Ovog ljeta prvi put Plavi Orkestar nastupa u pulskoj Areni. Za Sašu Lošića je to kao da se san pretvara u javu. Imati čast i privilegiju svirati u sred dugog, toplog ljeta pod plavim nebom Pule, okružen veličanstvenim, antičkim amfiteatrom…

Legendarna sarajevska grupa Plavi Orkestar, koja je na sceni preko 40 godina, 9. kolovoza će stati pred pulsku publiku i to po prvi puta u Areni. Njihove najveće hitove, koji spajaju generacije već četiri desetljeća, tako će imati priliku čuti i publika u Istri. Ovim povodom izašao je intervju frontmana Saše Lošića u “Glasu Slavonije”, koji otkriva “tajnu” uspjeha Plavog Orkestra, osvrnuvši se na impresivnu dugu i uspješnu karijeru. Komentirao je i današnju glazbenu scenu, podijelio je i očekivanja od pulske publike. Na koncertu će prije Orkestra nastupiti i poznati mladi istarski izvođač Lima Len.

Govoreći o počecima Plavog Orkestra, Saša Lošić je kazao da nisu mogli ni zamisliti da će na sceni opstati 40 godina.

“Kada smo počinjali, bili smo obični, mladi studenti koji su imali želju da naprave bend, da stvaraju muziku i da se dobro zabavljaju. Nismo razmišljali o tome koliko će to trajati – radili smo ono što volimo, išli korak po korak, bez ambicije i sve je nekako došlo mimo plana, mimo racija. Kad pogledam unazad, tih 40 godina su prošle nevjerojatno brzo. A trajanje… to je već neka druga priča. Vjerojatno smo ovoliko dugo na sceni zato što su brojne generacije prepoznale u našim pjesmama dio sebe. U tom smislu, nismo mi toliko dugo trajali – trajale su njihove uspomene, a mi smo samo ostali tu da ih podsjetimo. Jer naše pjesme nisu bile samo za određenu grupu ljudi — one su bile za sve: za one koji vole ljeto, za one koji su u lošem raspoloženju, za one koji su zaljubljeni, za one koji se osjećaju sami, za one koji žele plesati… One nisu napravljene da budu savršene, već da budu iskrene. To je snaga Plavog Orkestra. Nismo nikada glumili nešto što nismo, i to je ono što nas razlikuje. Naše pjesme pjesme možete pjevati na plažama, s prijateljima, na akademskim proslavama, u kafanama, na stadionima, na koncertima. A kada ljudi pjevaju zajedno, to stvara osjećaj zajedništva i pripadnosti. To je nešto posebno što Plavi Orkestar ima. Mi smo nepretenciozan bend koji ljudima daje osjećaj slobode i energije. Naši koncerti su kao slavlje života, gdje ljudi mogu zaboraviti brige i jednostavno uživati u trenutku kao i mi na sceni. Ogromna je privilegija i čast da nas publika i dalje sluša, podržava i pjeva s nama. To je ono što ovu priču o Plavom Orkestru čini posebnom i što nam daje snagu da trajemo”, kaže Lošić.

Ispričao je kako su u njegovom sjećanju najdublje urezani prvi koncerti Plavog Orkestra u sarajevskim klubovima: “Trasa”, “Kuk”, “Filozofski fakultet”…

“Sjećam se da nisam ni znao gdje je kraj pozornice, a gdje početak publike. Bilo je tu puno treme, uzbuđenja, slatkog kaosa… Uvijek smo imali osjećaj da nas samo nekoliko sekundi dijeli od potpune katastrofe, a opet, svi u publici su nas podržavali i pjevali s nama. Iako to nisu bili naši najbolji koncerti, iako ni sami nismosmo bili sigurni kako smo došli do toga trenutka – publika je ostajala s nama. Sve je bilo tako… neplanirano. Muzika je tada imala neku neobjašnjivu snagu. Kad bi me pitali koji mi je koncert najdublje ostao urezan u pamćenje, rekao bih da je to zapravo svakiki koncert iz tih godina. Jer nekad se osvrneš, shvatiš da su to zapravo bili ti trenuci koji su oblikovali sve kasnije”, govori Lošić.

Osamdesete godine su, kako kaže Lošić, bile jedno ludo, bezbrižno, nevino vrijeme. Glazbena scena bila je plesna, lepršava i melodična ali ipak više od puke zabaveabave – bila je i kulturni pokret, društveni ventil i generacijski identitet.

“Mi smo tada živjeli u nekom međuprostoru: između socijalizma koji je gubio dah i nekog još nejasnog svijeta koji dolazi. A muzika je bila ta koja je popunjavala pukotine između sistema i pojedinca, između onoga što se smjelo reći i ono-onoga što se osjećalo. Mi u Plavom Orkestru smo, što kaže Paul Mccartney ‘samo svirali ono što smo osjećali’. Pjevali smo adresirane pjesme i nitko nas nije pitao koji smo žanr ili koliko imamo pregleda. Važna je bila iskrenost”, kaže Lošić te dodaje da je današnja scena naravno, bogata i kreativna – ali i fragmentirana.

