Mlada hrvatska klizačica Sanda Dubravčić-Šimunjak zapalila je olimpijski plamen. Bio je to službeni znak početka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a ona je ostala jedina hrvatska sportašica kojoj je ukazana takva čast
Prije gotovo četiri desetljeća, osmog februara 1984. godine, svijet je gledao prema Sarajevu. Na stadionu „Koševo“, pred desetinama hiljada gledalaca i milionima pred malim ekranima, mlada hrvatska klizačica Sanda Dubravčić-Šimunjak zapalila je olimpijski plamen. Bio je to službeni znak početka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a ona je ostala jedina hrvatska sportašica kojoj je ukazana takva čast. Taj trenutak, pun simbolike i emocije, ušao je u kolektivno sjećanje cijele regije i učinio Sandu besmrtnom u povijesti sporta.
Rođena 24. augusta 1964. u Zagrebu, Sanda je od malih nogu pokazivala izuzetnu disciplinu i ljubav prema sportu. Kao članica Klizačko-koturaljkaškog kluba „Medveščak“ vrlo brzo je stasala u jednu od najboljih jugoslavenskih umjetničkih klizačica.
Njeni uspjesi bili su impresivni: 1981. godine osvojila je srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u Innsbrucku, iste godine proglašena je sportašicom Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije, a u studenome 1983. čak je pobijedila tada aktualnu svjetsku prvakinju, Amerikanku Roselyn Summers. Nastupila je i na OI 1980. u Lake Placidu (11. mjesto), a bila je i pet puta pobjednica Zlatne piruete Zagreba. Njena elegancija na ledu, spojena s tehničkom perfekcijom, učinila ju je sportskom zvijezdom svoga vremena.
Upravo ti uspjesi otvorili su joj vrata najveće časti – poziva Jugoslavenskog olimpijskog komiteta da bude posljednja bakljašica na otvaranju sarajevske Olimpijade. Sama Sanda kasnije je pričala za Večernji list: „U studenome 1983. godine pobijedila sam aktualnu svjetsku prvakinju, a 1981. bila sam proglašena sportašicom Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije. Nakon toga stigao je poziv da nosim baklju i zapalim plamen. Osjećaj je bio savršen! To je riječima teško opisati.“
U Sarajevo je stigla dva dana prije ceremonije otvaranja i imala svega dvije-tri probe. Priprema je bila zahtjevna – trebalo je u preciznom taktu pretrčati 98 stepenica, pazeći da ne pretekne zastavu olimpijskih boja koja je pratila njen uspon. „Na kraju su promijenili takt, usporili, ali sve je bilo ležerno, pa improvizacija nije bila problem“, prisjetila se.
Najviše joj je ostalo u sjećanju kada je, trčeći s bakljom u jednoj ruci, ugledala trenere i sportaše iz cijelog svijeta i pokušala im mahati drugom. Ironično, imala je manju tremu pred cijelim svijetom noseći olimpijski plamen, nego kasnije u olimpijskoj dvorani na svom klizačkom nastupu.
Na samom takmičenju u Sarajevu Dubravčić je osvojila 10. mjesto, dok je zlato pripalo čuvenoj Katarini Witt iz Istočne Njemačke. Ali u njenom sjećanju nije ostala samo sportska borba, nego duh Sarajeva i Olimpijade: „To su bile prekrasne, ljudski tople Igre. Priče o gostoprimstvu Sarajlija nisu bile pretjerane. Ljudi su bili srdačni, otvoreni i susretljivi prema svim gostima. Na primjer, stanovnici Baščaršije nisu se bunili na regulaciju prometa iako tih dana nisu smjeli voziti automobile centrom grada. Doslovno su svi živjeli za Igre.“
Olimpijada je bila kruna njenog sportskog puta – ali i tačka prekretnica. Već tada bila je studentica Medicinskog fakulteta u Zagrebu i svjesna da će se morati oprostiti od natjecateljske karijere. Nakon završetka sportskog puta, Sanda je svoj život posvetila medicini. Danas je specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije i pročelnica Zavoda u Kliničkoj bolnici Sveti Duh u Zagrebu. Udala se za liječnika Borisa Šimunjaka, a njihova kćer Tena također je krenula roditeljskim stopama – završila je medicinu.
Sport je zadržala u svom životu, ali rekreativno – ljeti plivanjem, zimi skijanjem. Povremeno se vraćala na led u svečanim prilikama – primjerice 2008. na otvaranju Europskog prvenstva u Zagrebu i 2013. u predstavi na ledu Šegrt Hlapić.
Njena popularnost došla je do izražaja i u zabavnom formatu – učestvovala je u showu Ples sa zvijezdama, gdje je s partnerom Nicolasom Quesnoitom stigla čak do finala.
Kao članica Hrvatskog olimpijskog odbora bila je šefica hrvatske delegacije na ZOI u Albertvilleu 1992. i u Lillehammeru 1994., prvih Igara na kojima je Hrvatska nastupila pod svojom zastavom. Od 1998. godine jedna je od osam medicinskih savjetnika Međunarodnog klizačkog saveza.
