Sve ono što sam mogao izvući iz premisa kao što su „odabrani narod“, supremacija, segregacija unutar teološke ideje, sustav provokacije i kažnjavanja – sve se pokazalo još puno crnjim. Danas su na djelu najmračniji horori igara sa izgladnjelim živim ljudima, igre svakodnevnog ubijanja jednog naroda, otvoreno izigravanje svjetskih zakonodavnih institucija i Ujedinjenih nacija

FOTOGRAFIJE: Stipe Majić

Sead Alić, filozof, književnik, znanstvenik… Još bi se puno toga moglo reći o ovom autoru čija je nova knjiga nedavno uzburkala kulturnu i društvenu scenu u čitavoj Hrvatskoj. Riječ je o knjizi „Palestina I. SADizam“, objavljenoj krajem 2024. godine, u izdanju Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja.

BOSNA: Unatoč svojevrsnoj zabrani promoviranja, knjiga „Palestina I. SADizam“, kako se čini, živi punim plućima.

ALIĆ: Da, tako je. Nakon predstavljanja knjige u Bužimu, Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu, Mostaru, Tuzli, Zenici i Beogradu – dogodilo se veliko i lijepo, važno predstavljanje u Islamskom centru u Zagrebu. Za mene je to bila večer pročišćenja, istovremeno tužna, ali i sretna, jer je barem dio moje ekskomunikacije okončan.

Istina, još uvijek čekam informaciju iz Hrvatskog novinarskog društva o eventualnom predstavljanju knjige u Perkovčevoj 2. Stavljen sam na devetomjesečno čekanje nakon kojeg će se, kako kažu, vidjeti ima li slobodnih termina. Budući da je u međuvremenu bilo događanja za koja sigurno nije unaprijed rezerviran termin, jasno je da je riječ o nepotrebnom i promašenom sprečavanju da knjiga dopre do šire  javnosti.

BOSNA: Na spomenutom predstavljanju knjige u Islamskom centru u Zagrebu muftija Aziz ef. Hasanović i filozof Hrvoje Jurić naglašavali su da su napadi na knjigu bili neosnovani.

ALIĆ: Bili su i neosnovani, i nepotrebni, i promašeni, i rekao bih i sramotni. Knjiga kritički govori o zločinima u Gazi (podsjećajući povremeno i na kontinuitet izraelskih zločina), a zabranu je sugerirala Židovska općina koja se uopće nije udostojila ograditi od zločina koji se u ime židovske nacije/naroda/vjere provode na cijelom području Palestine. Dakle, oni u čije ime cionacisti obavljaju prljavi posao „konačnog rješenja“ za Palestince u državi aparthejda i rasizma – napadaju knjigu koja stavlja u pitanje zločinačku politiku Netanyahua i njegove vlade.

Hrvoje Jurić pokazao se razumnom, ali i hrabrom osobom. U plićaku kritičkih svijesti nije jednostavno stati na stranu ekskomunicirane osobe. Bez obzira koliko ta osoba bila u pravu. A sa svakim novim masakrom postaje jasnije da je Hrvatska i mogla i morala više, da je znanstvena, kulturna, intelektualna svijest zakazala. Danas većina takozvanih intelektualaca razmišlja kako se ukrcati na vlak kritičkog odnosa prema jednom očiglednom nacističkom režimu koji je, uz ostalo, nacističke metode podigao na do sada neviđenu razinu. Zapravo, nacizam se danas čini tek najavom onoga što zovem cionacizam.

BOSNA: Zanimljivo je da je u dijelu antifašističkog, mirotvornog miljea kod nas bio prisutan stav sličan stavu Židovske općine Zagreb.


ALIĆ: Da. Primjerice, gospodin Pusić se zaigrao s antifašizmom. Svjestan je on da fašizam nije uništen u Drugom svjetskom ratu i da spava u svima nama koji smo poslušni izvršitelji poslova ovih ili onih führera. Zašto je pak sugerirao zabranu predstavljanja, i to, kako je sam rekao, prije čitanja knjige, ne znam. Znam samo da je kao antifašist morao prepoznati ono što su mnogi židovski autori prepoznali – nacistički karakter cionističkih metoda u Palestini. Zamjeram i njemu, a i Nacionalu koji nije objavio moju reakciju na Pusićeve teze. Obraz je njihov pa s njim neka rade što hoće.

No, Pusiću zahvaljujem jer mi je otkrio ono što sam nazvao muzejskim antifašizmom. Riječ je o reduciranju antifašizma na prepoznatljive (muzejske) eksponate iz Drugog svjetskog rata i na dogmatično postavljanje Holokausta kao brane za bilo kakav kritički govor o Židovima. Muzejski je antifašizam ostao na postavkama iz 1945. Ne vidi koliko su nekadašnje žrtve preuzele metodu svojih krvnika. Taj muzejski antifašizam sreo sam i u Beogradu. Riječ je o pristupu koji previše toga pretpostavlja kao nešto samo po sebi razumljivo. Muzejski antifašizam je muzejski oblik razmišljanja, način razmišljanja u kojemu je samo kustos upućen u artefakte mišljenja…

BOSNA: Kako je bilo na predstavljanju knjige u Beogradu?
ALIĆ: Žene u crnom. Predstavljanje je održano u njihovom prostoru. Sve je bilo krcato i u hodniku. Atmosfera u Beogradu je bila takva kakvu bi svaki autor želio. Naime, članice i članovi udruge Žene u crnom kopirali su knjigu u desetak-dvadesetak primjeraka i dobro se pripremili za razgovor. Bila je to vrlo sadržajna razmjena mišljenja, korektan razgovor o većini stvari u kojima smo se slagali i o nekim stvarima o kojima razmišljamo na različitim razinama problema. Ništa ljepše od argumentiranog sučeljavanja mišljenja.

