliki je broj muslimana obitavao u Slavoniji, govore nam brojni podaci sačuvani iz tog vremena. Prema tim podacima, na području Đakova, Dalja i Valpova, živjelo je oko 16.000 muslimana u 3900 kuća. U Osijeku je bilo 2000 muslimanskih domova, a u Dalju i Valpovu oko 1000 muslimanskih duša. U Brodskoj posavini bilo je oko 1500 muslimanskih domova s oko 6000 duša, a sam Kobaš imao je 450 muslimanskih kuća. Grad Slavonski Brod imao je 1100 muslimanskih kuća. U Požegi je bilo 3000 muslimanskih kuća, u Cerniku 1000, Pleternici 200 a u Gradiški 800. Od Orahovice do Virovitice bilo je 2500 muslimanskih domova sa oko 10.000 muslimana. Od Ljesnice do Ilove živjelo je, 1680. godine, oko 8000 muslimana u blizu 2000 domova.