Poljski izvori i zapadni istraživači navode da su hiljade žena i djevojčica bile silovane tokom sovjetskog napredovanja ka Njemačkoj. Gradovi poput Lublina, Krakova i naročito Istočne Pruske i Šleske postali su poprišta masovnih zločina. Silovanja su često bila praćena mučenjem, ubistvima i kolektivnim aktima nasilja, a žrtve su bile i vrlo mlade djevojčice i starice.

Napad nacističke Njemačke na Poljsku 1. Septembra 1939., kojim je zvanično započeo Drugi svjetski rat, jedan je od najpoznatijih događaja ljudske historije i gotovo svi važniji detalji zapisani su i dokumentirani.

Invazija je započela prije svitanja granatiranjem poljskih utvrđenja u baltičkoj luci Danzig (današnji Gdanjsk), koje je izvršio njemački bojni brod Schleswig-Holstein. Potom su 62 divizije, uz podršku više od 1.300 aviona, krenule u koordinirani napad duž njemačko-poljske granice. Poljske snage, strateški nadmudrene i brojčano nadjačane, imale su malo izgleda za uspjeh, naročito jer su bile raspoređene preblizu njemačkoj granici, što je olakšalo njemačku strategiju opkoljavanja.

Moćna Luftwaffe uništila je poljsko ratno zrakoplovstvo u svega nekoliko dana, ostavljajući poljsku vojsku na milost i nemilost njemačkim tenkovskim divizijama. Brzina kojom su njemačke oklopne jedinice probijale poljske linije dala je ratnoj terminologiji novi pojam: blitzkrieg („munjeviti rat“). Britanija i Francuska su 3. septembra objavile rat nacističkoj Njemačkoj, ali to Poljskoj nije donijelo nikakvu pomoć.

Pokušavajući izbjeći neumoljive njemačke kopnene i zračne ofanzive, poljske trupe upale su iz “vatre u žar”, jer su sovjetske jedinice 17. septembra započele okupaciju istočne Poljske. Ribbentrop-Molotov pakt o nenapadanju, potpisan u augustu, uništio je svaku nadu da bi Poljska mogla imati Rusiju za saveznika u ratu protiv Njemačke.

Ono što Poljaci tada nisu znali bilo je postojanje tajne klauzule tog pakta, čiji detalji neće postati javni sve do 1990. godine – a koja je SSSR-u davala pravo da sebi prisvoji dio istočnih poljskih teritorija. “Obrazloženje” je bilo da Rusija mora pomoći svojoj “krvnoj braći” – Ukrajincima i Bjelorusima – koji su navodno bili zarobljeni na teritoriji “ilegalno pripojenoj” Poljskoj. Tako je Poljska bila stisnuta i sa Zapada i s Istoka – zarobljena između dva giganta. Suočena s modernom i mehaniziranom njemačkom vojskom, Poljska više nije imala snage da se bori i protiv Sovjeta.

Poljska je potom podijeljena između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza.

Ulazak Crvene armije na teritoriju Poljske otvorio je poglavlje novih stradanja za poljski narod. Iako se pažnja historiografije dugo fokusirala na masovne deportacije, egzekucije i zloglasni masakr u Katynskoj šumi, svjedočanstva preživjelih i kasnija istraživanja pokazuju da su sovjetski vojnici činili najbrutalnije seksualno nasilje nad civilnim stanovništvom.

Tokom prve sovjetske okupacije istočne Poljske (Volinija, Istočna Galicija, Vilnius), dokumentirani su slučajevi silovanja žena i djevojaka. Najčešće su bili povezani s pljačkom, nasilnim upadima u kuće i općom atmosferom bezakonja. Ipak, razmjeri ovog nasilja ostali su djelimično skriveni jer su sovjetske vlasti strogo cenzurirale informacije. Žrtve su se često plašile prijaviti zločine zbog represije Staljinove policije – NKVD-a, a i sam poljski pokret otpora uspio je zabilježiti tek fragmente ovih događaja.

Druga faza, kada je Crvena armija 1944–1945. ponovo ušla u Poljsku, donijela je znatno šire razmjere seksualnog nasilja. Poljski izvori i zapadni istraživači navode da su hiljade žena i djevojčica bile silovane tokom sovjetskog napredovanja ka Njemačkoj. Gradovi poput Lublina, Krakova i naročito Istočne Pruske i Šleske postali su poprišta masovnih zločina. Silovanja su često bila praćena mučenjem, ubistvima i kolektivnim aktima nasilja, a žrtve su bile i vrlo mlade djevojčice i starice.

Seksualno nasilje bilo je samo jedan segment sovjetske politike zastrašivanja i kontrole. Deportacije u Sibir, konfiskacije imovine i ubistva poljske inteligencije pokazivale su da je Crvena armija u kombinaciji s NKVD-om nastupala kao najokrutnija okupacijska sila, a ne kao oslobodilac.

Dugo se vremena u Poljskoj, zbog sovjetske dominacije nakon 1945, o ovim zločinima nije smjelo javno govoriti. Tek nakon pada komunizma otvoreni su arhivi i progovoreno je o razmjerama silovanja. Danas je jasno da je Crvena armija, iako je slavila pobjedu nad nacizmom, ostavila duboke rane u kolektivnom sjećanju poljskog naroda, uključujući i traumu seksualnog nasilja koje je desetljećima ostalo u sjeni drugih, masovnih zločina.