Iako prema francuskom zakonu i dalje uživa pretpostavku nevinosti dok traje žalbeni postupak, bivši predsjednik mora odmah na izdržavanje kazne.

Nicolas Sarkozy, nekadašnji predsjednik Francuske, ponovo je u središtu pažnje javnosti i medija – i to na način koji duboko polarizira naciju. Trinaest godina nakon što je napustio Jelisejsku palaču, postao je prvi bivši šef države kojem je izrečena zatvorska kazna zbog krivičnog djela.

Sud u Parizu osudio ga je na pet godina zatvora zbog krivičnog udruživanja u okviru takozvanog “libijskog slučaja”, u kojem je bio optužen da je primio ilegalna sredstva od režima Muamera Gadafija za svoju predizbornu kampanju 2007. godine.

Sarkozy je bijesno negirao navode iz presude govoreći o “neograničenoj mržnji” kojoj je i dalje izložen. Njegove pristalice tvrde da je riječ o političkom procesu vođenom od strane ljevičarskog dijela pravosuđa i medija, što je bivši predsjednik često ponavljao još dok je bio na vlasti.

Kao argument koriste i činjenicu da je oslobođen tri od četiri optužbe – za ilegalno finansiranje stranke, pronevjeru i korupciju – da bi na kraju bio osuđen samo za “krivično udruživanje”, optužbu koju mnogi u Francuskoj doživljavaju kao pravni “rezervni izlaz” kada nedostaje čvrstih dokaza.

Još veću buru izazvala je odluka suda da kazna ne bude “suspendirana”. To znači da Sarkozy, iako prema francuskom zakonu i dalje uživa pretpostavku nevinosti dok traje žalbeni postupak, mora odmah u zatvor.

Njegovi simpatizeri u tome vide potvrdu teze da se radi o dugogodišnjoj kampanji protiv njega, dok protivnici ističu da Sarkozy nije nevina žrtva sistema, već političar koji je uvijek pomjerao granice zakona u svoju korist.

Podsjećaju da je bivši predsjednik već dvaput osuđivan – jednom za pokušaj potkupljivanja sudije, a drugi put zbog ilegalnog finansiranja kampanje. U tom svjetlu, pokušaj da se pribave sredstva od jednog stranog lidera kojeg na zapadu nazivaju diktatorom smatraju ozbiljnim krivičnim djelom, koje zaslužuje strogu kaznu.

Slučaj Sarkozy nije izoliran presedan u evropskoj politici. Italija je, primjerice, prošla kroz brojne pravne drame bivšeg premijera Silvija Berlusconija, čija su suđenja zbog korupcije, utaje poreza i zloupotrebe položaja obilježila talijansku politiku više od dvije decenije.

Njemačka je krajem devedesetih doživjela skandal sa Helmutom Kohlom, nekadašnjim kancelarom i “ocem ujedinjenja”, koji je bio optužen za ilegalno finansiranje stranke CDU. Iako Kohl nikada nije završio iza rešetaka, njegova reputacija bila je trajno narušena.

I u drugim evropskim zemljama, primjeri poput rumunskih predsjednika i premijera koji su osuđivani za korupciju, ili bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera, potvrđuju da pravosuđe ponekad dolazi do samog vrha političke hijerarhije.

Presuda Sarkozyju snažno je odjeknula francuskom političkom scenom. Desnica i krajnja desnica staju u njegovu odbranu, optužujući pravosuđe za politički progon. Marine Le Pen, i sama suočena s presudom koja joj je onemogućila kandidaturu, među prvima je osudila “nepravdu”. Ljevica, s druge strane, vidi u ovom slučaju još jedan dokaz privilegija bogatih i moćnih koji godinama izbjegavaju odgovornost.

Na evropskoj razini, slučaj Sarkozy otvara šira pitanja o povjerenju građana u institucije, posebno kada je riječ o odnosu politike, pravosuđa i medija. Dok nacional-populističke snage širom kontinenta koriste ovu presudu kao primjer navodne “pravosudne pristrasnosti”, liberalne i socijaldemokratske stranke ukazuju na to da je riječ o dokazu jednakosti pred zakonom, pa makar se radilo i o bivšem predsjedniku.