“Imaš milijun pjesama i izvođača godišnje, sve je na dlanu. Živimo u vremenu algoritama, u kojem je Pažnja postala valuta, a glazba često mora da se takmiči s vizualnim identitetom, viralnošću, brzinom. Umjetnici danas imaju sve alate, ali paradoksalno – imaju manje vremena da izgrade odnos s publikom. Sve je brzo, odmah, sad. Mi smo nekad čekali mjesecima da se pojavi novi album, da čujemo novu pjesmu na radiju. To je čekanje stvaralo žudnju. Danas, kad je sve na dohvat ruke, možda je malo manje magije. Ali hej, svako vrijeme ima svoj zvuk, zar ne? I danas ima sjajnih autora, koji pišu stvarno dobre stvari, i dalje postoje pjesme koje te slome, koje te dignu, koje ti donesu spas. Novi autori stvaraju možda drugačije od nas, ali s istom potrebom: a to je želja da dotakneš nekoga pjesmom. Samo su alati drugačiji. Mi smo imali kazete i gitare, oni imaju društvenetvene mreže, loopove, male didigitalnegitalne audio i video studije. Muzika je i dalje apstraktna, i dalje je čudo. Bila onda, i sad. Samo trebaš zastati, poslušati, i pustiti da te pogodi. Kao nekad. Sve je to isti akord, samo drugačije odsviran”, govori Lošić.

Na koncertima Plavog Orkestra česta pojava je da roditelji dolaze sa djecom, da ih slušaju i mlade generacije. Lošić to objašnjava time da je Plavi Orkestar uvijek bio “most”, a ne “otpor” između prošlosti i sadašnjosti, između generacija, između analognog i digitalnog, između sistema, vinila i streama… različitih kulturnih svjetova.

“Zato nas, vjerojatno zbog toga – uvijek iznova, ‘otkrivaju’ nove generacije. Pa i danas na koncertima, na društvenim mrežama u većini nas prate mladi. To je kao da se novi život rađa iz starih nota. To nam je drago, kao da se svijet nastavlja vrtjeti, a mi smo sretni što se još uvijek nalazimo u toj centrifugi. Naš brod je tiho plovio kroz vrijeme i uvijek smo bili neki nevidljivi soundtrack ovih prostora — u kafanama i stanovima, u studentskim sobama i svadbama, rođendanima, tramvajima, ljubavnim pismima i jutarnjim mamurlucima. Neambiciozni bend koji se svakih deset godina vraćao da odsvira par koncerata… Za jednu generaciju bili smo himna mladosti, za drugu – muzika koju su čuli od roditelja, za treću – neobjašnjivi refren čiji tekst znaju čim krenu prvi akordi, a privatno nas ne slušaju. Uvijek smo imali namjeru da sa sobom donosimo dobru volju, ponekad s malo ironije, ali i uvijek iskreno. Preživjeli sm vrijeme, ideologije i tržišta i zato možda nikada nismo postali samo “retro”. Naši koncerti su uvijek bili mjesto susreta: mladih koji otkrivaju Plavi Orkestar, starijih koji nas pamte, i onih između – koji se hoće dobro zabaviti”, kaže Lošić.

Ovog ljeta prvi put Plavi Orkestar nastupa u pulskoj Areni. Za Lošu je to kao da se san pretvara u javu. Imati čast i privilegiju svirati u sred dugog, toplog ljeta pod plavim nebom Pule, okružen veličanstvenim, antičkim amfiteatrom…

“To je mješavina uzbuđenja, treme, ponosa i radosti – poput onog trenutka kada nam je Pula dala snage i podršku da nastavimo dalje na neplaniranom nastupu u okviru memorijala ‘Đoser’ krajem 90-ih. Ovo je za nas više od koncerta – to je susret s dušom grada jer imamo osjećaj kao da se vraćamo kući. Nadam se da će naše pjesme ponovo pronaći put do njihovih srca, baš kao što je i njihova energija pronašla put do nas. U svakom slučaju, bit će to jedan lijepi izazov. Nadamo se da će nam ovaj koncert svima ostati u sjećanju kao jedan od onih koji se ne zaboravljaju. Posebno nam je drago što će, kao naš gost, 9. kolovoza u Pulskoj Areni nastupiti s nama i jedan od najpopularnijih istarskih izvođača, Lima Len. Vidimo se na sceni, neka bude magično”, kaže Lošić.

Šta nakon ljetne turneje? Saša Lošić kaće da ne voli govoriti o planovima, “osobno, imam puno želja a malo vremena da se sve one ostvare”. Kaže kako ima više od 40 sati neobjavljene muzike koju je radio za filmove i teatar. Ima jednu operu koju je radio u Italiji a koju bi volio objaviti, album koji je radio tijekom pandemije a koji ima puno suradnji s drugim umjetnicima i tako… “Ali za sada sam u Orkestru. Nakon ljetne turneje, Plavi Orkestar čeka još jesenja i zimska… I to je to za sada. U svakom slučaju, ništa nije konačno, uvijek je za mene sve samo početak novih nepoznatih horizonata. Život je poput glazbe – uvijek u promjeni, uvijek u pokretu”, zaključuje Lošić.