Nova biografija legendarnog italijanskog predsjednika i borca za slobodu približava jednog od najčasnijih ljudi savremene Evrope
U novoj knjizi „Sandro libera tutti“, novinar i pisac Luigi Garlando donosi uzbudljivu biografiju Sandra Pertinija, predsjednika Italije koji je svoj život posvetio slobodi, dostojanstvu i otporu fašizmu. Iako je knjiga zamišljena kao lektira za mlade, čita se sa uživanjem i poštovanjem i među odraslima, jer Pertinijeva priča nije samo istorijska lekcija, nego i moralni kompas za svako doba.
Jutro 26. jula 1943. godine: vijest o padu Mussolinija stiže do ostrva Ventotene, gdje su fašisti internirali političke protivnike. Među njima je i Sandro Pertini, socijalista iz Ligurije, već tada poznat po nepokolebljivosti. Sa grupom zatvorenika odlazi kod upravnika kolonije, komesara Guide. „Želite li da me uhapsite?“, pita Guida. „Ne,“ odgovara Pertini, „ako odmah nazovete Ministarstvo unutrašnjih poslova i zatražite oslobađanje svih zatočenika.“
Kada i njegov nalog o oslobađanju stigne, Pertini odbija da napusti ostrvo dok i posljednji drug ne bude slobodan. „Ja ostajem dok i posljednji ne ode,“ rekao je. Na kraju ga saborci ubjeđuju da ode u Rim. „Tamo si najpoznatiji, Sandro. Bićeš nam korisniji ako iznutra izvršiš pritisak. Ti si advokat, znaš kako da govoriš. Sandro, oslobodi sve.“ Upravo ta rečenica postaje naslov Garlandoove knjige, izraz koji u italijanskom podsjeća i na dječju igru skrivača, ali i na moralnu obavezu koja će Pertinija pratiti cijelog života.
U Rimu se svakog jutra pojavljuje u kancelariji šefa policije i traži ubrzanje procedura za oslobađanje preostalih zatočenika. Tek kad i posljednji napusti Ventotene, Pertini uzima voz za svoj rodni gradić Stella u pokrajini Savona.
Luigi Garlando, poznat po svojoj uspješnoj knjzi o Giovanniju Falconeu, koja je obilježila generacije italijanskih učenika, i ovdje ostaje vjeran svom stilu: bez patetike, s puno činjenica, anegdota i preciznosti. On podsjeća da Pertini nije bio ni heroj iz mita, ni političar s ambicijom, nego običan čovjek koji je birao ispravno i kada je to značilo rizik, zatvor ili smrt.
Rođen u imućnoj porodici notara, Pertini je u Prvom svjetskom ratu osvojio srebrnu medalju za hrabrost, ali se nakon povratka s fronta opredijelio za socijalizam, „stranu naroda“, kako je govorio. Nakon marševa fašista i prvih batina, pomogao je u bijegu vođe italijanskih socijalista Filippa Turatija u Francusku, za što je ubrzo završio u zatvoru i u internaciji. Kada je saznao da je njegova majka od Mussolinija zatražila pomilovanje za njega, duboko se razbjesnio. Odbio je svaku vrstu milosti.
Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943, Pertini se pridružuje borcima kod Porta San Paolo u Rimu, gdje civili i vojnici pokušavaju zaustaviti njemačku okupaciju. U krvavom okršaju poginulo je 400 civila, među njima 43 žene. Pertini biva uhapšen, pod istragom zloglasnog kriminalca Giuseppa Bernasconija, koji je služio nacistima.
U prostoriju ulazi šef SS-a u Rimu, Eugen Dollmann, lični prevodilac Adolfa Hitlera, i prekida ispitivanje: „Zar još nisi shvatio da pred sobom imaš pravog čovjeka? Iz njegovih usta nećeš čuti ni riječ.“ Pertini je osuđen na smrt, ali uspijeva pobjeći i pridružiti se partizanskom pokretu. Kada je Mussolini pogubljen, Pertini odlazi na Piazzale Loreto i tjera gomilu koja je oskvrnavila tijelo diktatora. „Ja se borim protiv neprijatelja dok je živ, ne dok je mrtav,“ rekao je tada. Njegov brat Eugenio, kojeg su Nijemci ubrzo nakon toga ubili i spalili u krematoriju, postaje simbol cijele porodice koja je platila cijenu slobode.
U poslijeratnoj Italiji Pertini postaje moralna vertikala Socijalističke partije, a zatim i predsjednik Zastupničkog doma, te od 1978. do 1985. predsjednik Republike. Bio je to čovjek koji je, kako piše Garlando, „Italiji vratio vjeru u institucije, ne laskajući nikome i ne tražeći ništa za sebe“.
Njegova moralna strogost postaje legendarna, poput odluke da, kao predsjednik Zastupničkog doma, odbije da potpiše povećanje plata poslanicima. U sjećanju sportskih navijača, ostao je „predsjednik sa Santiaga Bernabeua“, onaj koji je, tokom svjetskog prvenstva 1982. u Madridu, s uzbuđenjem slavio pobjedu Italije i igrao karte s kapitenom Zoffom i selektorom Bearzotom.
„Sandro libera tutti“ nije samo biografija. To je knjiga koja vraća vjeru u pojam javne službe, u ideju da politika može biti časna, a patriotizam čista ljubav prema pravdi i slobodi. Garlando podsjeća da Italija nije zemlja oportunista, kako to vole tvrditi cinici, nego i zemlja ljudi poput Falconea i Pertinija, onih koji su vjerovali da dostojanstvo vrijedi više od karijere, a sloboda više od života.
„Pertini je dokaz da Italija može biti ozbiljna stvar“, piše autor. „A njegova priča, ispričana jednostavno, bez retorike, može biti najbolja lekcija koju ćemo ostaviti svojoj djeci i unucima.“
U vremenu kada se sve češće preispituje nasljeđe antifašizma, Garlando vraća glas čovjeku koji je, uprkos svemu, vjerovao da moral i sloboda nisu ideali iz prošlosti. „Sandro Pertini – čovjek koji je oslobodio sve“ priča je o Italijanu koji je podsjetio cijeli svijet da se dostojanstvo ne traži, ono se osvaja.
IZVOR: Corriere dela Sera