Sjetio sam se Otvorenog univerziteta i odlazaka u Beograd, krugova prijatelja koji se sve više smanjuju. Uživao sam u krugu ljudi koji su i razmišljali i glasno iznosili svoja mišljenja. Onome koji kaže da je to normalno mogu samo reći da je to vrlo rijetko.

BOSNA: Dočekali ste i razgovor s Krausom. Istina, ne zagrebačkim nego beogradskim.

ALIĆ: To je bio zanimljiv razgovor jer je Aleksandar Kraus antifašista koji se smatra reduciranom osobom ako ga se svede na židovsku dimenziju. To savršeno razumijem jer me nerijetko kao intelektualca svode na „predstavnika muslimanskog ili bošnjačkog naroda“. Dakle, Aleksandar Kraus se nevoljko, ali ipak upustio u razgovor. Taj je razgovor objavljen na Facebooku, a skript cijelog predstavljanja može se pogledati na stranicama Žena u crnom.

Za mene je najvažnije bilo da smo pokazali da se može, treba i mora – razgovarati. Kako i koliko smo uspjeli na svakome je da donese vlastiti zaključak. Mene je, recimo, taj razgovor dodatno uvjerio da antifašizam staroga kova može proizvesti mentalne blokade i određenu vrstu zatvorenosti za prosudbe aktualnih političkih, kulturnih, religijskih gibanja.

Ako, naime, ne mogu istovremeno biti antifašista i osuđivati evidentne zločine u Palestini, onda nešto nije u redu s takvim antifašizmom. Ako su Holokaust i ideja odabranog naroda… ili, recimo, teološka interpretacija o nadmoći židovskog naroda nad nežidovskim narodima svete krave lijeve orijentacije – onda treba jasno reći da s tom orijentacijom nešto nije u redu. Treba reći bez obzira na moguće kvalifikacije. I ja ću to govoriti, odnosno, propitivati u razgovorima s bilo kim, na bilo kojem predstavljanju knjige. I neovisno o knjizi naravno.

BOSNA: Koja su sljedeća mjesta promoviranja Palestine I.?

ALIĆ: Širom Bosne i Hercegovine, a u pripremi su i Podgorica i Ljubljana. Moram pojasniti da to nisu obična predstavljanja knjige. Uvijek je riječ o pokušaju, za sada uvijek uspješnom, provociranja publike na dijalog. To mi se pokazalo kao najbolji oblik oslobađanja od straha. Straha da se izgovore riječi kao što su Židov, odabrani narod, Holokaust, genocid u Gazi, cionistički terorizam i sl. Kada shvati da se o svemu može razgovarati, publika se otvara.

BOSNA: Mogu li se povući paralele između Palestine i Bosne i Hercegovine?

ALIĆ: Ne da se mogu, nego moraju. U jednom od tekstova knjige koju dovršavam, Palestina 2, navodim dvadesetak točaka bliskih susreta iskustava Bosne i iskustava Palestine. U ovom razgovoru skrenuo bih samo pozornost na nebesku povezanost ideologije „odabranog“ i ideologije „nebeskog“ naroda.
Židovska općina mi je sugeriranjem zabrane učinila uslugu. Zahvaljujem im se na svakoj njihovoj pogrešnoj riječi (a bilo ih je mnogo) jer mi je svaka njihova riječ bila i dodatni motiv i smjernica.
Puno sam toga pišući prve tekstove Palestine 1. samo slutio. Realnost se pokazala crnjom od mojih slutnji. Sve ono što sam mogao izvući iz premisa kao što su „odabrani narod“, supremacija, segregacija unutar teološke ideje, sustav provokacije i kažnjavanja – sve se pokazalo još puno crnjim. Danas su na djelu najmračniji horori igara sa izgladnjelim živim ljudima, igre svakodnevnog ubijanja jednog naroda, otvoreno izigravanje svjetskih zakonodavnih institucija i Ujedinjenih nacija koje su, nemojmo to zaboraviti, uz veliku aktivnost Britanaca i Amerikanaca – osnovale tu prvu terorističku državu našega doba.

BOSNA: Osjećate li satisfakciju danas kada su postali glasni manje-više svi koji su šutjeli?

ALIĆ: Ni najmanje. Osjećam samo gorčinu i jad, ali se istovremeno i veselim, tugujući opet sa svakim novim masakrom. Ne može još uvijek nitko biti ni miran ni zadovoljan. No svi bismo morali izvući neke zaključke. Moj zaključak je vrlo jednostavan. Moram i dalje slijediti impulse moralnosti i pravednosti bez obzira na institucije, autoritete, odnose snaga, moguću ekskomunikaciju, nerazumijevanje većine ljudi, traženje zareza i naglasaka u mojim riječima. Danas mi je drago, ako smijem tako reći, da ljudi uokvireni institucijama shvaćaju da je bilo neizmjerno važno čuvati vlastiti obraz i savjest.