Suđenje je počelo 18. jula 1983. godine. Država je kršila vlastite zakone tokom samog procesa, posebno istrage, samo da dođe do optužnice i presude koja će im odgovarati. O tome svjedoči i čuveni beogradski advokat Rajko Danilović, koji je u “Sarajevskom procesu” branio nekoliko optuženih.
Na današnji dan, 23. juna 1983. godine Večernje novine objavile su vijest da je Okružno javno tužilaštvo u Sarajevu podiglo optužnicu protiv grupe lica zbog navodnog djelovanja s pozicija “muslimanskog nacionalizma”, što je u tadašnjoj Jugoslaviji tretirano kao ozbiljno krivično djelo.
Optuženi su, između ostalih, Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, i drugi – zbog različitih krivičnih djela prema tadašnjem Krivičnom zakonu SFRJ, uključujući udruživanje radi neprijateljske djelatnosti i neprijateljsku propagandu.
Događaj je poznat kao dio tzv. “Sarajevskog procesa”, koji je izazvao brojne reakcije kako u zemlji, tako i u svijetu, i koji se danas često analizira u kontekstu političkog progona i borbe za slobodu izražavanja.
Suđenje je počelo 18. jula 1983. godine. Država je kršila vlastite zakone tokom samog procesa, posebno istrage, samo da dođe do optužnice i presude koja će im odgovarati. O tome svjedoči i čuveni beogradski advokat Rajko Danilović, koji je u “Sarajevskom procesu” branio nekoliko optuženih:
“Kada sam došao u Sarajevo u svojstvu advokata Džemaludina Latića, Ismeta Kasumagića, Derviša Đurđevića i Mustafe Spahića, i stupio u kontakt sa službenim licima Suda, vidio sam da su sva prava koja okrivljeni i uhapšeni imaju po Zakonu o krivičnom postupku redukovana ili potpuno ukinuta. Prava su bila uskraćena optuženim, nama advokatima, vršen je pritisak na rodbinu, svjedoke. Sve to bilo je protivno zakonu.”
Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka”, te radi “verbalnog delikta”. Osnova za montiranje procesa nađena je u knjizi Islamska deklaracija Alije Izetbegovića; putu nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u IR Iran u januaru 1983. godine; debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru s prijateljima, kolegama, komšijama… Optužnica je bila napisana na 105 strana. Suđenje je počelo 18. jula, a završilo se 19. augusta.
Presuda je bila skoro pa prepisana optužnica, u svim ključnim dijelovima. Svi optuženi proglašeni su krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godine, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić i Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora.
Stvarnog razloga za hapšenje i procesuiranje ovih 13 muslimanskih (bošnjačkih) intelektualaca nije bilo ni po tadašnjem oštrom Krivičnom zakonu SFRJ. Radilo se samo i isključivo o političkoj odluci iza koje se u funkciju stavlja cijeli državni aparat da pronađe (izmisli ili iznudi) dokaze za krivicu i pokrene proces, te ga dovede, koristeći sva zakonita i nezakonita sredstva, do osuđujuće presude. Po principu “držite lopova”. Knjiga Islamska deklaracija nije se odnosila na SFRJ, ali je pisana političkim jezikom, i to je bilo dovoljno da se Alija Izetbegović optuži zbog pisanja, a ostali zbog čitanja iste s obrazloženjem da su htjeli rušiti ustavni poredak SFRJ i praviti islamsku, “etnički čistu” državu na tlu BiH.
Tome u prilog stavili su i putovanje nekolicine od optuženih u Islamsku Republiku Iran, koja je tada zvanično za SFRJ bila prijateljska i nesvrstana zemlja. Tako da ni posjeta IR Iran praktično nije mogla biti osnova za optužbu. U to vrijeme u IR Iran putovali su i drugi iz SFRJ i BiH, novinari Hido Biščević, Dejan Lukić, kao i političari, pa zašto onda ne bi moglo i nekoliko muslimanskih (bošnjačkih) intelektualaca?! Također, optužba “za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” nije bila osnovana jer se mnogi među uhapšenim nisu ni poznavali. Debate u Tabačkom mesdžidu bile su vjerskog karaktera i nisu mogle biti nikakav dokaz. Da stvarnih razloga za optužbe i presudu po članu 114. “za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” nije bilo, potvrdit će Savezni sud, koji zaključuje: “Stvaranja grupe i kontrarevolucionarna djelatnost ničim nisu dokazani.” Ali, da bi sačuvao “pravni ugled jugoslavenskog pravosuđa”, kako kaže advokat Danilović, Savezni sud ostavlja dio presude za delikt mišljenja, ali smanjuje kazne.
Dakle, do “Sarajevskog procesa” je iz perspektive tadašnje vlasti moralo doći. U tome su danas saglasne gotovo sve žrtve procesa, njihovi advokati, pa i historičari savremene historije. To je bilo vrijeme iza smrti Josipa Broza Tita, vrijeme kada Albanci na Kosovu traže republiku, kada se širom zemlje pojavljuju neke drukčije političke ideje. Tadašnje komunističke vlasti pokušavaju zaustaviti ta dešavanja pojačavanjem represivnih mjera, izmišljanjem neprijatelja i montiranjem procesa. Prije “Sarajevskog procesa” bili su neki drugi obračuni. Zatvori širom tadašnje Jugoslavije bili su puni albanskih studenata s Prištinskog univerziteta. Izgovaranje parole “Kosovo republika” donosilo je najmanje 10 godina zatvora.
Komunistički vrh u BiH predvođen Hamdijom Pozdercom, Brankom Mikulićem i Milankom Renovicom htio se pokazati kao najvjerodostojniji i najjači komunistički kadar u SFRJ. Pa kao takvi, morali su izmisliti i najviše neprijatelja. Hapsili su fratre u Hercegovini s optužbama za izmišljanje ukazivanja Gospe u Međugorju. Hapsili su pravoslavnog popa u Sokocu s optužbom za pjevanje nacionalističkih pjesama. Ali, trebao im je veliki proces i to protiv Muslimana (Bošnjaka). To je posebno trebalo Hamdiji Pozdercu jer su iz Beograda, iz beogradske nacionalističke kuhinje, pokrenute optužbe da se u BiH razvija muslimanski (bošnjački) nacionalizam.
Čak su se srpski nacionalisti žalili Raselovom sudu s optužbom da u BiH buja muslimanski (bošnjački) nacionalizam. Njima je trebao pogodan teren da opravdaju tada već pripremani Memorandum SANU-a. Trebalo je komuniste Muslimane (Bošnjake) proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema Muslimanima (Bošnjacima). Na udaru su trebali biti prije svega Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković.
Nažalost, Pozderac je samo djelimično shvatio namjere iz Beograda, samo onaj dio koji se tiče njegove fotelje, ali ne i suštine te namjere, a to je proglašavanje Muslimana (Bošnjaka) nacionalistima i stvaranje terena za dešavanja koja su uslijedila devedesetih godina. Da je uloga beogradskih nacionalista u “Sarajevskom procesu” bila takva, tvrdi i advokat Danilović: “’Sarajevski proces’ bio je ideološka i moralna priprema budućeg rata u Jugoslaviji. Cijelo suđenje bilo je u funkciji razvijanja mržnje prema Muslimanima (Bošnjacima).” U knjizi Sarajevski proces 1983. Danilović, opisujući stanje u Sarajevu i BiH tokom istrage i suđenja, piše: “Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman (Bošnjak) samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana (Bošnjaka).”
Da bi zaštitio sebe, a ne vidjevši suštinu optužbi iz Beograda, Pozderac pronalazi muslimanske (bošnjačke) nacionaliste u već ranije “potvrđenim neprijateljima sistema”, u “Mladim muslimanima”. Petero od uhapšenih bili su “Mladi muslimani”. Time olakšava sebi i svim učesnicima u montaži jer se radi o osobama koje su već osuđivane po političkoj osnovi 1946, 1947. i 1949. godine. Međutim, iako su ih pratili sve vrijeme od izlaska iz zatvora nakon procesa 1946, 1947. i 1949. godine, monteri procesa nisu imali nikakve dokaze protiv njih. Prema tvrdnji Edhema Bičakčića, UDBA čak nije ni znala za Islamsku deklaraciju sve dok nije uhapsila Aliju Izetbegovića i Omera Behmena i u pretraživanju stanova našla ovu knjigu, a ona je bila napisana 70-ih godina i bila je već prevedena na više jezika: arapski, turski, engleski, njemački. Knjiga je monterima procesa dobrodošla, kao i saznanja o putu u Iran.
To im je bilo dovoljno za optužbe za “muslimanski (bošnjački) nacionalizam”, “islamski fundamentalizam”, “panislamizam”, te da se obračunaju s muslimanskom (bošnjačkom) elitom, ali i naprednom islamskom inteligencijom koja se u to vrijeme stvarala na Fakultetu islamskih nauka i u Islamskoj zajednici, a koju su sačinjavali Džemaludin Latić, Enes Karić, Rešid Hafizović, Hasan Čengić, Mustafa Spahić… Uz veliku medijsku kampanju, usred Sarajeva i BiH stvorena je atmosfera mržnje i prezira prema Muslimanima (Bošnjacima) i muslimanima. Stvorena je atmosfera mržnje prema vlastitom nacionalnom i vjerskom identitetu.
Novinski članci bili su presuda prije presude: Podrivali društveno uređenje (Oslobođenje), Cilj islamska republika (Politika expres), Protiv Allahovih neprijatelja (Politika), Četa mala, ali zatrovana (Svijet), Protiv Ustava u ime Kur’ana (Start), Deklaracija mraka i mržnje (Oslobođenje), Aveti prošlosti u terorističkom plaštu (Oslobođenje), Bog u službi bratoubistva (Svijet) itd. Isticali su se novinari: Nagorka Idrizović, Slobodan Princip, Fuad Muhić, Zlatko Dizdarević, Hamza Bakšić, Bahrudin Bijedić, koji je pisao da su optuženi “recidiv ideologije Trećeg rajha”. A nakon presude na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov: Neprijateljima države 90 godina zatvora.
Posljedice montiranog procesa iz 1983. godine osjetile su i porodice osuđenih kroz pritisak, praćenje od agenata UDBE i sl. Taj pritisak najteže je padao djeci, pa su se nekad odlučivali na radikalne poteze poput Mustafe Behmena, sina Omerovog, koji je 1985. godine, dok je Omer bio u zatvoru, jednostavno nestao. Imao je samo 16 godina.
